Posjete na visokom nivou i sporazumi između Turske i Iraka prevazilaze ekonomsku saradnju jer regionalne sile nastoje da iskoriste prostor u dinamičnom regionu.

Turska i Irak potpisali su više od 20 sporazuma tokom prve posjete turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana susjednoj zemlji nakon više od jedne decenije.

U izjavama nakon posjete, pažnja je usmjerena na ambiciozni projekat razvojnog puta, autoputa i željezničkog koridora koji se proteže 1.200 kilometara (745 milja) od grada Basre u Perzijskom zaljevu do turske luke Mersin.

Nazvan 'novi put svile', ovaj projekat vrijedan 17 milijardi dolara spreman je da bude konkurent i kineskoj inicijativi Pojas i put i ekonomskom koridoru Indija-Bliski istok-Evropa – od kojih nijedan ne prolazi kroz Irak. Značajnim skraćivanjem vremena isporuke mogao bi se pojaviti kao ključna veza između Azije i Evrope.

Erdogan je 22. aprila posjetio Bagdad i glavni grad poluautonomne kurdske regije, gdje se sastao sa iračkim premijerom Mohammedom Shia al Sudanijem i njegovim kolegom Abdulom Latifom Rašidom u Bagdadu. Turski predsjednik je kasnije odletio u Erbil na sastanke sa predsjednikom regionalne vlade Kurdistana (KRG) Nechirvanom Barzanijem i premijerom Masrourom Barzanijem.

Posjeta je uslijedila nakon godina teških odnosa između dva susjeda, sa nesuglasicama oko vodnih resursa i izvoza nafte. Turska održava vojno prisustvo u sjevernom Iraku, gdje je uspostavila nekoliko vojnih baza i redovno izvodi zračne napade na Kurdistansku radničku partiju (PKK), gdje pobunjenička grupa ima svoje sjedište u planinskim regijama iračkog Kurdistana.

PKK - koju su Turska, uz SAD, EU i UK proglasile terorističkom organizacijom - vodi pobunu protiv Turske od 1984. godine, tražeći kurdsku samoupravu. U sukobu, čiji se epicentar posljednjih godina preselio sa jugoistoka Turske u sjeverni Irak, procjenjuje se da je ubijeno između 30.000 i 40.000 ljudi.

Uprkos tim tenzijama, Turska je ostala jedan od glavnih trgovinskih partnera Iraka, a turska roba je dominantno prisutna u Iraku. Nedavni dogovori obećavaju dalje jačanje trgovine, kao i bilateralnu saradnju u oblastima energetike, odbrane, turizma, obrazovanja, sporta i zdravstva.

Tokom Erdoganove posjete, Irak, Turska, Katar i UAE potpisali su kvadrilateralni memorandum o razumijevanju za saradnju na projektu Razvojnog puta. Ali prepreke ostaju – ne manje važno, ruta projekta, koja počinje u ekonomskom srcu Iraka, Basri, prije nego što se preseli u Bagdad i Mosul preko Tikrita, a zatim uđe u Tursku.

"Uz nekoliko izuzetaka, ovo je ruta koju je vrlo lahko destabilizirati i stvoriti sigurnosne probleme samo uz malu iskru", rekao je Osman Bahadir Dincer, viši istraživač u Međunarodnom centru za studije sukoba u Bonu (BICC) za TNA.

“Neophodna sigurnosna, politička i društvena infrastruktura za takav projekat još nije uspostavljena”, dodao je. „Projekat razvojnog puta ima potencijal da bude na meti mnogih aktera, uključujući Hashd ili druge milicije ili kurdske grupe, ili čak Daesh.”

Hashd al-Shaabi, također poznat kao Snage narodne mobilizacije (PMF), pojavio se 2014. godine kao odgovor na borbu protiv Islamske države (IS) i njen utjecaj je od tada stalno rastao. Istovremeno, Bagdad se nalazi sa ograničenim uticajem na prisustvo PKK u sjevernom Iraku.

Dok nedavni gestovi dobre volje prema Turskoj uključuju zabranu grupe (iako je nedovoljno formalno označiti kao terorističku organizaciju), praktična implementacija takvih mjera ostaje izazov za centralnu vladu. U međuvremenu, Turska aktivno traži odobrenje od Bagdada za potencijalnu vojnu operaciju velikih razmjera u sjevernom Iraku ovog ljeta.

„Upad Turske i sukobi sa PKK bi još više destabilizovali region Kurdistana u trenutku kada se suočava sa egzistencijalnim prijetnjama“, kaže za The New Arab Mohammed A. Salih, viši saradnik na Institutu za vanjsku politiku.

„KRG [Regionalna vlada Kurdistana] je u teškoj poziciji, niti je u stanju da zaustavi turski napad niti ima bilo kakav utjecaj na PKK da je ukloni iz graničnih područja“, dodao je on.

"Projekat razvojnog puta, ako bude uspješan, integrirao bi Irak u trgovinski sistem Zaljeva i Europe, ostavljajući ga manje zavisnim od Irana"
Osim posljednjih 15 kilometara u blizini granice s Turskom, projekat Razvojnog puta je izvan iračke poluautonomne regije Kurdistan.


“Isključivanje Kurdistana ne pokazuje dobru volju Bagdada prema Kurdima, jer pokazuje namjeru da se oni marginaliziraju i ugroze strateški”, rekao je Salih, objašnjavajući da će uključivanje KRG-a u projekat ovisiti o odnosima s Bagdadom.

Izvoz nafte kroz naftovod Kirkuk-Ceyhan iz KRG-a u Tursku zaustavljen je od marta prošle godine, nakon presude međunarodnog arbitražnog suda da je Ankara prekršila sporazum iz 1973. omogućavajući izvoz bez pristanka iračke savezne vlade. Procjenjuje se da je zatvaranje naftovoda koštalo Irak, posebno KRG, između 11 i 12 milijardi dolara.

Turska ima značajnu polugu nad Irakom po pitanju vode, jer je Irak tražio pravičan udio od rijeka Tigris i Eufrat, koje čine više od 90 posto slatke vode u zemlji. Turska, koja je izgradila nekoliko brana na rijekama, navodno se složila da poveća protok vode u Irak i pomogne u optimizaciji njene upotrebe u poljoprivredi.

“Turska koristi pitanje vode i želju Iraka za proširenom regionalnom trgovinom kako bi dobila ono što želi u pogledu sigurnosne opsade i borbe protiv PKK,” kaže Salih.

Dodatna dimenzija, ističe Dincer, je mogućnost povlačenja Sjedinjenih Država iz Iraka u svjetlu iranskog pritiska, rata u Gazi, kao i predstojećih američkih predsjedničkih izbora.

„Zbog toga svi relevantni akteri pokušavaju da zauzmu post-američku poziciju i u međuvremenu traže načine da povećaju svoj uticaj“, kaže Dincer. Projekat razvojnog puta, ako bude uspješan, integrirao bi Irak u trgovinski sistem Zaljeva i Evrope, ostavljajući ga manje zavisnim od Irana.

“Regionalna geopolitika je ušla u vrlo dinamičnu i nestabilnu fazu”, naglašava dalje.

“Iako nedavne posjete i potpisani sporazumi ostavljaju utisak da je tekuća interakcija između Turske i Iraka povezana sa razvojnim putem i ekonomskom saradnjom, to nije slučaj”, kaže Dincer.

“Za mnoge lokalne i regionalne aktere, a možda i najvažnije za Iračane, ovaj projekat nije izazvao veliko uzbuđenje i nije prioritet, osim za iračkog premijera Sudanija.”