Terminologija je ključna za jasnu, konciznu komunikaciju, posebno kada se govori o naslijeđu rasističkih ideologija koje nastavljaju oblikovati društva poput današnjeg austrijskog. Pojam "Nunzi" potječe od bosanske fraze Naci-Unuci/Nunci, što se prevodi kao "Nacistički unuci". Odnosi se na potomke nacista koji vjeruju da su prošli denacifikaciju, ali se zapravo nisu uspjeli suočiti sa svojim naslijeđenim ideologijama.

Unatoč tome što sebe doživljavaju kao da su prevazišli nasljeđe svojih predaka, oni ostaju nesvjesni kontinuiranog utjecaja tih uvjerenja, čime se produžava generacijski ciklus poricanja. Ovaj izraz je neophodan za bolje razumijevanje onoga što se događa u Austriji i šire na Zapadu.

Johanna Mikl-Leitner, guverner Donje Austrije i političarka iz Austrijske narodne stranke (OVP), nedavno je izjavila u intervjuu za ORF, austrijsku nacionalnu televiziju, da se zemlja mora "boriti protiv islama".

Njezina je izjava data u kontekstu odbrane iznenadne promjene stava njene stranke prema austrijskoj krajnje desnoj Slobodarskoj stranci, s kojom je OVP prethodno odbacio mogućnost formiranja koalicije zbog teških korupcijskih skandala koji su uprljali njihovo prijašnje partnerstvo. Stranku slobode, koju su nakon Drugog svjetskog rata osnovali bivši nacisti i SS-ovci, dugo se smatralo strankom koju su stvorili nacisti za naciste.

U svom televizijskom intervjuu, Mikl-Leitner je odbacila potrebu za novim izborima i sugerirala da bi se vlada mogla formirati sa Slobodarskom strankom, koju vodi Herbert Kickl - političar koji je otvoreno prigrlio titulu "Volkskanzler", ili "Narodni kancelar", izraz koji se historijski povezuje s Adolfom Hitlerom.

Još prošle godine čuli su se članovi Slobodarske stranke koji su prisustvovali sprovodu dugogodišnjeg stranačkog lika kako pjevaju pjesmu koja veliča "Sveti njemački Reich", muzičko djelo koje je široko popularizirano tokom nacističke ere.

Ipak, za Mikl-Leitner, čini se da islam predstavlja veću prijetnju od nacista.

Izjava je ostala nesporna tokom i nakon emitiranja, što je primjer normalizacije islamofobičnog diskursa unutar austrijskog društva. Stotine medijskih profesionalaca - producenata, urednika i novinara - imale su priliku propitivati ​​ili osuditi retoriku Mikl-Leitner, no tišina je bila zaglušujuća. Takva pasivnost mreže nije samo nedostatak novinarskog integriteta, već i prešutno podržavanje opasnih ideologija koje njezine riječi predstavljaju. Ovo samozadovoljstvo odražava austrijsko doba prije holokausta kada je retoriku pune mržnje protiv Jevreja bilo dopušteno nesputano gnojiti.

Tada, kao i sada, saučesništvo medija - bilo kroz aktivnu podršku ili pasivnu ravnodušnost - igralo je ključnu ulogu u legitimiranju mržnje. Mikl-Leitnerovi komentari nisu izolirani slučaj; oni su dio šireg društvenog pomaka u kojem su diskriminirajući jezik i politika politička norma. Tvrdila je da je njena primjedba bila "lapsus", tvrdeći da je mislila na "politički islam", ali pojašnjenje je slabo prikrilo temeljne predrasude.

Koncept Freudovskog lapsusa - gdje nesvjesne misli nenamjerno isplivaju na površinu - ima posebnu važnost ovdje, posebno s obzirom na veze Austrije sa samim Sigmundom Freudom. Freud, austrijski Jevrej, pobjegao je iz domovine 1938. godine, kao žrtva samog institucionaliziranog rasizma koji sada odjekuje u retorici Mikl-Leitner.

Cilj je bio judaizam; danas je to islam.

Paralele su upečatljive i alarmantne. I antisemitizam i islamofobija imaju korijene u dehumanizaciji, prikazujući ciljane skupine kao egzistencijalnu prijetnju kulturnom i političkom tkivu društva. Mikl-Leitnerine primjedbe, daleko od toga da budu obični "lapsus", otkrivaju dublju bolest unutar austrijskog političkog i kulturnog pejzaža.

Predsjednica Islamske vjerske zajednice u Austriji (IGGO) zatražila je od guvernerke pojašnjenje svojih protuislamskih izjava. Hakan Gordu, predsjednik ljevičarske stranke Socijalna Austrija budućnosti (SOZ), pozvao je na hitnu ispriku. Mikl-Leitner ne samo da se odbila ispričati, već je izjavila:  - Svatko kko hoda našom zemljom otvorenih očiju vidjet će da previše imigranata u Austriji svoju vjeru stavlja iznad naših običaja i zakona. A ja to ne prihvaćam. -

Za razliku od nekih svojih europskih susjeda, Austrija je slobodna od javnog spaljivanja Kur'ana, zahvaljujući svom snažnom pravnom okviru koji štiti vjerske slobode zabranom klevete vjere i huškanja, te paragrafa 189. Paragraf 189 austrijskog Krivičnog zakona izričito kriminalizira radnje koje ometaju ili ometaju vjerske običaje nasiljem ili prijetnjama nasiljem. Prekršitelji se suočavaju s kaznom do dvije godine zatvora, naglašavajući predanost zemlje zaštiti vjerskih zajednica.

Izjave koje promovišu "borbu protiv islama" jasno predstavljaju prijetnju nasiljem. Ostaje za vidjeti hoće li zakoni koje Mikl-Leitner spominje imati ikakvu težinu, budući da se sada suočava s pravnim postupkom nekoliko organizacija i pojedinaca zbog svojih zapaljivih primjedbi. Gordu je potvrdio da je njegova stranka poduzela pravni postupak jer se ona odbila ispričati.

Knjiga „Hitlerov Beč“ Brigitte Hamann daje jezivu leću kroz koju se može vidjeti trenutna putanja Austrije. Knjiga zadire u Hitlerove godine formiranja u Beču (1906. – 1913.), otkrivajući kako su toksične etničke napetosti u gradu i sveprisutne rasističke ideologije duboko oblikovale njegov pogled na svijet. Dok Beč na prelazu stoljeća često pamte po kulturnoj briljantnosti - intelektualnom vrenju Freuda, komponovanju Gustava Mahlera i velikog filozofa Ludwiga Wittgensteina - Hamann razotkriva podzemlje grada: kotao straha, etničkog rivalstva i protofašističke misli koja će kasnije oblikovati nacističku ideologiju.

Taj isti duboko ukorijenjeni rasizam, pokazuje Hamann, nije samo oblikovao Hitlerov rani pogled na svijet, nego je takođe nagnao Theodora Herzla, oca cionizma, da zamisli domovinu za jevrejski narod. Herzlova iskustva s antisemitizmom u Beču oblikovala su njegovu odlučnost da pobjegne od netrpeljivosti koja je preplavila austrijsko društvo. Ipak, više od stoljeća kasnije, mete takve mržnje su se pomakle, a ne nestale. Danas su islam i muslimani postali žrtveni jarci u priči koja jezivo podsjeća na antisemitske zavjere koje su nekoć zahvatile Austriju i Evropu.

Isprepletenost Austrije sistematskom mržnjom dobro je dokumentovana. Unatoč tome što su činili samo osam posto stanovništva nacističke Njemačke, Austrijanci su činili 14 posto članova SS-a i 40 posto osoblja u logorima smrti. Ovo saučesništvo nastavlja oblikovati austrijski politički i kulturni krajolik, s odjecima predrasuda iz doba nacizma prema Jevrejima koji su sada usmjereni na muslimane i druge manjine.

Austrijski institucionalni odgovor na mržnju jednako je zabrinjavajući. Razmotrimo slučaj profesora Univerziteta u Beču koji je javno negirao genocid u Srebrenici. Užasna reakcija univerziteta - bezlična, nepotpisana izjava bez odgovornosti - naglašava širu kulturu negiranja. Kada su Majke Srebrenice u otvorenom pismu tražile izvinjenje za profesorov demanti, na njihove apele se šutjelo. Takvo odbijanje suočavanja s neugodnim istinama odražava upornu borbu Austrije s priznavanjem vlastitih historijskih neuspjeha.

Dodatno usložnjavajući ovaj zabrinjavajući obrazac, austrijski predsjednik je nedavno dodijelio najveće državno odlikovanje Peteru Handkeu, negatoru genocida u Srebrenici. Uzdižući osobu koja se otvoreno bavi historijskim revizionizmom i negiranjem genocida, Austrija šalje uznemirujuću poruku: islamofobnog negatora genocida slavi se kao nacionalnog uzora.

Austrija ima različite zakone koji reguliraju različite religije. Austrijski zakon o islamu, prvi put donesen 1912. godine nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, službeno je priznao islam kao državno priznatu religiju. Međutim, revizijom iz 2015. uvedene su sveobuhvatne državne kontrole, uključujući ovlast zatvaranja džamija, zahtjeve za objavljivanjem finansijskih podataka i stroge novčane kazne.

Zakon takođe nameće jedinstvena ograničenja islamu, poput zabrane stranog finansiranja i državnog nadzora obuke imama - mjere koje se ne primjenjuju ni na jednu drugu religiju. Na primjer, dok crkve u Austriji mogu primati donacije iz Bosne, bosanske džamije ne mogu. Osim toga, vjeronauk je obično rezerviran za učitelje iste vjere - protestante moraju poučavati protestanti, a ne ateisti ili katolici. Ipak, ovo se načelo ne odnosi na muslimane, naglašavajući nejednak tretman s kojim se suočavaju. Niti jedna druga vjerska zajednica u Austriji nije podvrgnuta takvim restriktivnim mjerama.

Godine 2017. Austrija je uvela "zabranu burki", učinkovito ciljajući na muslimane kriminalizirajući nošenje vela koji pokriva cijelo lice u javnosti. Iako je uokviren kao opća zabrana pokrivanja lica, zakon je usmjeren isključivo na muslimanke. Ironično, klaunovi su protestvovali protiv zakona, tvrdeći da onemogućuje njihove nastupe. Dobili su izuzeće, što ilustrira apsurd: u Austriji klaunovi imaju više prava od muslimanki. Naime, jedina zabranjena pokrivala su ona koja nose muslimani.

Kreiranje "karte islama" od strane Univerziteta u Beču - mapiranje islamskih institucija, pa čak i privatnih adresa - predstavlja još jedan primjer institucionalizirane islamofobije u Austriji. Od uvođenja 2021. godine, rasistički napadi i stigmatizacija muslimana su se povećali. Vijeće Evrope pozvalo je Austriju da povuče kartu, ocijenivši je štetnom i kontraproduktivnom. Dok je borba protiv ekstremizma važna, tvrdi vijeće, karta potiče predrasude i mnogi je muslimani smatraju diskriminirajućom.

Austrijska muslimanska omladinska organizacija također je pokrenula pravnu kampanju za uklanjanje adresa. Nakon gotovo četiri godine, njihovi napori su uspjeli, austrijski Ustavni sud je presudio da dijelovi karte krše zakone o zaštiti podataka. Međutim, Bečki univerzitaet uložio je žalbu i karta je ostala na internetu.

Nakon terorističkog napada u Beču 2020. godine - onog na koji su austrijske vlasti upozorili slovački zvaničnici, a čiji je počinitelj već bio na njihovoj listi za praćenje - Austrija je uvela kontroverzni zakon koji zahtijeva obaveznu registraciju imama. Napad se dogodio samo sedam dana prije operacije Luxor, islamofobne policijske operacije koja je planirana gotovo dvije godine kako bi se "iskorijenio politički islam". Iako je zakon uveliko kritikovan kao diskriminirajući, neki čak predlažu njegovo proširenje na cijelu Evropsku uniju.

Izraz "politički islam" postao je prikladan eufemizam za stigmatiziranje muslimanskih zajednica. Uokvirujući islam kao političku ideologiju, a ne kao vjeru, ovaj narativ prikazuje muslimane kao zavjereničku prijetnju, a ne kao ravnopravne sudionike u društvu. Ova retorika odražava antisemitske trope koji su Jevreje nekada prikazivali kao dio mračne globalne kabale, održavajući stereotipe koji ih dehumaniziraju i marginaliziraju. Dodatno, konstrukt "političkog islama" omogućuje Nunzijima da odgovornost za holokaust prebace na muslimane, karakterizirajući islam kao oblik fašizma.

Čineći to, oni izbjegavaju suočavanje s vlastitom nacističkom prošlošću i procesom denacifikacije, a istodobno preuzimaju moralnu superiornost – sličnu onoj koju su njihovi preci nekoć tvrdili kroz rasnu teoriju. Ova nova moralna superiornost sada se ne izražava kroz rasne narative, već kroz kulturne, kao što se vidi u pojavi koncepta Leitkultur, ili vodeće kulture, u Njemačkoj i Austriji. Ovaj izraz podrazumijeva kulturnu superiornost dominantne skupine nad manjinama, dodatno marginalizirajući muslimanske zajednice i legitimizirajući diskriminaciju na temelju kulture.

Hoće li Austrija nepristrano poštovati svoje zakone ili su muslimani već potisnuti u građane drugog reda? Neuspjeh u provedbi jednakosti prema zakonu označio bi opasan pomak prema sustavnoj nejednakosti, signalizirajući tonjenje Austrije u državu sličnu aparthejdu. Ovaj slučaj takođe ispituje predanost Austrije sekularizmu, zahtijevajući i odvajanje religije od vlade i vladino nemiješanje u religiju.

Ako se zakone želi pravedno primjenjivati, oni se takođe moraju proširiti na vođe čija retorika potiče neprijateljstvo protiv određene religije - takvo poticanje nedvojbeno predstavlja miješanje. Ovo nije samo izazov za Mikl-Leitner, već i odlučujući trenutak za austrijski demokratski i sekularni identitet. Paralele između austrijske prošlosti i sadašnjosti su neporecive. Herzl je umro u Donjoj Austriji, regiji kojom sada upravlja Mikl-Leitner. Rasizam koji je nekoć iznjedrio Hitlera i otrovnu ideologiju nacizma ostaje sveprisutna podstruja. Herzl je nastojao pobjeći od toga, ali kao što povijest pokazuje, bijeg od rasizma to ne rješava. Suočavanje s tim to čini.

Esad Širbegović, pisac i analitičar koji živi u Zürichu u Švicarskoj, ovaj je komentar napisao za Middle East Eye.