Povećanja cijena osnovnih životnih namirnica u Bosni i Hercegovini evidentna su iz mjeseca u mjesec. Veliki broj građana koji živi s prosječnim i ispodprosječnim plaćama i penzijama, teško da može odgovoriti ovoj situaciji. Još malo pa neće, kažu, imati ni za hljeba koji je iz dana u dan sve skuplji iako zato nema razloga jer se, kako kaže za Stav Nedžad Bićo, predsjednik Udruženja poljoprivrednika Federacije BiH, žito otkupljuje budzašto. Stoga, smatra, da nije realno da hljeb u ovoj računici bude dvije marke (to je sad njegova skoro minimalna cijena).  A evo i zašto.

- Kilogram u otkupu domaće pšenice je od 35 do 60 feninga. Kila brašna se može naći i ispod jedne marke. Pekari kad nabavljaju ono je još jeftinije. Od jedne kile brašna se prave četiri hljeba. Vi sračunajte, naravno da ima i popratnih troškova, ali nije realno da se zarađuje par hiljada posto na kili brašna. Sad zamislite koliko se od kile brašna napravi kifli, koje sad koštaju skoro pola marke, i peciva na čemu je relno najveća zarada - objašnjava Bićo.

Trgovački lobiji

Dalje ističe da proizvođač, koji je ključ u ovom procesu, i dalje propada. Stoga, kaže on, i ne čudi što je poljoprivredna proizvodnja na koljenima. Još ako tome dodamo da je obradivih površina dovoljno, samo nema ko da ih zasije, slijedi logično pitanje zašto država želi da ostanemo gladni i ne rješava probleme koji se samo gomilaju. Struka smatra da su strategije resornih ministarstava i države loše, evidencije i podaci još lošiji zato se u ovom sektoru, kako je kazao Bićo, ne može napredovati ukoliko država ne stoji iza vas, a naša samo mirno posmatra.

- Mi imamo neobrađene površine i vrijedne ljude da bi mogli proizvesti pa skoro da bude dostatno za naše tržište i da ostane nešto za izvoza, međutim, nebrigom države, neredovnim poticajima, malim izdvajanjima u poljoprivredi zbog čega nismo konkurentni susjedstvu, propadamo. A da možemo sami sebe hraniti pokazuju i podaci od prije rata. Ovdje se proizvodilo 80 posto potreba naše države. Uvozilo se samo ono što ovdje nije uspjevalo – egzotični plodovi. Sve ostalo se proizvodilo i bilo je čak i za izvoza. Dovoljno je spomenuti da imamo Semberiju, Posavinu gdje se može proizvesti kao u priči što bi se reklo. Imamo i južni dio države također gdje uspjevaju mnoge poljoprivredne kulture. Zatim je tu Glamoč koji je vijekovima poznat po krompiru. Ali da bi jedan poljoprivrednik sad u BiH opstao ne može se baviti samo jednom proizvodnjom, na primjer žitom. Mora najmanje još dvije proizvodnje obezbjeđivati da bi jedna drugu nadograđivale i da bi mu se isplatilo, a država ne pomaže, ona čak odmaže - tvrdi on i ilustruje primjerom.

- Poljoprivrednici se trude da registruju svoje obrte kako bi se profesionalno bavili poljoprivredom i davali svoj doprinos, međutim čim osnujete bilo koji vid firme država vam automatski ukida dječiji doplatak. Znači, to nije nikakav podsticaj za mlade ljude sa djecom. Samo im otežava. A poljoprvireda je niskoakumulativna grana. Nemate tu neke zarade, niti bogaćenja - potcrtao je predsjednik Udruženja.

Posebno podvlači da Bosna i Hercegovina nema ni zadovoljavajuće robne rezerve žita poput zemalja u susjedstvu.

- To je pokazala korona kada su se zatvorile granice. Da se nisu otvorile u roku tri dana mi ne bi imali zrna žita. Zato ne bi začudilo da se zbog nebrige države može desiti vrlo lako da ostanemo gladni - zaključuje Bićo.

Akademik Hamid Čustović, prof. emeritus na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta Sarajevo, smatra da umjesto što govorimo koliko su cijene hrane porasle, bolje je govoriti o tome zašto su porasle i zašto će i dalje rasti. Tvrdi da je razloga puno, a naveo je samo neke.

- Nedovoljna konkurentnost BiH poljoprivrede (osim u tri podsektora, mljekarstvu, voćarstvu i povrtlarstvu. Glavnina poljoprivredne proizvodnje usmjerena je na primarne proizvode niske vrijednosti kao što su kukuruz i krompir. U poljoprivrednoj djelatnosti dominiraju mala porodična poljoprivredna gazdinstva prosječne veličine oko dva hektara s usitnjenim zemljištem (u prosjeku 4 parcele). Niska tržišna proizvodnja, uglavnom proizvodnja za vlastite potrebe ili samo djelomično proizvodnja viškova za prodaju, što uzrokuje generalno; nisku produktivnost, niske prihode, male količine, nedovoljna kvaliteta i konzistentnost tržišne proizvodnje. Među proizvođačima i prerađivačima postoji nedostatak znanja i razumijevanja standarda kvalitete, te ograničen pristup i korištenje inovativnih i/ili modernih tehnologija u poljoprivrednim i prerađivačkim praksama. Uz to treba istaknuti sve izraženiji demografski problem depopulacije, posebice u ruralnim područjima, te sve manju zastupljenost mlađih poljoprivrednika - objašnjava profesor.

Ako se sve navedeno uzme u obzir, stvoreni su, kaže, idealni uslovi za trgovačke lobije koji vlast u potpunosti kontrolišu i dezorjentišu.

- Izostali su mehanizmi monitoringa, planiranja, predviđanja i kontrole. Mehanizmi zaštite potrošača ne postoje. Iako se izdvajaju ogromna sredstva za podsticaje u poljoprivredi efekti su mali. Više je to socijalna nego razvojna agrarna politika, a ruralni razvoj i potrebna infrastruktura koja bi omogućila održivost je u drugom planu - smatra Čustović.

Profesor je objasnio i to koliko u BiH ima neobradivog zemljišta i zašto kod nas (ne) postoji ruralni razvoj te predstavio podatke kojima struka raspolaže. Prema nepotpunim podacima, kaže, ukupna korištena poljoprivredna površina u Bosni i Hercegovini iznosila je oko 550 hiljada ha, što je tri puta manje u odnosu na podatke, kada je prema službenoj statistici BiH ta površina iznosila 1,87 miliona hektara. U ovo nisu uključene pašnjačke površine.

Prema, također, nepotpunim podacim površina voćnjaka se kreće oko 28 hiljada ha u odnosu na ranije procjene koje su iznosile preko 100 hiljada ha.

- Nepotpuni podaci kad je poljoprivreda u pitanju su posljedica slabo organizovane statističke evidencije na nivou države ali i entiteta, pri čemu se još uvijek čeka datum popisa u poljoprivredi. U Federaciji BiH u periodu od 2014. do danas u prosjeku je evidentirano 406.000 ha oranica i bašti, od kojih je 195.086 ha (48,05 posto) bilo zasijano ratarskim, povrtnim i krmnim biljem, dok je 185.500 ha (45,68 posto) neobrađenih površina. Ovi podaci su promjenjivi i obično se krešu +- 5 do 10 posto. Kao što se vidi rezerve i potencijal proširenja proizvodnje je ogroman, ali ne samo na nivou povećanja površina već na nivou uređenja zemljišta, povećanja plodnosti i prinosa po jedinici površine. Naša su zemljišta sa čitavim nizom ograničenja, neuređena i slabo plodna o čemu se slabo ili nikako ne govori. Ako se ovome doda izostanak adekvatne zemljišne politike situacija se još više usložnjava - pojašnjava profesor.

Dalje navodi da u FBiH ne postoji porez na zemljište kao instrument politike upravljanja, ne radi se dovoljno na komasaciji i okrupnjavanju parcela kako bi bile produktivnije i prilagođene savremenoj mehanizaciji…

- Promet zemljišta u smislu rentiranja i stavljanja u funkciju je zanemariv, stanje državnog (nekad društvenog) zemljišta nije trajno riješeno isti je slučaj i sa zadružnim, dok se o uređenju zemljišta (melioracijama) i navodnjavanju na širem planu ništa značajno ne događa. O klimatskim promjenama i potrebama adaptacija na njih da i ne govorimo. Pitanja je veoma mnogo, na koje vlast nema odgovor a struka je zanemarena i marginalizirana. Ovim sektorom upravljaju prilične neznalice bez vizije i koncepta kako dalje - smatra on.

Sela su pusta 

A kako animirati mladu populaciju da se bavi poljoprivredom i kako vlast natjerati da uđe u ruralni razvoj da bismo se vratili onom osnovnom - proizvodnji hrane, profesor Čustović ističe:

“Prema nekim izvorima više od 500 sela u BiH je prazno, područja (Višegrada, Istočne Hercegovine, Rogatica, Goražde, Sokolac, Foča... ), potpuno nestaju, ili u njima živi manje od deset stanovnika, sablasno su prazna, dok se povećava broj stanovnika u i oko gradova stvarajući velike probleme zbog neadekvatne infrastrukture i uslova za život. Ovom procesu značajno je doprinijelo raseljavanje stanovništva tokom rata (1992.-1995.), (etničko čišćenje) tako da su  kao posljedica prisilnih migracija, opustošena cijela područja, ne samo sela u Bosni i Hercegovini.

Ovome treba dodati da je upotpunosti izostao koncep održivog razvoja ruralnog prostora, koji prije svega znači izgradnju neophodne infrastrukture s ciljem stvaranja boljih uslova za život stanovništva i omogućavanje razvoja sekundarnih djelatnosti van poljoprivrede ili i za poljoprivredu. Napredovanje demografske tranzicije (prelaz na niže nivoe nataliteta/fertiliteta), uz istovremeni stalni gubitak vitalne populacije, koja je uglavnom migrirala u veće gradove inostranstvo, odnosno industrijske centre (ruralni egzodus) vremenom je osjetno reduciran bioreprodukcijski potencijal ruralnih prostora. Nastavak stihijskog pražnjenja sela usljed permanentne krize, u posljednje vrijeme političkih tenzije,  što je proces koji traje preko 30 godina, prijeti gašenjem perspektive sela te u konačnici cijelog ruralnog prostora kakvu su prethodne generacije poznavale i stvarale vjekovima”.

Većina će, dodaje profesor, reći da se na selu jednostavno ne isplati raditi, nema nikakve dugoročne i stabilne agrarne ni ruralne strategije razvoja, razumljive dugoročne poticajne politike, tako da sadašnje stanje malih poljoprivredna gazdinstva nisu sposobna biti konkurenta, ostvariti profit i sigurnost za porodicu.

- Iako se mora reći da je napuštanje sela i poljoprivrede u Bosni i Hercegovini kontinuiran proces koji različitim intenzitetom traje od sredine XX vijeka, to ne znači da ne treba i da se on mora zaustaviti. Velika šansa su bili fondovi EU koje smo na žalost zbog neusklađenih politika na nivo BiH ostali neiskorišteni. Da li će i u sljedećim fazama biti tako vrijeme će pokazati.

Animirati mlade ljude da žive na selu kao perspektivnu budućnost moguće je jedino ako se poduzmu radikalne mjere razvoja ruralnih područja sa svim šta taj koncept podrazumijeva u okviru kojeg bi i poljoprivredna proizvodnja našla svoje mjesto. U očima mladih ljudi, nove generacije selo se ne doživljava kao nešto egzotično i u tom smislu interesantno, već kao prostor ugodnog života sa svojom porodicom, jer u suprotnom će tražiti drugu alternativu – zaključuje Čustović.