Najnovija razmjena oštrih riječi između predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, potaknuta samitom NATO-a u Ankari, još je jednom ogolila krhkost dobrosusjedskih odnosa na Balkanu. Retorika iz sfere diplomatije seli se u sferu vojnih kapaciteta i balističkih raketa, a postaje sve jasnije da Zagreb i Beograd opet ulaze u opasnu spiralu dokazivanja moći, u kojoj ostatak regije, a prvenstveno Bosna i Hercegovina, služi kao nijemi posmatrač s opravdanim strahom.

Sve je počelo Milanovićevim istupom u Ankari, gdje je pred saveznicima otvorio pitanje srbijanskog naoružavanja. Hrvatski predsjednik nije birao riječi, nazivajući politiku Beograda "čudnom" i pitajući se protiv koga su usmjerene izraelske dalekometne rakete i hipersonično oružje. Milanovićeva poručuje da Hrvatska neće sjediti skrštenih ruku. Njegova najava da će se Hrvatska morati "opremiti nečim sličnim" kako bi se suprotstavila Srbiji, direktno priziva ambijent trke u naoružanju kakav na ovim prostorima nije viđen decenijama.

S druge strane, odgovor iz Beograda stigao je u prepoznatljivom tonu. Aleksandar Vučić je Milanovićeve primjedbe nazvao "budalastim", optužujući Hrvatsku da želi vidjeti "slabu, siromašnu i poniženu Srbiju". Vučićeva teza da Srbija "nikome više neće biti plijen" i da mora biti snažna kako joj se ne bi dogodilo ono što se događa "nezavisnim zemljama širom svijeta", jasno ukazuje na to da Beograd vojnu moć doživljava kao jedini garant suvereniteta, ignorirajući činjenicu da takva militarizacija izaziva duboko nepovjerenje kod susjeda.

Ono što ovaj verbalni i vojni duel čini posebno opasnim za regiju jeste historijski kontekst. Jačanje vojnih kapaciteta dvije najveće vojne sile u regionu, jedne koja je članica NATO-a (Hrvatska) i druge koja proklamira vojnu neutralnost dok se intenzivno naoružava s Istoka i Zapada (Srbija), rijetko je u prošlosti donosilo stabilnost.

Historijat djelovanja Zagreba i Beograda prema susjednim zemljama, posebno prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu, nosi duboke ožiljke aspiracija za dominacijom. Kada Milanović govori o "svojim interesima" i odbijanju učešća u "koalicijama voljnih", a Vučić o "određivanju sopstvene sudbine", u Sarajevu, Podgorici i Prištini to se često čita kao najava povratka politikama koje su devedesetih godina dovele do krvavih sukoba.

Snažna Hrvatska i snažna Srbija, u rukama lidera koji komunikaciju svode na uvrede i prebrojavanje raketa, predstavljaju potencijalni sigurnosni vakuum za ostatak Balkana. Regionalna ravnoteža moći, koja bi se trebala graditi na ekonomskoj saradnji i evropskim integracijama, sada se temelji na tome ko ima veći domet raketa.

Zabrinjavajuće je da se u ovoj geopolitičkoj igri potpuno zanemaruju mehanizmi povjerenja. Umjesto da se o naoružavanju razgovara kroz transparentne protokole i regionalne inicijative, Milanović i Vučić koriste vojnu industriju kao alat za unutrašnjopolitičke poene i nacionalno dokazivanje.

Milanović koristi NATO kao govornicu za izražavanje straha od Srbije, a Vučić EU integracije (koje Hrvatska trenutno blokira) kao dokaz "zavjere" protiv Srbije. Kada je riječ o regiji, ona ostaje talac njihovog animoziteta. Činjenica da se osam članica EU protivi otvaranju pregovora sa Srbijom samo dodatno pothranjuje narativ o "ugroženosti", što Beogradu služi kao savršen izgovor za daljnju militarizaciju.

Historija nas uči da, kada god su Zagreb i Beograd odlučili da se "čvrsto pozicioniraju" i pokazuju mišiće, cijenu su najviše plaćali oni između njih. Novo zaoštravanje odnosa Milanovića i Vučića ne može se posmatrati samo kao njihov privatni sukob ili unutrašnje pitanje njihovih država, već je u pitanju direktno ugrožavanje krhkog mira u regiji koja još uvijek nije zaliječila rane iz prošlog stoljeća.