Neki kilometri ne mjere se dužinom puta, nego težinom sjećanja koje nose. Za Fikreta Poturovića iz Jajca, svaki korak od Nezuka do Potočara već 19 godina predstavlja tihu molitvu za hiljade nevino ubijenih u genocidu u Srebrenici. Taj put ne doživljava kao fizički izazov, već kao dug prema onima koji nikada nisu stigli do slobode.

Ovaj 68-godišnji penzioner prvi put je na Marš mira došao 2007. godine. Od tada je propustio samo dvije godine, kada zbog pandemije i bolesti supruge nije mogao biti dio kolone. Kaže da se u Potočare uvijek vraća iz istog razloga – da oda počast šehidima i da njihovo stradanje nikada ne bude zaboravljeno.

- Razmišljao sam da dođem i ranije, ali sam prije 19 godina odlučio da moram odati počast žrtvama. Prve godine spavao sam u Nezuku u jednoj napuštenoj štali. Nisam imao ni šator, ništa - prisjeća se Fikret. 

Kasnije je, priča, nabavio šator i potrebnu opremu, ali, ističe da ono što danas prolaze učesnici Marša mira ne može stati uz patnju ljudi koji su ovim putem pokušavali spasiti vlastite živote.

- Ovaj hod od Nezuka do Potočara za nas je izlet u odnosu na ono što su 1995. godine prošli ljudi koji su bili bosi, gladni, iscrpljeni, progonjeni - dodaje Fikret. 

Njegov motiv ostao je isti svih ovih godina.

- Došao sam da odam počast šehidima, proučim dovu i zamolim Allaha da im podari džennet - pojašnjava. 

A kada stigne u Memorijalni centar, emocije uvijek nadvladaju riječi.

- Za mene je ovaj dolazak postao sveta dužnost. Svake godine kada dođem u Potočare isplačem se. Osjećam neku težinu. Žao mi je svih tih ljudi, posebno djece koja su ubijena. Žao mi je roditelja koji nisu dočekali da pronađu i ukopaju svoje šehide - govori sa suzama u očima. 

Fikret dobro zna koliko rat može promijeniti ljudski život. Kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine bio je na liniji kod Košćana, nadomak Bugojna, kada je doživio moždani udar.

- Bio sam četrdeset dana u komi. Liječili su me u Splitu. Božijom voljom sam preživio - govori Fikret. 

Na Maršu mira upoznao je mnoge preživjele čije sudbine, kaže, nikada neće zaboraviti. Posebno pamti jednu majku iz Srebrenice.

- Rekla mi je da ima četiri šehida – tri sina i muža. Četiri puta je otišla na hadž za njih, a peti put za sebe. Nakon toga je preselila - kaže Fikret. 

Zastaje, spušta pogled i nastavlja.

- Ti ljudi imaju stotinu srca. Ja ne znam kako bih izdržao da sam na njihovom mjestu. To je Allahova moć. Divim im se - kaže Fikret. 

Najviše ga bole priče roditelja koji su izgubili svoju djecu.

- Najmlađa žrtva koja će ove godine biti sahranjena imala je samo dvadeset godina kad su je ubili. To je bol od koje majčino srce puca - ističe Fikret. 

Upravo zato vjeruje da Marš mira nije namijenjen samo preživjelima i porodicama žrtava.

- Svaki građanin treba doći ovdje. Mi stariji moramo dovoditi djecu da vide šta se dogodilo i da znaju kakav je genocid počinjen nad Bošnjacima - izričit je Fikret. 

Iako priznaje da ga godine sustižu i da noge više ne mogu izdržati kao nekada, nada se da će naredni Marš mira biti njegov jubilarni, dvadeseti.

- Odlučio sam još jednu godinu namiriti. Dvadeset godina je dosta. Ne mogu noge više. Bi srce - iskren je Fikret. 

Na kraju razgovora govori o domovini s istim žarom kojim govori o Potočarima.

- Ja volim Bosnu i Hercegovinu. I danas bih dao život za nju - poručuje Fikret.