Od kada je Rusija 2022. godine pokrenula punu invaziju na Ukrajinu, njeno djelovanje u istočnoj Evropi privuklo je mnogo veću pažnju.
Za razliku od brutalnog osvajanja teritorije i uništenja koje je viđeno u Ukrajini, ruske metode u jugoistočnoj Evropi su suptilnije - koriste se tehnikama informacijskog i psihološkog rata, a ne konvencionalnom vojnom silom.
Na zapadnom Balkanu, Rusija je izgradila savez sa autoritarnim predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem s ciljem destabilizacije krhkih država regiona i kako bi NATO i Zapad bili osramoćeni ili ometeni.
Provokativne akcije Srbije, glavnog ruskog saveznika u regionu, utjecale su na zemlje širom Balkana.
Srbija je više puta raspoređivala vojnike na granicu s Kosovom, izazivajući strahove od rata. To je dodatno podiglo etničke tenzije unutar Kosova, gdje su kosovski Srbi bojkotovali lokalne izbore i protestovali protiv albanskih gradonačelnika. U neredima 2023. godine, više od 90 NATO pripadnika je povrijeđeno. Rusija je dodatno pogoršala situaciju izjavama poput one ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koji je rekao da je Zapad kriv za "ozbiljnu eksplozivnu situaciju… koja se kuha u srcu Evrope".
U Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik poduzima korake ka secesiji iz države koja održava mir od rata 1990-ih. Zemlja je podijeljena na dva entiteta - FBiH i RS, te Brčko distrikt. Ima i tročlano Predsjedništvo koje se rotira, a nadzire ga visoki predstavnik kojeg imenuje međunarodna zajednica, s ovlaštenjima da nameće zakone i smjenjuje zvaničnike.
Izvještaj američkog Ureda direktora nacionalne obavještajne službe iz 2024. upozorio je na porast rizika od međuetničkog nasilja na Balkanu, ističući Dodikove "provokativne korake da neutralizira međunarodni nadzor i osigura de facto secesiju Republike Srpske." To bi moglo potaknuti bošnjačke lidere da jačaju svoje kapacitete za zaštitu svojih interesa, što bi moglo dovesti do sukoba koje mirovne snage ne bi mogle suzbiti.
Tokom 2023. godine, Dodik je donio zakone kojima se Republika Srpska povlači iz pravosudnog sistema BiH, poreznog sistema i Oružanih snaga BiH. U 2024. je otišao i dalje, predloživši referendum o nezavisnosti Republike Srpske. Visoki predstavnik je te zakone proglasio neustavnim. Iako je Dodik osuđen zbog kršenja Ustava i zabranjeno mu je političko djelovanje na šest godina, on je odlučan da nastavi. RS je čak predložila zakon kojim se povlači iz suda koji je izrekao presudu protiv Dodika.
Dodik i dalje uživa podršku Vučića, koji je presudu nazvao "sramotnom" i "nezakonitom", te predsjednika Vladimira Putina, koji gaji bliske veze s RS.
Putin se više puta sastao s Dodikom od početka rata u Ukrajini. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov je rekao da je Dodikova presuda "politički motivisana" i da cilja "sve patriotske snage Srbije, što je nedopustivo". Rusko ministarstvo vanjskih poslova saopćilo je da Rusija pokušava "neutralizirati prijetnje međunacionalnom dijalogu, miru i stabilnosti" na Balkanu. Ruski nacionalistički filozof Aleksandar Dugin je izjavio da je Dodik "napadnut i da nema drugo rješenje osim da se pripoji Srbiji."
Putin i Dodik su se sastali u Kazanju, Rusija, u februaru 2024. Tom prilikom je Dodik izjavio da "pokušava spriječiti da BiH uvede sankcije Rusiji." Putin mu je tada dodijelio Orden Aleksandra Nevskog za "doprinos razvoju saradnje između Rusije i BiH te jačanje partnerstva s Republikom Srpskom." Putin mu je zahvalio i za "podršku i održavanje veza kroz ministarstva vanjskih poslova."
Ruski napori u vođenju političkog rata na Balkanu nisu ograničeni samo na Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Srbiju. Crna Gora predstavlja meku i ranjivu tačku NATO-a, dok Moskva nastoji projicirati svoj utjecaj na Jadransko more. Ruski agenti su bili umiješani u pokušaj državnog udara 2016. godine, a glavna prosrpska politička partija pokušala je progurati novi zakon o državljanstvu koji bi mogao otežati put zemlje ka Evropskoj uniji. Rusija djeluje putem Ruske pravoslavne crkve, koristeći je za manipulaciju popustljivom Srpskom pravoslavnom crkvom, s ciljem da potakne etničke podjele među crnogorskim Srbima i promoviše proruske politike.
Politički ciljevi ruskog političkog rata na Balkanu
Rusija ima nekoliko ciljeva kada je riječ o njenom uplitanju u zapadni Balkan. Prvo, ako Rusija uspije izazvati haos na jugoistočnom rubu Evrope, tada može igrati ulogu u smirivanju ili okončanju tog konflikta. To joj daje određenu moć u odnosu na Zapad: ako je ruska saradnja ključna za posredovanje u sukobima na Balkanu, Putin može zahtijevati ustupke od NATO-a, možda čak i po pitanju Ukrajine, u zamjenu za smanjenje napetosti u regionu.
Prijetnja novog sukoba na Balkanu dodatno pojačava već postojeće tenzije unutar NATO saveza. Saveznici su već podijeljeni u vezi s odgovorom na rat u Ukrajini i nivoom podrške koju treba pružiti Kijevu. Novi konflikt, još bliže samom srcu Evrope, dodatno bi zakomplikovao saradnju unutar NATO-a, posebno ako bi uključivao Kosovo, s obzirom na to da nekoliko članica NATO-a ne priznaje nezavisnost Kosova.
Rusija takođe koristi zapadni Balkan kao sredstvo za otežavanje narativa o vlastitoj invaziji na Ukrajinu: Rusija se poziva na zapadnu podršku nezavisnosti Kosova kao izgovor za svoju okupaciju ukrajinskih teritorija. Ako je NATO imao opravdanje da zaštiti Kosovo od Srbije, onda, prema ruskoj logici, Rusija ima pravo da "štiti" Ruse u Krimu i tzv. Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici. Ova diplomatska taktika "šta je sa..." može djelovati apsurdno, budući da Rusija nikada nije priznala nezavisnost Kosova, ali to nije suština, ta priča pomaže Kremlju da zamagli istinu o svojoj nelegalnoj invaziji na Ukrajinu.
Nestabilnost na zapadnom Balkanu Rusiji donosi situaciju u kojoj ne može izgubiti. Ako se status quo nastavi, a NATO i EU ostanu nemoćni da zaustave haos i nestabilnost, to ih čini slabima i neodlučnima. Ako budu prisiljeni da pozovu Rusiju za pregovarački sto, Putin će iskoristiti tu poziciju za ostvarivanje ustupaka na drugim frontovima. A u slučaju izbijanja otvorenog rata, čak i ako NATO reaguje i uspješno interveniše protiv Srbije ili njenih posrednika, to bi i dalje značilo ozbiljno skretanje pažnje sa odbrane Ukrajine, što opet ide u korist ruskoj vojnoj poziciji.
Ruske metode političkog rata
Rusija ne koristi konvencionalne vojne snage na Balkanu. Umjesto toga, fokusira se na informacijski prostor. Ministarstvo odbrane Rusije definiše "informacijski rat" kao sukob "s ciljem oštećenja informacijskih sistema, destabilizacije društva i države kroz psihološke kampanje."
Rusija koristi svoje iskustvo iz Hladnog rata, prilagođeno digitalnom dobu i društvenim mrežama.
Ruski mediji poput Sputnjika i RT-a imaju snažnu prisutnost u Srbiji, a domaći mediji često prenose i pojačavaju njihove tvrdnje. Među njima su i očigledne laži, poput one da je Ukrajina napala Rusiju 2022. godine, kao i teorije zavjere o američkim "biološkim laboratorijama" u Srbiji. Rusija takođe aktivno koristi društvene mreže, posebno Telegram.
Ove narative posebno koristi vlast predsjednika Aleksandra Vučića, koji se suočava s jednim od najvećih talasa protesta protiv vlasti u savremenoj historiji Srbije. Protesti, pokrenuti urušavanjem zgrade u novembru 2024. godine, brzo su se proširili i uključili studente, poljoprivrednike, nastavnike i brojne druge društvene grupe. U martu je između 100.000 i 325.000 ljudi izašlo na ulice Beograda iz svih krajeva zemlje. Provladini mediji nastojali su demonizirati demonstrante, prikazujući ih kao strane agente koji rade po nalogu zapadnih sila.
Rusija je aktivno širila glasine, koje su podržale i srpske vlasti, da Zapad pokušava izvršiti tzv. "obojenu revoluciju" ili "državni udar u stilu Majdana" u Srbiji - teorija zavjere koja tvrdi da su prozapadni pokreti u Ukrajini 2004. i 2014. bili produkt američke intervencije. Rusija i Srbija su tako produbile i učvrstile svoju paranoju o zapadnom uplitanju, pravdajući time neprijateljski stav prema Zapadu.
Ruski zvaničnici su više puta izrazili političku podršku Vučićevoj vlasti. Sekretar ruskog Savjeta sigurnosti Sergej Šojgu sastajao se s potpredsjednikom Vlade Srbije Aleksandrom Vulinom tokom protesta, izražavajući podršku "sigurnosnoj saradnji" u borbi protiv "obojenih revolucija". Ovo nije nov fenomen: već 2021. godine, tokom prethodnog talasa protesta, srpski zvaničnici zajedno s Nikolajem Patruševom iz Savjeta sigurnosti Rusije izjavili su svoju zajedničku opoziciju "obojenim revolucijama".
Rusija je dodatno pružila političko pokriće za nezakonitu upotrebu soničnog oružja protiv demonstranata od strane srpske policije, šaljući pripadnike FSB-a (ruske Federalne službe sigurnosti) da istraže incident. Prema Vučiću, ta "istraga" je naravno oslobodila policiju svake krivice, iako su snimci korištenja soničnog oružja obišli svijet.
Ruske informacijske operacije nailaze na plodno tlo u Srbiji, jer se ruski interesi u velikoj mjeri podudaraju s interesima Vučića i njegovih desničarskih nacionalističkih pristalica, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu. Vraćanje Kosova, koje je dom drevnih pravoslavnih manastira i mjesto mitske Bitke na Kosovu 1389. godine, ima centralno mjesto u srpskom nacionalnom mitu. Mnogi srpski nacionalisti oponašaju ruski koncept "ruskog svijeta" stvaranjem ideje o "srpskom svijetu, koji bi ujedinio sve Srbe iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i drugih susjednih zemalja.
Čak i ako ti ciljevi ne budu ostvareni, Vučić vidi domaću političku korist u savezništvu s Rusijom. Ruski narativ - da Zapad pokušava srušiti njegovu vlast - omogućava mu da svaku opoziciju optuži kao strane agente. Srpski nacionalisti mogu sebe prikazivati kao saveznike Rusije u "odbrani pravoslavnih vrijednosti" protiv "dekadentnog Zapada".
Zato ne čudi što Srpska pravoslavna crkva igra centralnu ulogu u ruskim informacionim operacijama na Balkanu. Još od 1990-ih ona je pružala ideološko opravdanje za nacionalističko nasilje, a i danas zadržava značajan uticaj u regionu. U aprilu je patrijarh Porfirije, poglavar Srpske pravoslavne crkve, posjetio Moskvu i sastao se s Putinom i ruskim patrijarhom Kirilom. Zajedno su se hvalili predanošću "tradicionalnim vrijednostima" koje je, po njima, Zapad napustio. Porfirije je također izrazio nadu da će se "srpski svijet" jednog dana pridružiti "novom političkom pregrupisanju" s Rusijom. Taj "srpski svijet" uključuje Srbe van granica Srbije, pa je Porfirije dodatno zahvalio Putinu na podršci srpskim zahtjevima za Kosovo.
Bliske veze vjerskog i etničkog identiteta na zapadnom Balkanu znače da se ovakva pitanja brzo isprepliću i dodatno doprinose političkoj nestabilnosti. Nedugo nakon sastanka patrijarha u Moskvi, lider bosanskih Srba Milorad Dodik izazvao je ogorčenje izjavom da bi Bošnjaci trebali "da se vrate u pravoslavnu vjeru" kao rješenje političkih podjela u zemlji.
Kako Zapad treba odgovoriti
Uprkos svojim bliskim vezama s Rusijom, Vučić je često uspijevao predstaviti sebe kao umjerenog lidera koji balansira između Rusije i Zapada. Naime, Srbija je navodno prodavala oružje Ukrajini i glasala protiv Rusije u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Međutim, ti uglavnom simbolični potezi blijede u poređenju sa znatno većom saradnjom Srbije s Rusijom.
Srbija je postala značajan kanal preko kojeg Rusija može zaobići sankcije koje su joj uvele Sjedinjene Države i evropske zemlje. Na primjer, jedno istraživanje iz kraja 2023. godine otkrilo je da su srpske kompanije od februara 2022. u Rusiju izvezle robu u vrijednosti većoj od 71 milion dolara. Ti izvozi uključuju ogroman porast elektronike i telekom opreme odmah nakon izbijanja rata i uvođenja sankcija. Evropska unija se više puta suočila sa srpskom ulogom u kršenju sankcija; njen najnoviji, 17. paket sankcija od februara 2022. uključuje mjere protiv nekoliko srpskih firmi. Vlada Srbije je u međuvremenu izdala pasoše desetinama Rusa povezanih s Kremljom, ruskom vojnom industrijom i obavještajnim službama.
Posebno simbolična bila je Vučićeva odluka da prisustvuje proslavi Dana pobjede u Moskvi 9. maja 2025. Evropska unija osudila je taj potez, tvrdeći da predstavlja podršku ruskoj invaziji na Ukrajinu i da bi time Srbija prekršila kriterije za članstvo u EU. Kao odgovor, Vučić je na društvenim mrežama objavio fotografije iz Moskve, navodeći da je "dao riječ" Putinu da će doći i da je "održao obećanje".
Zapad mora shvatiti da su Vučićevi prozapadni potezi samo fasada. Spreman je govoriti o približavanju Evropskoj uniji kada to donosi ekonomsku pomoć, ali ne pokazuje nikakvu namjeru da ispuni evropske standarde demokratije ili vladavine prava. Zbog toga su svi njegovi pro-EU potezi polovični i služe samo da zavaraju Zapad i učvrste njegov režim.
Umjesto da pokušava pridobiti Srbiju obećanjima o članstvu u EU, Zapad mora zauzeti oštriji stav i zaprijetiti sankcijama ključnim zvaničnicima. U Bosni su Dodik i njegovi saveznici posebno ranjivi, s obzirom na to da je Putin zauzet ratom u Ukrajini, a Vučić se suočava s velikim opozicionim pokretom kod kuće. Ova prilika neće trajati vječno . zapadne sile moraju djelovati odlučno.
NATO je pojačao svoje trupe na Kosovu, a Evropska unija povećava broj svojih mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini. Ipak, Zapad mora prebaciti borbu i na informacijski prostor. Umjesto pukog odgovora na ruske utjecajne operacije, NATO timovi za hibridno ratovanje trebaju ciljano djelovati protiv srpskih nacionalista, unoseći razdor između njih i njihovih ruskih zaštitnika. Trebaju naglasiti da Rusija neće biti od pomoći u slučaju rata, Putin je previše zauzet vlastitim ratom u Ukrajini da bi materijalno podržao Srbiju u sukobu s NATO-om. Poređenje s Armenijom je veoma poučno: iako formalni saveznik Rusije, Armenija je bila napuštena u dva rata s Azerbejdžanom.
Nedavni odnosi između Rusije i Srbije nude novu liniju djelovanja. U maju 2025. ruska Vanjska obavještajna služba (SVR) optužila je Srbiju za "pokušaj zabijanja noža u leđa Rusiji", tvrdeći da srpske odbrambene kompanije snabdijevaju Ukrajinu oružjem "s jasnom namjerom da ubijaju i sakate ruske vojnike i civile". SVR je optužio "srpske izvoznike oružja i njihove zaštitnike" da profitiraju "na krvi svoje slovenske braće". Pozvali su se na zajedničku historiju, navodeći primjere ruske pomoći Srbiji, uključujući "oslobađanje od osmanske vlasti, sprječavanje nacionalne katastrofe u Prvom svjetskom ratu, borbu protiv fašističkih okupatora u Drugom svjetskom ratu, NATO bombardovanje Beograda i tragediju na Kosovu."
Iako se Rusija pokušava predstaviti kao zaštitnik svoje "slovenske braće" saopćenje SVR-a daleko je od istine. Zapad bi trebao informativnim operacijama ciljati nacionalističku publiku u Srbiji koja još uvijek vjeruje u etničko jedinstvo s Rusijom.
Srbe treba podsjetiti da je Rusija učestvovala u NATO-voj mirovnoj misiji na Kosovu, napustivši je tek 2003. godine. NATO informativni timovi trebali bi postaviti pitanje: "Gdje je bila Rusija 1999. da zaštiti svoju slovensku braću od NATO-a?" Tadašnji zahtjevi Jugoslavije za vojnu pomoć iz Rusije odgovoreni su isporukama nepotpunih sistema S-300, koji nisu ni bili funkcionalni.
Srpski nacionalisti trebaju se podsjetiti i da je u maju 1992. Rusija glasala za rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom su uvedene sankcije protiv Jugoslavije. Moskva je također isporučivala oružje Hrvatskoj tokom ratova 1990-ih, a 1999. godine upravo je rusko protivljenje spriječilo Jugoslaviju da se priključi Slovenskoj uniji s Rusijom i Bjelorusijom. Informativni timovi moraju učiniti sve da nacionalistima u Srbiji predoče realnost ruske ravnodušnosti prema sudbini Srbije.
U junu 2021. američki predsjednik Joe Biden potpisao je izvršnu naredbu kojom se omogućava Washingtonu da uvede sankcije protiv bilo koga ko destabilizira Zapadni Balkan, i SAD ne bi trebale oklijevati da je primijene na pojedince koji "ugrožavaju mir, sigurnost, stabilnost ili teritorijalni integritet" regije. Kako bi američke sankcije imale maksimalan učinak, Ujedinjeno Kraljevstvo i Evropska unija trebaju se pridružiti tim naporima.
Samo odlučnim suprotstavljanjem ruskom političkom ratovanju na Zapadnom Balkanu i čvrstim stavom prema Vučićevoj vlasti, Zapad može očuvati krhki mir, osigurati demokratsku budućnost regije i spriječiti Putinovu destruktivnu strategiju, objavio je FPRI.
