Hasib Suljić je preživjeli svjedok genocida u Srebrenici i autor potresne narativne ispovijesti "Maloljetnik na putu smrti", objavljene 2022. godine u izdanju "Dobre knjige".
Kao petnaestogodišnjak, Hasib je u julu 1995. godine prošao putem smrti, uspjevši se probiti do teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Samo prilog u knjizi, sa spiskom imena trideset i osam poginulih članova njegove porodice, govori dovoljno.
S njim smo razgovarali o knjizi, o putu smrti koji je prešao, o ulozi svjedočenja i pamćenja, te o značaju Marša mira.
Period agresije na Bosnu i Hercgeovinu je bio težak, ali mjesec juli je bio najteži, naglasio je on na početku razgovora. Oni koji su se osjećali sposobnim krenuli su na put prema Jaglićima, pa dalje do slobodne teritorije. Krenuo je s ocem, ali nažalost otac nije uspio doći do slobodne teritorije.
Izuzetno težak put za dječaka od petnaest godina.
- Nažalost, taj put sad zovu, iz nekog razloga, Marš mira, ne mogu da dokučim zbog čega. Ako mi se ukaže prilika da promijenim taj naziv, rado ću to uraditi. Ne smijemo zaboraviti ne samo Srebrenicu, nego cijelo Podrinje, cijelu Bosnu i Hercegovinu. Genocid u Srebrenici se nije 'desio', genocid u Srebrenici je planiran i proveden. Ima finalnih radnji na kojima oni uporno rade. Na nama je hoćemo li dopustiti da dovrše to što su naumili. A ako im dopustimo oni se neće ustručavati sa završnim fazama genocida - istaknuo je on u razgovoru za Stav.
Njegova knjiga je nastala, kako kaže, prije svega zbog upornog negiranja historijske i bolne istine.
- Želio sam da ostane pisani trag, da neko sutra pročita i vidi. Definicija genocid ne podrazumijeva broj, genocid je namjera. Da su nas samo izmjestili bez da su ikog ubili, bez naše volje, to je genocid. Ne želim uopće da ulazim u raspravu o tome. Namjera je bila etnički očistiti prostor, očistiti sve što asocira na jedan narod. I genocid nije samo u Srebrenici, nego i u Prijedoru, Hercegovini, cijeloj teritoriji zemlje. U Srebrenici je od 1992. do pada Srebrenice narod ubijan, mučen. Ne smijemo sebi dopustiti da zaboravimo te žrtve do jula 1995. godine. Srebrenica je samo tačka na njihov plan. Ako se pogledaju i ostale priče iz Bosne i Hercegovine, vidi se da je sve rađeno po istom receptu - izjavio je on.
Osim namjere da ostane trajno zabilježeno, Hasib se knjigom želio zahvaliti i svim onim koji su mu nesebično pomagali na putu smrti.
- Želio sam se zahvaliti ljudima koji su mi pomogli na tom putu, i javno i trajno. Na početku puta sam se rastao s ocem, i uvjeren sam da je Bog slao te ljude kad je trebalo, i ovo je jedini način da im se zahvalim. Cijenim da je najbolje upisati da ostane vječni trag i znak zahvalnosti za pomoć koja je došla kad mi je najviše trebalo - kazao je Hasib.
Posljednjih nekoliko godina on aktivno učestvuje u organizaciji Marša mira iz Ilijaša, na što je posebno ponosan.
- Kao neko ko se prije 30 godina, kao maloljetnik, borio za vlastiti život, sad imam mogućnost da brinem o ljudima na tom putu smrti. To mi je velika čast i zadovoljstvo, i to je važan projekat za generacije koje izrastaju, koje dolaze. Ova tema uvijek mora biti aktivna. Ne bismo smjeli dopustiti da padne u zaborav, jer kad zaboravimo trebamo računati da će se ponoviti. Iz tog razloga i želim da dam svoj doprinos, koliko sam u mogućnosti, da se širi istina - poručio je, između ostalog, Hasib.
Hasib Suljić: Ne smijemo zaboraviti ne samo Srebrenicu, nego cijelo Podrinje, cijelu Bosnu i Hercegovinu
Ove godine imaju povećan broj učesnika iz Ilijaša, njih 150.
- Obezbijedili smo prijevoz učesnika iz Ilijaša do Nezuka, povratak u Ilijaš, za one koji se ne vraćaju privatno. Sve što mi nudimo je besplatno. Učesnici su jedino dužni da maksimalno poštuju kodeks ponašanja. Imaju pravila ispred glavnog Organizacionog odbora, imaju naša pravila. Mi iz Ilijaša smo na dobrom glasu kada je u pitanju organizacija, nastojimo to i unaprijediti. Predočimo im uvjete pod kojima se ide, i uvijek sugerišem da ako se uvjeti ne mogu prihvatiti, da se i ne polazi na put. Tolerancija za muziku, nemoral, je nula, i posebno bih preporučio da se vodi računa o tome ove godina, da se ne ostavi mrlja na 30. godišnjicu - potcrtao je Hasib.
Poručio je da će dok bude imao snage govoriti o genocidu i doprinositi kulturi sjećanja zbog oca, zbog žrtava koje su ukopane i zbog onih koji, kako je rekao, nikad neće biti ukopani.
