U Bosni i Hercegovini, ako hoćete da shvatite suštinu naše propasti, ne morate ići dalje od bandere. One obične, drvene ili betonske, što drži žice preko kojih je nekad tekla naša budućnost. Prošla budućnost. Ta budućnost nije bila fatamorgana. Bila je zasnovana na nečemu što nam je Bog dao džabe – vodi. Kiša koja pada, rijeke koje teku, izvori koji izbijaju iz planina. To je nafta Bosne i Hercegovine. Na osnovu te, besplatne sirovine, socijalističko naslijeđe, ma šta ko o njemu mislio, izgradilo je sistem koji je bio kičma ne samo naše, već i jugoslavenske industrije.

Energoinvest, Hidrogradnja, Unioninvest... to nisu bile samo firme. Bili su to industrijski i intelektualni ekosistemi. Inženjerska pamet začeta u Jugoslaviji, a iskovana u Bosni, projektovala je i gradila hidroelektrane, dalekovode i transformatorske stanice odavde do Meksika, Indonezije, Libije i Iraka. Prodavali smo pamet i gotov proizvod, a kod kuće smo imali struje toliko da nismo znali šta ćemo s njom. Ne samo da smo zadovoljavali potrebe vlastite industrije, od željezara do fabrika namještaja, već smo bili i ozbiljan izvoznik. Struja je bila naš najuspješniji, najčišći i najprofitabilniji izvozni artikal. Bili smo, da se ne lažemo, energetski džin u regionalnim okvirima.

A onda su došli oni. I tu priča prestaje biti priča o inženjerstvu i potencijalu, a postaje hronika političkog čerupanja.

Pitanje za milion dolara, mada je odgovor ne vrijedi ni jednu KM, glasi: kako su uspjeli sve to uništiti?

Sprega politike, ličnih interesa i strateškog diletantizma bilo bi odgovor na naše pitanje, a njegov epicentar nalazi se u trokutu: Dragan Čović – Nermin Nikšić – i "Elektroprivreda HZ HB" kao alat za ostvarivanje ciljeva.

Slučaj aluminij: Kako ubiti zlatnu koku

Ko ne razumije slučaj "Aluminija", iz Mostara, ne može mu ni bit jasan ovaj mehanizam. Taj kombinat je bio industrijski ponos Hercegovine, ali i tehnološki zastario monstrum koji je gutao struju kao da sutra ne postoji. Njegov opstanak je direktno zavisio od cijene električne energije. I tu na scenu stupa politička alhemija domaćih čarobnjaka.

"Elektroprivreda HZ HB", umjesto da bude profitabilna kompanija u vlasništvu građana Federacije, postaje bankomat i politički alat HDZ-a BiH i Dragana Čovića. Njena primarna funkcija nije bila energetska stabilnost i profit, već opsluživanje političkih i poslovnih partnera. Godinama je Aluminiju isporučivala struju po cijenama daleko ispod tržišnih, često i ispod proizvođačkih. Dok je ostatak Evrope plaćao struju po tržišnim cijenama, mostarski gigant je živio na subvencionisanoj infuziji direktno iz javnog preduzeća.

Ko je plaćao razliku? Svi mi. EP HZHB je gomilala gubitke ili ostvarivala minornu dobit, umjesto da stotine miliona maraka ulaže u modernizaciju svojih postrojenja i izgradnju novih. Taj novac je, praktično, preusmjeren u džepove vlasnika Aluminija i održavanje socijalnog mira kupovinom radnih mjesta u neprofitabilnoj kompaniji.

A onda, kada je sistem postao neodrživ i Aluminij kolabirao pod dugovima (od kojih je, paradoksalno, najveći bio upravo onaj za struju), na scenu stupa famozni izraelski biznismen Amir Gross Kabiri i njegova "M.T. Abraham Group". I šta se dešava? Vlada Federacije BiH, u čijim je mandatima Nermin Nikšić kao premijer igrao ključnu ulogu, aminuje aranžmane koji su, u suštini, nastavak iste pljačke, samo sa drugim akterima. Opet se traži da EP HZHB, ali i EP BiH, isporučuju struju po povlaštenim cijenama kako bi privatni investitor ostvarivao profit na leđima javnog resursa.

Tal je bio jednostavan: Čović kontroliše EP HZHB i osigurava jeftinu struju za „strateškog partnera“ u Aluminiju, a federalna vlada, predvođena SDP-om i Nikšićem, to ili ne vidi, ili ne želi da vidi, ili, što je najgore – prešutno odobrava u ime nekih viših političkih dogovora i podjele plijena. Rezultat? Javno preduzeće se finansijski iscrpljuje da bi privatnik bio profitabilan. To nije ekonomija nego legalizovana otimačina.

Problem nije samo Aluminij. On je samo najdrastičniji simptom sistemske bolesti. Ta bolest se zove partokratija. Obje elektroprivrede u Federaciji, i sarajevska i mostarska, postale su feudi vladajućih stranaka (dominantno SDP i HDZ, uz povremene ulete ostalih iz Trojke kad se domognu vlasti).

Upravni i nadzorni odbori nisu popunjavani energetskim stručnjacima, već zaslužnim stranačkim kadrovima, rođacima i kumovima. Direktorske fotelje postale su ratni plijen nakon svakih izbora. Tenderi za održavanje, nabavku opreme ili izvođenje radova postali su mehanizam za izvlačenje javnog novca i finansiranje stranačke mašinerije.

Struka je ušutkana. Inženjeri koji su nekad gradili brane po svijetu, danas u vlastitoj firmi ne mogu doći do izražaja od pravnika, ekonomista i sociologa sa stranačkom knjižicom. Dugoročno planiranje ne postoji. Jedini plan je kako preživjeti do sljedećih izbora i kako iz sistema izvući što više za "svoje".

Posljedice su katastrofalne i vidljive golim okom:

Godinama se priča o novim hidroelektranama, vjetroparkovima, solarnim elektranama. Realizacija je nula ili blizu nule. Projekti poput Bloka 7 Termoelektrane Tuzla postali su spomenici korupciji i nesposobnosti, a ne razvoja.

Postojeće hidro i termo-elektrane rade na granici izdržljivosti. Umjesto strateške modernizacije, provode se samo neophodni remonti, često preko sumnjivih tendera. Svaka veća suša prijeti da nas baci u energetski kolaps.

BiH je od izvoznika postala zemlja koja povremeno uvozi struju. Umjesto da zarađujemo na energetskoj krizi u Evropi, mi strijepimo hoćemo li imati dovoljno za sebe. Izgubili smo stratešku prednost koju nam je dala priroda i generacije prije nas.

Dakle, kako su uspjeli?

Nisu to uradili jednim potezom. Uništavanje je bio proces, sistematsko čerupanje koje traje decenijama.

Prvo, deprofesionalizovali su sektor, zamijenivši znanje partijskom poslušnošću.

Drugo, potčinili su javni interes privatnom i stranačkom, pretvarajući javna preduzeća u protočne bojlere za novac svojih klijenata.

Treće, strateški su zanemarili razvoj, fokusirajući se isključivo na podjelu postojećeg resursa kao da je neiscrpan.

Koalicija predvođena Nikšićem i Čovićem, kao i sve prethodne i sadašnje vladajuće strukture, nisu samo sudionici. Oni su tvorci tog sistema. Sistema u kojem se javno dobro tretira kao privatni plijen. U tom talu, jedni su osiguravali politički legitimitet i federalni blagoslov, dok su drugi operativno crpili resurse preko "svojih" preduzeća.

Priča o bosanskoj struji je priča o našoj državi u malom. Imali smo sve preduslove za uspjeh: resurs, znanje i naslijeđenu infrastrukturu. A onda smo dopustili da politikanstvo, pohlepa i provincijalni mentalitet sitnih šićardžija pojedu sve. Bog nam je dao vodu, a đavo politiku.