Probudimo se ujutro, u svojoj kući, na svojoj zemlji, i prvo što osjetimo nije zahvalnost što smo živi, nego onaj tupi, hronični gnjev. Gnjev jer pogled kroz prozor ne liči na razglednicu iz Bavarske. Gnjev jer nam tramvaj kasni, a "tamo negdje" vozovi navodno stižu u sekund. Postali smo nacija koja vlastiti život ne mjeri onim što smo stvorili od jučer, onim što smo preživjeli i izgradili iz pepela, već isključivo onim koliko kasnimo za Zapadom.

Tu leži korijen naše kolektivne neuroze. To je taj sindrom "Njemačka kao mjerilo sreće".

Ako ti je jedini aršin za uspjeh sistem koji se "peglao" vijekovima, često na kolonijalnoj grbači drugih, tvoj će život u Bosni, ma koliko pošten i čestit bio, uvijek izgledati kao teški neuspjeh. Mi smo sami sebe uvjerili da je život trka u kojoj se ne broji da si sretan ako si živ, zdrav i sit, već se broji samo ako si, po nametnutim bjelosvjetskim aršinima, uspješan. I u toj trci sa nedostižnim idealom, mi ne živimo. Mi samo čekamo da život počne, tamo negdje, preko granice, u obećanoj zemlji gdje teku med, mlijeko, socijalna pomoć i dječiji doplatak.

Sjaj zapadnih kulisa: Arhitektura samoće

A šta nas tamo čeka? Čeka nas Holivud. Ali ne onaj sa crvenim tepihom, nego onaj stvarni – lažni. Naš čovjek, navikao na mahalu, na galamu, na komšiju koji ti uđe u kuću bez kucanja jer nosi na tanjiru "da oprobaš što nam je dobro ispalo", odlazi u svijet koji je u svojoj suštini jedna velika kulisa.

Čitava zapadna, a posebno ta glorificirana američka kultura koju Evropa vjerno kopira, podignuta je na konceptu kulise. Od arhitekture do samog sistema, sve liči na savršenu fasadnu dekoraciju. Travnjaci su počešljani, fasade uredno obojene, ulice su sterilne kao operacione sale. Ali šta je iza toga? Iza te savršene scenografije često nema ništa. Praznina.

Naši ljudi vide fasade, vide visoke bruto iznose na platnim listama, ali ne vide ono što piše sitnim slovima u ugovoru sa đavolom: totalnu usamljenost. Ne vide otuđenost gdje ti prvi komšija ne zna ime ni nakon deset godina, jer se to smatra "poštivanjem privatnosti", a zapravo je socijalna smrt. Ne vide stres života na kredit, gdje si vlasnik ničega, a dužnik svega.

Mi ovdje još uvijek imamo luksuz koji uzimamo zdravo za gotovo – luksuz da nismo samo brojevi socijalnog osiguranja. Imamo mrežu. Imamo porodicu koja uskače, imamo komšiluk koji je bolji video nadzor od bilo koje kamere. Ali mi bježimo od te "neuredne" bliskosti u "bolji svijet" koji postoji samo na ekranu. Mijenjamo život za scenografiju.

Instagram razvodi i marketing nezadovoljstva

I tu dolazimo do onog dijela koji najviše boli, a o kojem se najviše šuti. Kako nam je konzumerizam ušao u spavaće sobe i razorio porodice. Ovdje moramo biti brutalno iskreni, posebno prema ženama, ne zato što su slabije, već zato što su meta.

Žena u Bosni danas je pod opsadom. Ne granatama, hvala Bogu, već pikselima. Agresivni digitalni marketing, ta "lifestyle" industrija, ne prodaje proizvode. Ona prodaje nezadovoljstvo. Algoritam tačno zna šta radi kada umornoj majci u Kaknju ili Sarajevu, dok čeka da joj prokuha ručak, servira sliku savršeno bež enterijera neke influenserice iz Kopenhagena. Servira joj sliku muža koji uvijek donosi cvijeće, djece koja ne vrište i kuće koja se sama čisti.

Te žene su izloženije industriji koja im šapuće: "Tvoj život je promašaj. Tvoj muž je nesposoban jer te nije odveo na Maldive. Tvoj stan je rupa jer nemaš onaj namještaj."

Posljedice su katastrofalne. Kada se stvarni život – muž koji radi za prosječnu bh. platu, djeca koja imaju ispade, vlaga u ćošku – sudari sa tom ispeglanom slikom sa reklame, nastaje frustracija. U početku je tiha; kasnije vrišti. Pretvara se u svađe, u prezir prema "nesposobnom" partneru, u depresiju. Ljudi se ne razvode više samo zbog preljube ili nasilja. Razvode se jer stvarnost nije Instagram. Razvode se jer traže sreću u "izgledu" i "posjedovanju", a ne u izgradnji zajedništva. Postali smo imuni na ljubav, a zakačeni na laž.

Treći put: Ni "mali Nijemci" ni vječite žrtve

Pa, šta nam je činiti? Da li je rješenje ostati u blatu i vikati da je blato ljekovito? Naravno da nije. Ali rješenje nije ni postati statist u tuđem filmu.

Trebamo prestati kopirati. Trebamo naći "treći put". Zašto smo toliko binarni? Zašto mislimo da moramo birati između bosanskog derta i njemačke discipline?

Hajde da budemo pametni, za promjenu. Uzmimo zapadnu radnu etiku – dođi na posao na vrijeme, uradi šta treba, ne traži štelu. Ali, pobogu, zadržimo našu dušu. Zadržimo tu socijalnu bliskost, taj osjećaj da nismo sami na svijetu, tu spremnost da se podijeli i zadnja kora hljeba.

Cilj nam nikako ne smije biti da postanemo "mali Nijemci" da bismo bili sretni. To je nemoguće, jer nam genetski kod ne dozvoljava tu vrstu hladnoće. Cilj je izgraditi nešto što je naše, autentično. Sistem koji radi, ali u kojem čovjek čovjeku nije vuk, nego brat.

Ljudi koji odlaze nisu zli. Oni nisu izdajnici. Oni su često samo bili dovoljno očajni da povjeruju u iluziju. Povjerovali su da se sreća može kupiti avionskom kartom. Ali, moramo se zapitati jedno, onako provincijski direktno, u brk: Da li bježimo jer nam je stvarno toliko loše, ili bježimo jer su nas ubijedili da nam mora biti onako kako je drugima na reklami rečeno da im je dobro?