Ovih dana je jedna izjava na društvenim mrežama privukla posebnu pažnju. Izrekao je Rešid Ibn Isa, alžirski predstavnik u UNESCO-u tokom agresije na BiH. On kaže da je bio svjedok kada je u Zagrebu, predsjednik Parlamenta Irana Natik Nuri ponudio predsjedniku Sabora Republike Hrvatske poklon od 30 miliona dolara nafte da se propusti 100 miliona vrijednosti oružja za Armiju RBiH. Ne zna se šta je bilo od te ponude, ali je jedan svjedok još uvijek živ. Naime, Stipe Mesić je bio predsjednik Predstavničkog doma i Sabora Hrvatske, pa zna pozadinu ove izjave. Činjenica je da je vlast na čelu sa Tuđmanom činila sve da održi embargo na oružje za legalnu vlast u Sarajevu.

Embargo na oružje je jedna od najbitnijih činjenica u agresiji na BiH, ali se o njemu malo ili nikako pisalo i danas se malo zna. 

Prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović je dobio ogromnu finansijsku i svaku drugu podršku od Saudijske Arabije. Saudijski narod je davao pomoć šakom i kapom. Kada je vlada u Rijadu oglasila početak prve velike akcije donacija za Bosnu za samo jedan dan prikupljeno je oko 700 miliona dolara, a mnogi se sjećaju snimaka iz saudijskih gradova na kojima se vidi kako žene masovno skidaju zlato sa sebe i bacaju ga na gomile nakita.

Sa druge strane su Iranci pokušavali praktično doturiti oružje. Tadašnji iranski predsjednik Hashemi Rafsandžani je sve snage stavio u cilj da se braniteljima Bosne doturi oružje. Vladao je totalni embargo ali su ogroman trud i ogromna sredstva od donacija iz islamskih zemalja pomogla da makar koliko oružja ipak dođe do borca Armije RBiH.

Istina, inžinjeri su po bosanskim gradovima pravili puške, bacače i granate, borci su zarobljavali redom, od pušaka do tenkova. Ali, pet vojski je napadalo na Armiju RBiH. Glavna prepreka u embargu, ispostavljalo se, bila je Tuđmanova vlast.  

Godine 1993, 13. januara, Richard Holbrooke je napisao pismo Warrenu Christopheru i Tonyju Lakeu: 

"Niko s kime sam prošlog augusta razgovarao nije očekivao da će Bosansci toliko istrajati", zabilježio je. On već tada govori da je razlog što islamske zemlje i naročito Iran dostavljaju oružje legalnoj vladi BiH.

Holbrooke otkriva dvoličnu pozadinu ovih dostava preko Hrvatske i Herceg-Bosne: "Hrvati ne žele dopustiti Muslimanima da suviše ojačaju. Ne dopuštaju im teško oružje ili artiljeriju."

Zatim dodaje: "Svaka pošiljka s oružjem ima 'hrvatsku taksu na oružje', to jeste, Hrvati odvajaju dio oružja za svoju Hrvatsku vojsku (HV) a onda i HVO u Bosni i Hercegovini za sebe" (Završiti rat, str. 49, izdanje Šahinpašić).

U Svojim memoarima "Balkanska odiseja", David Owen zapaža: "To što je Hrvatska za Bosnu i Hercegovinu predstavljala put za dopremu oružja, debelo je naplaćivala bosanskoj vladi u novcu ili tražeći za sebe 50 posto pa i više naoružanja, a ponekad i oboje. Odsječene od svijeta, mahom muslimanske snage bosanske vlade zavisile su od Hrvata. A ipak, kad bi ljudi govorili o ukidanju embarga na naoružanje za vojsku bosanskih muslimana (Armiju RBiH), propuštali su da spomenu da bi do toga moglo doći jedino uz pristanak Zagreba..."

Owen nadalje tvrdi: "SAD su se početkom 1993. ozbiljno bavile ukidanjem embarga za Armiju RBiH i preduzimanjem napada na srpske položaje. Tuđman je tu američku inicijativu preduhitrio i svoje snage pokrenuo protv Bošnjaka ("Balkanska odiseja", B92, str. 187).

"Tuđman ne bi nikada dozvolio snagama predsjednika Izetbegovića da postanu jače o kombiniranih hrvatskih snaga", piše Owen, "zato nije dozvoljavao prolaz teškog naoružanja i nekog sofisticiranog oružja u Bosnu i Hercegovinu. Čak su i bosanski Srbi kupovali robu i naftu od Hrvata tokom većeg dijela rata u kojem su navodno držali jedni druge za gušu" (Balkanska odiseja, B92, str. 43-44).  

Stipe Mesić se suočio sa istim problemom, da država kojoj je predsjednik parlamenta ne dopušta Armiji da se naoruža, čak i na vlastitu štetu:

"U aprilu 1993. sam bio u posjeti Iranu i sa predsjednikom Hašemijem Rafsandžanijem dogovorio se da Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini daju sve svoje oružje istočnog porijekla, stim što smo se samo morali pobrinutio za prijevoz. Rekao mi je: 'Zašto da trošite novac na oružje kada ga mi imamo u neograničenim količinama'? Nedugo potom, dok sam bio u Teheranu, stigao mi je poziv da ponovo dođem na razgovor sa Rafsandžanijem. Kad sam došao, on mi kaže: 'Pogledajte ovo! Upravo je stigla informacija da je učinjen pokolj u Ahmićima...'" (Rat u BiH i Hrvatskoj 1991-1995., Dani, str. 287.). 

Znalo se da je Stjepan Mesić u Iranu upravo zbog mogućih donacija oružja. Moglo bi se reći da je pokolj u Ahmićima imao još neke pozadine. 

U vrijeme najgore nestašice municije, Alija Izetbegović odlazi u Zagreb i 27. marta 1993. se sastaje se sa Tuđmanom i ministrom odbrane Gojkom Šuškom. U Stenogramima je i taj sastanak snimljen i kasnije objavljen. Tih dana Srebrenica je pred padom jer nema municije, narod je u teškoj gladi, a Karadžićevi Srbi i Vojska Jugoslavije napadaju sa ogromnim snagama. U tvornici municije "Igman" nemaju repromaterijala. Sve vrijeme Izetbegović moli da mu se pusti oružje i municija koje je Tuđmanova vlast zaustavila na aerodromu Pleso.

Gojko Šušak mu govori: "Alija, sjedi ti pet aviona robe u Zagrebu. Dok se totalno ne riješi Konjic ja ti neću metka poslati."

Šušak traži prebacivanje fabrike municije "Igman" u Hrvatsku i tek tada pustit će pet aviona oružja. Nakon dvadesetak dana pala je Srebrenica uz ogromne žrtve. Tada je, nažalost, napravljena mala enklava za genocid koji će se dogoditi u julu 1995.  

"Šuškovi avioni" sa oružjem su pretovareni u kamione i krenuli preko Gruda, prema Tuzli. Ali, dok se privodila kraju stravična ofanziva na Srebrenicu, HVO je zadržao 25 kamiona oružja i municije u Grudama, na koje su uzalud čekali u Drugom korpusu Armije RBiH u Tuzli.

Kad se sve završi, u Tuzlu će od čitavog konvoja doći šatori i neke sasvim nebitne stvari za odbranu.

Tilman Cilh, predsjednik Društva za ugrožene narode, upozoravao je i na "hrvatski embargo" na oružje za BiH, premda je za njega bilo šokantno da je taj embargo važio i za Republiku Hrvatsku. To je upotpunosti objašnjavalo odnos Franje Tuđmana prema BiH. 

"Tuđmanova vlada ne samo da sedmicama održava embargo na oružje za Bosnu, već je hrvatski predsjednik zapadnim medijima izjavio da traži da se embargo na oružje nastavi" (Citat iz letka koji je Cilh dijelio u Zagrebu na Trgu Bana Jelačića 21. Jula 1993.).

Svjetski poznati novinar Roy Gutman je taj hrvatski odnos prema legalnoj vladi BiH prvi uočio i kojem je komandant odbrane gradića Turbe Sulejman Leko rekao: "Srbi imaju tenkove i artiljeriju a mi se borimo lovačkim puškama. Sve što imamo su naše ruke i naša srca. Hrvatske snage su ih u posljednja četiri mjeseca odbijale opskrbljivati vojnim materijalom", dodao je Leko…

"Prema procjenama britanske obavještajne službe Hrvati sedmicama ne učesvuju u borbama", zabilježio je Roy Gutman u svojoj knjizi "Svjedok genocida".    

U intervjuu što ga je Jasuši Akaši, specijalni izaslanik Generalnog sekretara UN-a za područje ex Jugoslavije, dao zagrebačkom Globusu 14. augusta 1994., na pitanje da li se slaže da se ukine embargo na uvoz oružja u BiH, odgovara: "Ne ne slažem se. Zanimljivo je da je i predsjednik Tuđman na nakoliko posljednjih naših sastanaka rekao da je i on protiv ukidanja embarga na ubvoz oružja. Tu se dakle naša stajališta poklapaju."

To se događa pola godine nakon Vašingtonskog mirovnog sporazuma između Hrvata i Bošnjaka.

Pored javne podrške Clintonove administracije embargu na oružje, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake priznao je da su američki zvaničnici u to vrijeme znali da je Iran otvorio rutu za dostavu oružja braniteljima BiH, ne preko Hrvatske nego vazdušnim putem. Avioni su slijetali noću na improvizirane poljske piste u stalnoj opasnosti da posade stradaju.

Kada je jednom prilikom Alija Izetbegović bio u Rijadu kao gost kralja Fahda, Saudijski suveren je bosanskom predsjedniku poklonio avion.   

Na kraju sastanka, prilikom oproštaja od kralja, Fahd ga je pitao kuda ide: "U Iran", rekao je  predsjednik Izetbegović. "U tom slučaju", rekao je kralj Fahd, "volio bih da imate veći avion2. I tako je predsjednik Izetbegović dobio veći avion za svoja putovanja. Sa ovim primjerom, treba se podsjetiti kada su jedinstveno uz Bosnu bile sve muslimanske zemlje, bez izuzetaka.

Samo je Evropa čvrsto sprječavala ukidanje embargo za legalne snage Vlade u Sarajevu. "U proljeće 1993. je Warren Christopher u London donio Clintonov prijedlog oružane pomoći vladi Bosne i operaciju 'Ukini (embargo) i udari', ali je to odbijeno".

Službenici UN-a, Evrope i neki francuski političari su rutinski optuživali Amerikance da tajno naoružavaju "Muslimane i da su zauzeli stranu… To je pogoršalo odnose unutar NATO-a i dovelo do neviđene zle krvi između američkih i britanskih vojnih krugova…" Najčešće antibosanski britanski Independent piše tekstove sa naslovima tipa: "SAD gledaju kroz prste na iransko oružje za Bosnu", "Francuska optužuje SAD za naoružavanje Muslimana"...

U "Nedjeljnoj Dalmaciji" novinar Dragan Marjanović izvještavao je, sredinom oktobra 1993, sa jednog od brojnih sastanaka lidera Republike Srpske i Herceg Bosne, ovaj put održanog u okolini Livna. Jedan oficir srpske vojske obratio se Marjanoviću:

"Vi ne znate šta su Muslimani u Bosni. Ako im Ameri skinu embargo, najebali smo i mi i vi. Vi ne znate kakav oni podmladak imaju".

Izvjesni Bosansko-američki kongres u Sjevernoj Americi stalno je iznosio laži. Jedna od većih bila je da je Izetbegović odbio američki prijedlog da se skine embargo na oružje za Bosnu. Istina je da je pritisnut od evropskih lidera, naročito od Britanaca, američki predsjednik Bill Clinton izbjegavao skinuti embargo na oružje bosanskoj vladi, premda je Kongres SAD-a, nakon godina čekanja, zaprijetio da će donijeti obavezujuću rezoluciju o ukidanju embarga.

U ključnom trenutku, u septembru 1994. godine, kada se Izetbegović na Generalnoj skupštini UN-a spremao izaći za govornicu i zahtijevati skidanje embarga, Clintonova administracija zatražila je od službenog Sarajeva da svoj zahtjev za skidanje embarga odgode za "samo" šest mjeseci. Clinton je to pravdao izbjegavanjem mogućeg sukoba unutar NATO-a, čije se postojanje, vjerovali ili ne, dovodilo u pitanje zbog Bosne.

Izetbegović nije imao izbora. Brendan Simms u svojoj knjizi "Najsramniji trenutak" piše da je britanski predstavnik u Vijeću sigurnosti David Hannay potvrdio da je Bosanska vlada odustala od skidanja embarga jer su to od njih zatražile Sjedinjene Američke Države ("Najsramniji trenutak", Buybook, str. 102.).

Nekoliko trenutaka prije nego što će Izetbegović izaći za govornicu UN-a, prišao mu je ministar vanjskih poslova Velike Britanije Douglas Hurd i rekao mu: "Nikada vam nećemo skinuti embargo na oružje". Izetbegović nije imao izbora nego izaći za govornicu UN-a i predložiti jedino moguće rješenje, da se odmah prihvati ukidanje embarga s odgođenim djelovanjem od šest mjeseci. Ali i nakon toga mu je Hurd opet prišao i rekao: "Evropljani ne mogu pristati na taj kompromis o odgađanju skidanja embarga na pola godine".

Simms piše: "Ta saznanja nisu spriječila britanske državnike i diplomate da godinama tvrde da Izetbegović nikad nije želio ukidanje embarga i da to nikada nije službeno zatražio." ("Najsramniji trenutak", Buybook, str. 103.).

Te službene diplomatske klevete bile su i ostale do danas praćene serijom laži u medijima BiH od tradicionalnih bošnjačkih smutljivaca, koji nastavljaju tvrditi da je Izetbegović odbio da se skine embargo na oružje Armiji RBiH, što je vam pameti.

Konačno, Kongres SAD je 26. jula 1995., nakon genocida u Srebrenici, velikom većinom izglasao odluku o ukidanju embarga na naoružanje bosanskoj vladi, bez mogućnosti ulaganja veta od strane predsjednika Clintona. Bio je to najveći udar na autoritet na jednog američkog predsjednika od 1973. godine i Akta o ratnim ovlastima izglasanog 1973. na kraju vijetnamskog rata, iz vremena afere sa Richardom Nixonom. Kad je Armija konačno krenula u oslobađanje svoje domovine, zaustavljena je prijetnjama Zapada da će stvoriti humanitarnu krizu sa stotinama hiljada srpskih izbjeglica.

Sprječavanje Armiji RBiH da se efikasno brani totalnim embargom pokazalo je da Bosna i Hercegovina ima moćne neprijatelje i još moćnije prijatelje.

Nema sumnje da će embargo, zbog dugogodišnje politike naših komšija i susjeda, uvijek biti sudbina BiH.

Ako svijet plane, oni će vidjeti novu priliku za svoje velikodržavne projekte. Pitanje je samo hoće li se patrioti ove Bosne konačno probuditi, makar u onoj od Bošnjaka ismijanoj doktrini: "za ne daj Bože".