U svijetu koji se ubrzano mijenja, mali i slabi nemaju luksuz samozatajnosti i sitnih, jeftinih, ličnih kalkulacija.

Pratio sam u svojoj dugoj karijeri i samite NATO-a.

Na nekima sam i bio. Kao "novinarski gost" Sjevernoatlantskog saveza.

Tako sam se na skupu lidera Alijanse, kako se još kolokvijano zove ovaj vojni savez, našao u Istanbulu 28. i 29. juna 2004. godine. Spektakularan skup! A Bosna i Hercegovina tada je bila svijetli primjer međunarodne zajednice kako se sukobi mogu prevladati i država usmjeriti na pravi put.

Bio sam i u Bukureštu nekad kasnije, pa u Madridu prije četiri godine...

Ove godine Bosna i Hercegovina nije bila na NATO - samitu u Ankari.

Ni fizički, ni u mislima!

Ako se izuzme skromna novinarska ekipa s Avdom Avdićem, ni "b" od Bosne. A ni "h" od Hercegovine!

Hajd što NATO nije želio ni 'namirisati' Denisa Bećirovića. On je i njih uspio iznervirati i zatvoriti sva velika vrata i u toj instituciji!

Ali kako se niko drugi nije našao u glavnom gradu Turske.

Samit nije samo paradiranje političara.

To je tek ceremonijalni dio.

On je neuporedivo više!

Evo, dok tipkam ovaj tekst, stiže objava da su dogovoreni inicijalni poslovi vrijedni 50 milijardi eura!

Naravno, ni tu nas nema!

Ako i mogu, a odista ne mogu, razumjeti kako se predsjedavajući Predsjedništva BiH nije našao ni na marginama samit, a toliki drugi, a među njima i veće ublehe od Bećirovića, jesu, kako nam se ovo desilo?!

Kako se desilo da u završnoj deklaraciji nema BiH.

Dobro, neko će reći, NATO se mijenja. Ni deklaracije nisu što su nekada bile.

Ali NATO nije "presvukao kožu". Nije se iz temelja promijenio!

Presedan da BiH nema u završnom aktu NATO-a trebao bi biti zvono za neprestanu uzbunu u Sarajevu!

Ali koga briga!

Svi su zvaničnici već u izbornoj kampanji i radit će samo ono što vjeruju da će im donijeti glasove!

I to je najporazniji indikator propasti "bošnjačke"-'bosanskohercegovačke' politike.

Samit se održava u Turskoj.

I niko nas nije pozvao!?

Zar treba neka gora konstatacija o političkoj poziciji Sarajeva!?

Nismo bili u stanju izlobirati kod turskih prijatelja pozivnice?

Prije će biti da nismo ni htjeli!

Bezboj je primjera debakla "bošnjačke" na međunarodnom planu. I rastući je niz katastrofalnih grešaka na međunarodnom planu. Pogotovo u islamskom svijetu. A posebno u turkofonskom dijelu svijeta.

Ali, da ne idem dalje, evo jednog primjera.

Kada je Azerbejdžan krenuo u oslobađanje Nagorno-Karabaha, u Sarajevu su slavili! U Banjoj Luci su rigali vatru. Ni armenski mediji ponekad nisu bili tako otrovni prema Azerbejdžancima.

Danas, Bećirović može Baku vidjeti na razglednici.

Elmedin Konaković, kao "ministar vanjskih poslova" Bosne i Hercegovine ni to!

U međuvremenu, srpski zvaničnici postali su vrlo bliski s azerbejdžanskim liderima.

Prebrojte broj sastanaka Željke Cvijanović Ilhamom Alijevim! I ni ne pokušavajte doći do slične brojke Denisa Bećirovića.

Na kraju, Azerbejdžan nije podržao Rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o Srebrenici!

Ujedinjeni Arapski Emirati, gdje Konaković vrlo rado i često ode, bio je suzdržan!

A kako se moglo desiti Bosni i Hercegovini da Azerbejdžan čak ne bude ni u skupštinskoj sali UN kada se glasalo? Kako se to moglo desiti ambasadoru Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama Zlatku Lagumdžiji?! I zašto nam to nije objasnio?! A objašnjava i šta treba i šta ne treba, kada mu ide u prilog. Pa ako je ko imao neke konekcije s zvaničnim Bakuom (i dobre apanaže!) to je Lagumdžija! A možda je ovo što je u zagradi kod njega bilo i presudno!

Tek, tu smo gdje smo!

Sa vrlo stabilnom projekcijom da ćemo s propadanjem nastaviti!

U svijetu koji se ubrzano mijenja, mali i slabi nemaju luksuz samozatajnosti i sitnih, jeftinih, ličnih kalkulacija.

A mi smo od "garancija" došli do toga da smo nepoželjni!

Kod onih od kojih nam fizički opstanak ovisi!