Ruski predsjednik Vladimir Putin ponudio je Ukrajini direktne razgovore u Istanbulu 15. maja, "bez preduvjeta" kako bi se postigao "trajni mir" i "uklonili temeljni uzroci" trogodišnjeg sukoba. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski kaže da je pozitivan znak što je Rusija počela razmatrati prekid rata, ali da je prvi korak prema tome bio početak primirja 12. maja. Dan ranije, čelnici Ukrajine, Francuske, Njemačke, Poljske i Velike Britanije pozvali su na bezuvjetno 30-dnevno primirje koje podržavaju Sjedinjene Američke Države, ali Putin je odbio prijedlog, kritizirajući evropske "ultimatume" i "antirusku retoriku".

Crtanje novih granica

Putin je napadom na Ukrajinu dokazao da "ravnoteža sile" što je kao termin inaugurirao stari austrougarski ministar vanjskih poslova Klemens Von Meternih potkraj XIX. stoljeća nije održiv na starom kontinentu. Putin je kao i Hitler i Milošević svojevremeno krenuo u crtanje novih granica u Evropi vjerujući u svoje svijetlo oružje više nego u zdrav razum. Jedina razlika je da se umjesto monarhističkih i postkomunističkih autokratija sada u nametanju rješenja silom sučeljavaju liberalno i autokratsko shvaćanje države i društva.

Smatralo se da će nakon velikih kasapnica u dva globalna konflikta i pat pozicije supersila nakon prvog atomski završenog svjetskog rata Evropska unija biti ta formula za sanaciju starih nesuglasica i zakopati te ratne sjekire zauvijek. No, pad komunizma u simbolici pada Berlinskog zida 1989. poslužio je prvo kao rješenje za pat poziciju supersila, a drugo kao pogonsko gorivo da prvo plane na Bliskom Istoku, zatim kratko i brutalno u Rumuniji, pa potom na Balkanu i Kavkazu, kao novim hroničnim kriznim žarištima koje je komunizam ostavio za sobom.

Teroristički napad na SAD 9. septembra 2001. označio je početak rata protiv terora koji je trajao cijelu deceniju i ustoličio je SAD kao globalnu silu. Arapsko proljeće je 2010. također potpalilo stare sporove između zemalja Bliskog istoka i Magreba, ali Putin je zatim sve začinio otimanjem Krima od Ukrajine uz Lugansk i Donjeck na stogodišnjicu Prvog svjetskog rata 2014. godine. Putinova nova avantura u Ukrajini 2022. ne prati gore spomenuto globalno kretanje silnica u međunarodnim odnosima gdje se dešavaju kapitalne stvari koje pokreću procese i pokazat će se za njega kao fatalan poduhvat. Da je to tako govori i njegov iznenadni zaokret i pristajanje na pregovore sa Ukrajinom bez preduvjeta?

Balkansko pitanje

Ono na šta neke usijane glave na Balkanu računaju i jeste prekid rata u Ukrajini, kako bi se mogli nametnuti Moskvi kao novo krizno žarište sa kojim bi se moglo dalje destabilizirati EU i NATO. Ako se sa tog, nazovi strateškog cilja spustimo na lokalni i regionalni nivo, stvari postaju jasnije.

Lokalno gledano: Dodikovo ponašanje i njegovo uporno negiranje države Bosne i Hercegovine komplementarno je da ponašanjem njegovog partnera u zločinu protiv BiH Dragana Čovića koji pod krinkom najvećeg promicatelja europskih vrijednosti radi sve da se te vrijednosti ne implementiraju u BiH.

Regionalno gledano: Hrvatska, sa Mađarskom i Slovačkom predstavlja rusofilsku osovinu Moskve u okviru EU, sa Srbijom kao pridruženim članom. Ova osovina radi sve da destabilizira EU, to ide do te mjere da je Mađarska spremna vojno da intervenira u BiH čemu se Hrvatska potajno i nada, kako bi im se pridružila u osiguravanju kantona sa hrvatskom većinom. Srbija, razumije se, preko 200 godina maršira na Drinu ne bi li je prešla i uzela davno obećani dio Bosne.

Bilo kako bilo, na Balkanu se 80 godina otkako je fašizam pobijeđen ništa ne mijenja. U Drugom svjetskom ratu, Treći Rajh je potajno nudio 12 bosanskih  srezova Srbiji, ne bi li privolio četnike da aktivnije progone partizane. Genocid koji je tada sproveden nad Bošnjacima imao je za cilj ostvarivanje demografski čistih pograničnih zona kako bi se lakše integrirale u tada nove fašističke koncepte vladanja na Balkanu. Hrvatima je sa druge strane data Bosna na upravljanje što je krvavo završilo za srpsku i jevrejsku populaciju. Dok je Bošnjacima uz kahvu, ćevape i hurmašice obećana autonomija u okviru novih fašističkih država samo da podrže regrutaciju ovog većinskog bh. stanovništva u 13. SS Handžar diviziju, koja će se boriti protiv partizana. 

Isti koncept međunarodna zajednica je imala tokom Odbrambeno oslobodilačkog rata 1992. – 1995. Srbima će se dati pola Bosne, Hrvatima ono što ostane, a Bošnjake će opet sve sa kahvom, ćevapima i hurmašicama uz Bajram pustiti komšijama da ih "odstrane" iz problema zvanog podjela Bosne.

Problem podjele

Ali, avaj! Bošnjaci se ne dadoše zbuniti sa kahvom, ćevapima i hurmašicama, već pustiše knjige, lopate i motike i puškom se odbraniše od tog scenarija. Ponovo je međunarodna zajednica morala da prilagođava svoje scenarije kroz Dejtonski mirovni sporazum gdje je suština njihovog prvog plana ostala ista, samo su u problem podijele Bosne uključili i Bošnjake koji su preživjeli davši im nemoguću državu, što bi rekao Čamski na upravljanje.

Dejton je samo previo gnojnu ranu koju je rat ostavio za sobom. Ta gangrena polako napreduje i truje Bosnu svaki dan na razne načine. Intelektualne i političke elite i u Beogradu i u Zagrebu 30 godina ne prestaju da kopaju i sole tu bolnu ranu, jer im plan podijele Bosne nije do kraja uspio. Sada kada je svijet zauzet očuvanjem Ukrajine, žele da završe posao započet u Karađorđevu 91′.

Pored toga međunarodna zajednica poslije Dejtona nije više imala ozbiljan interes da pretvori ovaj kompletan region u stabilnu i prosperitetnu sredinu. Sada im se to nakon ruske invazije na Ukrajinu  vratilo kao bumerang, jer se Rusija ukopala na Balkanu gore nego u Ukrajini. Balkan na Zapadu malo ko razumije. Da je to tačno vidi se po tome da je ljudima zaduženim za ovaj region sa Zapada prvi potez borba protiv korupcije i kriminala umjesto borbe protiv rastuće ruske sfere utjecaja.

Opravdanje im je, korupcija i kriminal su opasniji. Nisu. Ali nije ni da nisu. Uzelo je to maha i to je hronična bolest od koje se ne mogu izliječiti puno razvijenije zemlje svijeta, a ne kamoli BiH. Samo ima jedna falinka u tom njihovom rezonu. Samo jaka država može da gradi pravnu državu i da se bori protiv kriminala i korupcije. A praviti jaku državu u BiH sa SNSD-om i HDZ-om osvjedočenim ruskim igračima je Sizifov posao, jer oni to ne žele. Prvo ne žele zbog sebe, jer su i sami osumnjičeni za razne korupcijske afere, a drugo imaju dug prema Moskvi koji vraćaju stalnim ljuljanjem ovog regiona od naoružavanja, pa do ganjanja islamskih radikala i terorista kako bi Zapadu opravdali svoje rusofilstvo.

Sa druge strane opet, riješiti se jednog od tri nacionalizma u BiH da ne bude zabune bilo kojeg (mada je strašno upitno šta je to toliko nacionalističko kod SDA, u poređenju sa HDZ-om i SNSD-om) niti je diplomatski uspjeh, a još manje put ka pravnoj državi koja treba da se bori protiv kriminala i korupcije, to je put ka sigurnom raspadu države. Upravo to želi Rusija, krizu na Balkanu koju će izazvati Zapad prevashodno svojim nerazumijevanjem stvari, a zatim i politikom lobista u kojoj prevladava taj islamofobni element.

Ruski nasrtaji

Umjesto da pridobije ljude političkom i pravnom zaštitom jedinstva države BiH od ruskih nasrtaja, međunarodna zajednica tobože štiti davno kompromitirane principe međunarodnog prava i time gura većinu stanovništva u BiH pod Putinov šinjel. To jedva čekaju i u Beogradu i u Zagrebu koji bi da dovrše posao iz Karađorđeva 91′ i da opet nekažnjeno oslobode svoj višeslojni društveni, intelektualni i politički avatizam prema Bošnjacima u eventualno nekom novom sukobu ili javnim proskribiranjem Bošnjaka kao azijsko-orijentalne zaostavštine kojima nije baš mjesto među elitom u EU.

Na ovo gledati blagonaklono i disciplinirati one koji su meta avatizma je ta bahata neokolonijalna politika koju Moskva uzima kao osnovni razlog svoje agresije na Ukrajinu. U toj trećerazrednoj politici koju provode likovi poput Schmidta, nije vas briga za opće-društveni ili moralni već samo za ekonomski i sigurnosni aspekt. Tako nećete osigurati ovaj region, naprotiv gurnut ćete ga u nestabilnost podržavajući politike tzv. JASNIH podjela. To je upravo ono što treba ruskoj propagandi da istakne i podcrta da je na Balkanu na sceni politika duplih kriterija koja je svojstvena Zapadu.

U decenijama hladnog rata Zapad je kritikovao komunizam za totalitarizam i zabranu slobode mišljenja, a istovremeno tolerirao aparthejd odnosno JASNO razdvojeni javni prijevoz, WC-i pa čak i pribor za kafu u jednoj kompaniji između bijelaca i ovih "drugih". Tako i HDZ hoće da sa SNSD-om razdvoji sve u BiH od institucija, škola pa do glasačkih kutija. Dok se u zapadnim centrima odlučivanja ne shvati da je podrška toj i takvoj politici sistemska greška, Rusi će samo jačati i tražiti načina da dalje destabiliziraju ovaj region.

Na kraju, za BiH je dobro da imamo sučeljavanje mišljenja i sukob različitih političkih stavova ako bi se to odvijalo u jednoj normalnoj demokratskoj, politički korektnoj atmosferi. Međutim, mi na sceni imamo prolongirani državni udar, sa elementima oružane pobune, na koji ovako koncipirana i slaba država ne može da da efikasan i brz odgovor. Dodatni problem je u ovoj uvjetno rečeno probosanskoj strani – mogućem patriotskom bloku, gdje je politički dijalog jako ostrašćen, pun ličnih animoziteta i sujeta što naravno ide direktno u korist rušitelja ove države. 

Retrogradne snage u BiH

U atmosferi gotovo pa oružane pobune, Dodik forsira svoje političke stavove u kooperaciji sa Draganom Čovićem gdje međunarodna zajednica izbjegava da zauzme čvršći stav po tom pitanju. Sa druge strane politička snaga pomenutog patriotskog bloka je prevladavajuća u Parlamentu BiH. Kada bi se on jednom uspostavio taj potencijal bi bio efikasan odgovor na sve antidržavne aktivnosti.

No, takav rasplet političke situacije u BiH je na nivou utopije i tu ove retrogradne snage u BiH i traže svoju šansu. Nije zgoreg pozdraviti aktivnost u kojoj su predstavnici 10 političkih stranka potpisali Platformu za mir, stabilizaciju, evropsku budućnost i ekonomski napredak Bosne i Hercegovine, ako se istoj Platformi pridruži i Dragan Čović koji u svojim rukama drži ključeve za rješavanje krize koja može postati ozbiljan sigurnosni problem, koji je sada kao kancer zahvatio i Oružane snage BiH.