-Mogli bismo tražiti deset godina da pronađemo tako užasno mjesto. Ovo je jednostavno raj za uši.-  Tako je Churchill opisao mjesto održavanja druge konferencije “velike trojke”: Jaltu, na poluotoku Krimu. Staljin je odbio sve gradove koje je Churchill predložio kao mjesta održavanja konferencije. Užasavao se putovanja avionom i želio je natjerati Angloamerikance da igraju na njegovom terenu. Roosevelt je napravio kompromis. On je sam tražio ponovni susret i želio je pridobiti Staljinovo pristajanje na njegov projekat Ujedinjenih naroda i njegovu pomoć da se stane u kraj Japanu. U tu svrhu, bio je voljan odobriti "ujaku Joeu" da se summit održi na njegovoj zemlji.

Staljin, Roosevelt i Churchill već su se prvi put susreli u Teheranu u novembru 1943. U to su se vrijeme saveznici spremali iskrcati u Francuskoj; Sovjeti su vodili krvavu bitku za oslobađanje svoje zemlje. Još je ostalo puno rata i puno krvi. Na Jalti je, međutim, situacija bila potpuno drugačija: bilo je pitanje mjeseci kada će Hitler biti poražen, a Japan će biti poražen ubrzo nakon toga. Pobjednici su se pitali ne kako dobiti rat, nego kako organizirati mir.

Iskustvo prošlosti odredilo je vizije budućnosti “velike trojke”. Churchill je želio obnoviti ravnotežu snaga u Evropi prije 1939. godine, što je značilo da su, uz Britance, Francuska, pa čak i poražena Njemačka, morale poslužiti kao protivteža sovjetskom kolosu.

Izbjegavajući vezivanje za stare diplomatske prakse, Roosevelt je zamislio poslijeratni poredak kojim će dominirati tri pobjednika, plus Kina, djelujući kao svjetsko vijeće koje će nametnuti Pax Americana svakom pokretaču nereda. Staljin je sa svoje strane želio širiti komunističku ideologiju po srednjoj Evropi, u isto vrijeme kada su zemlje koje je osvojila Crvena armija postale tampon zone koje će štititi SSSR od buduće agresije.

Ove tri vizije supersila (termin koji se počeo koristiti 1944.) bile su na testu u Jalti i uveliko su uslovljavale Hladni rat, čije je ishodište bilo u onome o čemu se govorilo i o čemu se smatralo da je bolje ne govoriti tokom konferencije. O tome šta se dogodilo na Jalti postoji više svjedočanstava, često kontradiktornih. U našoj eri društvenih medija i 24-satnog izvještavanja, tadašnji potpuni izostanak novinara gotovo je neshvatljiv.

Ovo nisu bili dobri dani za Churchilla. Velika Britanija je ubrzano postajala drugorazredna sila. Prethodni sastanak američkog i britanskog izaslanstva u Valletti (Malta) nije bio od koristi, jer Roosevelt nije želio raspravljati o važnim pitanjima bez Staljina.

Izjavljujući Churchillu da je voljan razgraditi kolonijalna carstva Francuske i Velike Britanije (“Ne mogu priznati da se svi borimo protiv fašističkog ropstva i u isto vrijeme odbijamo emancipirati sve narode koji žive pod kolonijalnim sistemom”), Roosevelt je mogao izbaciti idealističke bisere poput: “Siguran sam barem u jedno: Staljin nije imperijalista.” Ukratko, zapadni saveznici su otišli na Jaltu bez dogovora o zajedničkim principima djelovanja.

Trećeg februara započeo je "egzodus", kako ga je nazvao Churchill. Dvadeset i pet aviona prevezlo je anglo-američku delegaciju od gotovo sedam stotina ljudi s Malte na uzletište Saki na Krimu. Bio je to let od 2200 km, zbog zaobilaznice koja se morala napraviti kako bi se izbjegao otok Kreta, koji je još uvijek okupiranim držali Nijemci.

Roosevelt je koristio četveromotorni C-54, poznat kao "sveta krava", opremljen električnim dizalom za svoja invalidska kolica. Na Krimu, kad su ga spustili u liftu, britanski prevoditelj Hugh Lunghi bio je impresioniran “vidjevši tu mršavu figuru”. Velika eminencija Bijele kuće, Harry Hopkins, koji je dobro poznavao Staljina, bio je toliko slab od raka da je tokom summita napuštao krevet samo kako bi prisustvovao sastancima.

Bilo je mnogo rasprava o tome je li Rooseveltovo zdravstveno stanje negativno utjecalo na američki stav tokom konferencije. Ono što je neporecivo jest da su Rooseveltov mrtvački izgled i crni oblaci koji su okruživali Churchilla bili u suprotnosti sa Staljinovom energijom. Godine 1943. nazvao se maršalom i bio je odjeven u uniformu. Njegova impozantna figura i uljudnost osvojili su čak i iskusnog diplomatu Alexandera Cadogana, koji je u svom dnevniku zabilježio da je, bez sumnje, “ujak Joe najdojmljiviji od njih trojice”.

Britanci su odsjeli u palači 12 km od Jalte, što je izazvalo Churchillov bijes. U znak poštovanja prema Rooseveltovom narušenom zdravlju, Amerikanci su rezervirali palaču Livadia, nekadašnju zimsku rezidenciju careva na obali Crnog mora.

Izaslanstva su bila toliko brojna da je do osam generala moralo dijeliti sobu. Namještaj, piće i osoblje stigli su iz Moskve. Kad su ih otišli tražiti po hotelima sovjetske prijestolnice, majstori, kuhari i sobarice vjerovali su da ih šalju u gulag. Domaćini su dali sve od sebe kako bi izašli u susret potrebama Angloamerikanaca.

Portal Air Marshal zabilježio je da je veliki akvarij bio prazan, a dva dana kasnije u njemu je plivala pošiljka crvene ribe. Neko je primijetio da u koktelima nema limunove kore, a sutradan je u predvorju stajalo stablo limuna puno plodova. Sovjetska špijunaža držala je Staljina upoznatim sa detaljima razgovorima između Britanaca i Amerikanaca.

Staljin je osjećao iskrenu privrženost Rooseveltu ("Zašto ga je priroda morala tako kazniti? Je li on gori od drugih?", upitao je nakon što ga je posjetio). Da ne bi dodatno narušio svoje zdravlje, sastanci su se odvijali u palači Livadia, za velikim okruglim stolom. Prvi je započeo petog februara poslijepodne.

Poljska je bila jedno od najtrnovitijih pitanja. Uostalom, Velika Britanija je objavila rat Hitleru kako bi odbranila svoj teritorijalni integritet, a Staljin je s Hitlerom podijelio zemlju. Poljska vlada u egzilu u Londonu predstavljala je saveznicima prije prepreku nego prednost.

U ljeto 1944., nakon velike Bagrationove ofanzive, Staljin je stvorio marionetsku komunističku vladu (Lublinski komitet), a NKVD je brisao pripadnike Domovinske vojske (oružano krilo londonske vlade) koji su preživjeli Nijemce. Sovjetska vojska već je okupirala sva sporna područja, pa je pitanje granica bilo sporno. U završnoj zajedničkoj deklaraciji konferencije Staljin se obavezao na održavanje slobodnih izbora i uspostavu demokratskih vlada u istočnoj Evropi. Godine 1947. sva su ta obećanja bila mrtvo slovo na papiru.

Roosevelt se sjećao Wilsonove zavrzlame iz 1918. i nije ga zanimala sudbina Poljske. Kad su zapadni saveznici predložili da se na konferenciji okupe predstavnici vlade u emigraciji i oni iz Lublina, Staljin je odugovlačio, uz izgovor, u koji niko nije vjerovao, da ne mogu naći one iz lublinskog odbora za sazivanje.

Pitanje Poljske je odgođeno. Jedini ustupak bio je pomicanje njemačke granice prema Odri, tako da je Poljska uzela na zapadu ono što joj je Staljin uzeo na istoku. Ukratko, na Jalti su zapadni saveznici predali Poljsku Staljinu na pladnju. Do 1953. godine komunistički sigurnosni aparati zatočili su 350.000 ljudi u Poljskoj. Čak 9,3 miliona etničkih Nijemaca protjerano je iz istočne Evrope.

Roosevelt bi se mogao odreći Poljske u zamjenu za zjenicu svog oka, projekat Ujedinjenih naroda. Staljin je rado govorio o tom projektu i svom učestvovanju u ratu protiv Japana, jer bi tada bilo manje vremena da se bave istočnom Evropom podjelom plijena nakon pobjede. Staljin i Roosevelt su se potajno dogovorili da će Rusiji vratiti Mandžuriju, teritoriju koji je izgubio od Japana 1905. (nakon što ga je preuzeo od Kine), kao i Kurilsko otočje, pola Sahalina, upravljanje mandžurijskim željeznicama i američki benzin, kamione i avione.

Ujedinjeni narodi nisu bili od velike važnosti za Staljina, čija koncepcija moći nije imala nikakve veze s Rooseveltovim internacionalizmom. Tako je vrlo lukavo predložio da svaka sovjetska republika ima jedan glas u Generalnoj skupštini, a nakon zbunjenosti odustao je iz "velikodušnosti", na Rooseveltovo zadovoljstvo.

Već zacrtana u Teheranu, podjela Njemačke na četiri okupacione zone dovršena je na Jalti, od kojih je jedna dodijeljena Francuskoj. Umjesto toga, Churchill je uspio zaustaviti pokušaje Rusa da naplate pretjeranu ratnu odštetu od Njemačke, prisjećajući se da je poniženje Versaillesa poslužilo kao pogonsko gorivo nacizmu.

Vrativši se u svoje zemlje, Roosevelt i Churchill su sporazume iz Jalte predstavili kao trijumfe diplomatije i garanciju mira i sigurnosti u svijetu. Iako je Churchill imao manje iluzija o Staljinu, obojica su se složila da je on djelovao iskreno i da će održati riječ o širenju demokratije u istočnoj Europi. Rusi su to vidjeli drugačije: 17. februara, lista Pravda je upozorio da riječ "demokratija" različitim ljudima znači različite stvari i da svaka zemlja može odabrati značenje koje želi.

Roosevelt je umro 12. aprila te godine ne vidjevši savezničku pobjedu, a naslijedio ga je Harry Truman. Churchill je izgubio julske izbore od laburiste Clementa Attleeja. U julu ih je Staljin dočekao u Potsdamu, u blizini osvojenog Berlina. Atomske bombe su bile na putu ka Japanu.

U Potsdamu su morali biti vezani neriješeni krajevi u Jalti. Vratili su se na stare teme: poljske granice, denacifikacija, ratna odšteta. U godinama koje su uslijedile, u godinama Hladnog rata, ti su sastanci bili sve rjeđi i neučinkovitiji. Historia Y Vida