Elvir Ahmić u vrijeme napada na Ahmiće imao je 14 godina. Svjedočio je u Haškom tribunalu da ga je rano ujutru 16. aprila 1993. godine probudio mlađi brat kojeg je probudila pucnjava. U kući je bio sa majkom Minetom, bratom Semirom i sestrom Enisom.

Ratni zločini

Obilježena 32. godišnjica masakra nad Bošnjacima u Ahmićima: Mora se tragati za istinom i graditi suživot, ali nikako zaboraviti 116 ubijenih nedužnih civila

Opisivao je da je, kada su odlučili da bježe, vojnik HVO-a u kuću ubacio bombu, koju je njegova majka pokušala da izbaci, ali joj je eksplodirala u ruci i teže je povrijedila, odbila joj ruku, dok je njegov brat Semir poginuo na licu mjesta.

 -Vidio sam da mi je brat pogođen, ali nisam odmah znao da je ubijen. Krenuo sam da obučem trenerku, ali sam vidio bombu ispred sebe, koja je onda eksplodirala i dobio sam povrede po cijelom tijelu – rekao je Elvir.  

Kuće su bile zapaljene.

- Izašao sam iz podruma, vidio sam kako je kuća u plamenu i da je moj brat okružen vatrom. Vratio sam se u podrum i rekao majci da je u kuhinji i da već gori. Majka je tražila od mene da ga izvučem iz kuhinje, da ne izgori. Od dima sam ga teško izvukao. Uzeo sam ga za noge i izvukao u hodnik. Pozvao sam majku i sestru da izađemo. Mama je krenula prva da izađe iz kuće, ali je tu kod komšije Ahmić Huseina bilo još 4-5 hrvatskih vojnika. Pogodili su je u stomak. Rekla mi je da odnesem brata izvan ljetne kuhinje, ali je bila zaključana, Onda sam ga odnio u štalu. Vratio sam se i po sestru. Krenuo sam da pomognem majci, kada sam je ugledao već je bila krenula za nama, oslanjala se na odbijenu desnu ruku i noge. Ušla je tu i legla kraj mog brata. Rekla mi je da čuvam sestru. Nakon pola sata ona je umrla. Sestra i ja smo blokirali vrata da se ne mogu otvoriti. Ponovo sam sestru vratio u jasle i legao pored nje. U štali je bila krava i janje. Padao sam u nesvijest jer sam izgubio mnogo krvi – govorio je tada u Hagu 14-godišnjak.

Važnost čuvanja sjećanja

Reisu-l-ulema u Ahmićima: Sjećanje nije osveta, već opomena; trebamo biti više angažirani na planu suzbijanja zla i raznih devijantnosti

Najmasovniji zločin nad Bošnjacima na području doline Lašve snage Hrvatskog vijeća odbrane počinile su 16. aprila 1993. godine, u selu Ahmići kod Viteza. 

Ezan za sabah-namaz tog 16. aprila bio je znak za snage Hrvatskog vijeća odbrane, koje su pod političkom kontrolom Darija Kordića i vojnom komandom Tihomira Blaškića, pokrenule temeljno isplaniran i koordiniran napad na Ahmiće i okolinu.

Ubijeno je 116 bošnjačkih civila, među kojima 11 djece, a najmlađa žrtva bila je tromjesečna beba, Sead Ahmić. Ubijene su i spaljene kompletne porodice. Pred Međunarodnim sudom u Hagu za ovaj zločin osuđeni su Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Paško Ljubičić, Miroslav Bralo, Anto Furundžija, Drago Josipović, Vladimir Šantić.

Zločin u Ahmićima je izuzetno težak ratni zločin i jedan od najmonstruoznijih zločina nad bošnjačkim stanovništvom, izvršen planski, organizovano i sistematski. U postupcima koji su vođeni pred Međunarodnim sudom u kojima je tretiran i ovaj zločin, utvrđeno je da je sukob između Hrvatske i Bosne i Hercegovine međunarodni oružani sukob, zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata.