Razgovor s Nezirom Šabićem otvara prostor za prisjećanje na jednu od važnih, ali često neispričanih priča o formiranju i jačanju bošnjačke zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama.

U Ameriku je došao još 1978. godine, u vremenu kada je bošnjačka dijaspora bila malobrojna.

Tokom narednih decenija bio je među onima koji su aktivno radili na okupljanju, posebno u teškim godinama nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada su u Ameriku pristizale hiljade izbjeglica kojima je bila potrebna podrška, oslonac i osjećaj zajedništva.

Šabić je jedan od osnivača džemata u San Joseu, koji je danas izrastao u snažan i organiziran. Dugi niz godina bio je na čelu tog džemata, obavljajući funkciju predsjednika gotovo petnaest godina, doprinoseći njegovom institucionalnom razvoju i društvenom utjecaju.

Paralelno s tim, uspješno je vodio vlastitu kompaniju za proizvodnju drvenih roletni, gradeći stabilan poslovni put koji mu je omogućio i kontinuirani humanitarni angažman.

Danas, kao penzioner, Nezir Sabić prepoznat je kao jedan od istaknutih dobrotvora i dugogodišnjih aktivista bošnjačke zajednice u Kaliforniji.

Chicago

Semir Delić: Daleko smo od domovine, ali osjećaj pripadnosti je snažan

U razgovoru za Stav govori o svojim počecima u Americi, formiranju džemata u San Joseu, ali i o iskustvu života između domovine i dijaspore.

- Po povratku mog oca iz rata u kome je bio učesnik do 1945. godine, kuću je našao u vrlo teškom stanju, četvero djece i žene nije bilo tu. Otišao je na radnu akciju izgradnje pruge Šamac - Sarajevo. Tu je proveo dvije godine, i vratio se kući konačno 1947. godine. Imao je 40 godina. Oženio se mojom majkom Salihom i počeli su život baš sa nule. Rodio sam se ja, kao prvo dijete, dio poslijeratne generacije. U periodu od deset godina bilo nas je četvero, tri dječaka i jedna curica. Sestru sam izgubio kada mi je bilo devet godina, zbog čega i danas osjećam traumu - priča nam on.

Život je bio kakav je bio, nastavlja on, "nije se imalo Bog zna šta, ali je narod bio vrijedan, sretan, poštovalo se, bilo je mnogo humanosti u to vrijeme".

- Znala se glava kuće i poštovala. Bili smo sretni. Kompletna sredina je vaspitala djecu, bez obzira ko je čiji. Vjera je bila na prvom mjestu - dodaje on.

Nakon sedam godina radnog iskustva u domovini, u razgovoru s prijateljem počinje razmatrati odlazak van domovine.

- Njemačka, Luksemburg... Pokušao sam pronaći gdje bi bilo najbolje. Tako da sam riješio da tražim papire za Ameriku. Prošao sam proces, dobio vizu. Iako sam imao vizu u ruci, nije mi se išlo. Nisam bio zagrijan toliko. U duši mi je nešto igralo, neki nemir. Očevo gnijezdo, majčin kutak, djevojke sve ljepša od ljepše, društvo, lijep život, sloboda. Bože, kud ćeš Nezire? - priča nam on o teškoj odluci.

Tražio je odobrenje od oca i majke, bez toga nije htio otići, iako je tada imao već 25 godine.

- Po nagovoru prijatelja Kasima, koji je bio u Americi već pet, šest, godina odlučio sam da idem.

Oprostim se sa ocem, koji je šutio, i majkom koja je pustila suze. Poželiše mi sretan put, da me Bog Dragi čuva. Čuvaj se sine. Dova. Još osjećam škripu suhog snijega ispod nogu, koračajući od kuće. Hladna tamna noć, led u kostima. Skoro će ponoć, a ja upijam svaku svjetlost moga sela gdje sam rođen, i moga grada. Bože Dragi, kakva je budućnost? Šta će se desiti? Sve sam predao Svevišnjem. On sve zna. Jedino On - prisjeća se Nezir.

Inspirativna priča

Mensur je prvi bosansko-američki motivacijski govornik: Gdje god živjeli, krv ostaje bosanska

Na putovanju do New Yorka ništa se naročito nije desilo, dodao je on.

- Da bi se prebacio sa internacionalnog aerodroma na nacionalni aerodrom išao sam autobusom. Kada sam ušao u autobus, trebao sam platiti 0,50€, što je pola dolara. Imao sam samo jednu novčanicu od 100$ u džepu. Šofer nije kao kod nas Omer, da ima sitnih. Automat je. Nisam htio ubaciti sve što imam u džepu.

Dotaknula me neka dama iza leđa na desno rame. Nešto mi je govorila, nisam razumio. Platila je za mene. Šofer pokaza rukom da mogu proći. Mislio sam - Bože, ima Bosanaca i ovdje. Isto kao mi. Dobra neka žena. Po izlasku iz autobusa ista dama me pozvala da je pratim. Nisam razumio šta hoće. Kad sam došao do mjenjačnice shvatio sam. Uzela je svojih 0,50€ i ostalo vratila meni. Pošteno. Nešto je rekla, ali nisam razumio. Pretpostavljam da mi je poželjela sretan put.

Na carinskoj kontroli izgleda sve uredu. Ali nešto me pitaju. Nisam mogao shvatiti, ali su me pustili. Za nekoliko minuta sam shvatio da im je bilo čudo da ulazim samo šest sati prije isteka moje vize. Što kažu naši - zadnji voz - ispričao je.

Novi pristup

Dr. Haris Alibašić za Stav: Ne mora se birati između globalne karijere i veze s Bosnom - može, i potrebno je imati oboje

Podijelio je s nama još jednu anegdotu u avionu između New Yorka i Francisca.

- Stjuardesa je podijelila jelovnik svima, na engleskom. Vidio sam da imam problem. Po povratku stjuardese da uzme jelovnik, u kome nisam ništa našao na bosanskom jeziku, nisam mogao odlučiti. Dvije dame koje su sjedile do mene uvidjele su da mi treba pomoć. Ona koja je bila bliže meni uzela je jelovnik, pokazala vrh prve stranice i imitirala zvuk svinje. Rekao sam - ne hvala. Pokazala je na dno stranice, imitirala je zvuk kokoške. Slijedi odgovor također - ne. Na sljedećoj stranici u jednom redu pokazuje i imitirala zvuk krave. Rekao sam - OK. Njih dvije su nastavile međusobni razgovor, a ja sam utonuo u svoja razmišljanja. Dragi Bože kako dobar narod, šta žena sve učini da mi pomogne. Morat ćeš naučiti engleski što prije, kažem sebi - priča Nezir.

Nakon što je sletio na aerodrom u San Franciscu pred ponoć, gdje je bio tek pokoji putnik, čistači i redari, vidio je da njegovog kofera nema.

- Sjednem na jednu klupu, da se malo priberem, da razmislim. Nedaleko od mene vidim telefonsku govornicu. Priđem i uzmem telefonski imenik. Razmišljam - najbolje da tražim prezimena koja su naša iz naše sredine, koja završavaju na "ić". Počeo je rulet. Otac kaže - bismillu sine. Bismillah. Pozovem, zvoni. Javi se jedan gospodin.

Kažem - ovdje je Nezir, iz Jugoslavije, iz Bosne, volio bih da znam ko ste Vi? Dobro Nezire, a zašto zoveš? Gospodine, imam mali problem. Tek sam sletio u San Francisco, izgubio kofer, ne pričam engleski a trebao bih pomoć da nađem prenoćište. Nezire, ja sam Ibrahim, kaži mi tačno gdje si? Na klupi kod vrata broj 3, u odjelu dolazaka aviona. Ne mrdaj nigdje, doći ću za 45 minuta.

I zaista pojavi se čovjek sa svojom gospođom i predstavi se. Ti Nezire ideš kod nas na konak, preumoran si da bi tražili hotel - priča nam on fragmente iz razgovoora.

Sedmicu je ostao kod, kako ističe, "dobrog čovjeka koga je samo Bog Dragi poslao meni".

- Naslušao sam se priča iz Drugog svjetskog rata, poslije kojeg je on došao u Ameriku. I da zadovoljstvo bude još veće, čovjek svira šargiju umjetnički. I ništa se ne događa slučajno. Povezao me sa Kasimom.

Prešao sam kod Kasima, koji je radio u jednoj maloj firmi, sa otprilike 20 radnika. Minimalna plaća. Ali dobro je, šta je tu je. Radeći tu, razmišljao sam kako da idem naprijed? Sagledao sam kompletnu situaciju u firmi, vidio sam da mogu napraviti mnoge stvari. Ali nisam znao jezik. Kažu Amerikanci koji su radili tu da nisu upoznali nikog ko je brže "uhvatio" jezik. Nakon pet, šest mjeseci počeo sam pričati engleski. Možda malo nepravilno, ali mogao sam se sporazumjeti fino. U situacijama gdje sam dolazio u kontakt sa vlasnikom firme, ukazivao sam mu šta bi se moglo uraditi, ali nije mi izgledao zainteresovan. Riješio sam da napustim posao. Našao sam drugi posao. Međutim, vlasnik me pozvao u kancelariju. Pitao me mogu li napraviti sve ono o čemu sam govorio. Rekao sam mu da sve što činim, prvo razmislim, i da ne bih ništa rekao što ne bi mogao napraviti - dodaje on. 

Poslovni uspjeh

Srebreničanin Tahir Zukić u SAD-u: Kada vidiš mladića koji kaže "Želim biti kao ti" shvatiš da tvoj rad ima smisla

Od tog dana više nije radio u proizvodnji. Mašine koje je napravio i doveo u proizvodnju, imale su efekat i na kvalitet i na količinu i brzinu rada proizvoda koje su pravili.

- Proizvode koje sam ja pravio su kupovale i druge kompanije u Kanadi i širom Amerike. Također Australija, Tajvan i Meksiko. U to sam vrijeme mnogo putovao. Nakon 12 godina rada u toj firmi, gdje je bilo već više od 100 radnika, riješio sam da napustim posao, nisam imao izazova. Dostigao sam vrh. Nije mi bilo više zanimljivo - naveo je Nezir.

Otac mu se razbolio 1988. godine, kada Nezir dolazi u Bosnu da ga vidi.

- Našao sam doktore, i uz pomoć Allaha, izvukao se, ozdravio je.

Otišao sam u ribolov jedno jutro sam, pet sati je ujutru, stojim pored vode. Razmišljao sam šta će biti? Allah samo zna. U 36. godini života, i radeći za drugog, nema sigurnosti nikakve. Ali riješio sam da napustim posao. Nisam nikome govorio ništa o toj ideji, dok se ne vratim u Ameriku, ohladim glavu i sve razradim - dodao je on.

Koncem 1988. godine vratio se u Ameriku, te je otvorio svoju firmu 1. februara 1989. godine. Radila je 19 godina, vrlo uspješno.

- Mnogi naši Bošnjaci koji su došli kao iseljenici iz Bosne su prošli kroz firmu, dok nisu našli bolje poslove ili se snašli malo bolje. U tom periodu sam kupovao nekretnine. Vrijedno je napomenuti da po dolasku našeg naroda iz Bosne devedesetih godina, smatrali su da bi možda najbolje okupljanje našeg naroda bilo u klubovima. Nisam vjerovao u to. Jednom od mojih prijatelja je preselila majka. Vozio sam efendiju na dženau. Ne bih volio da neko pogrešno razumije, kabur je bio između krsta na lijevoj i krsta na desnoj strani. Smatrao sam da to nije ispravno, te u povratku s dženaze zatražio od efendije da otvori pitanje osnivanja džemata.  

Rekao je da on to ne bi mogao, jer bi naš narod smatrao da je to njegov interes, male su šanse za uspjeh. Ali je zamolio mene da otvorim to pitanje, jer narod me zna i narod mi vjeruje. Razmišljao sam to ljeto šta da uradim, pričao sa mnogo ljudi, tražio njihovo mišljenje.

Riješili smo koncem 1996. godine da se održi prvi sastanak, 30 prisutnih, 12 prihvatilo. Rekao sam da je u džematu bujrum svima koji hoće, a bio sam na čelu dzžemata do 2017. godine. Napravili smo jedan, za pohvalu, veliki korak u ovoj sredini. Sada džemat broji više od 1.000 članova. Ovom prilikom spomenuti pojedine ličnosti koji su imale utjecaj na mene, da budem to što jesam. Moj otac Omer, moj heroj. Moja majka Saliha, kraljica. Da im Allah podari džennet. Braća Ahmet i Ševal, Zaim čuvar, Uzeir poštar, učitelj Jovan, Ibrahim hadžija, profesorica srpsko-hrvatskog Josefina, profesor matematike Nedo, moj dobri Ibrahim, Kasim, Bill, vlasnik firme, Mumin efendija, Mirsad, Mensur efendija... - naglasio je on.

Glas koji se čuje

Sanel Babić, Bošnjak u svemirskoj industriji: Iz prognanstva do humanitarnih aktivnosti, raketa i satelita

Danas, kada je u penziji, i dalje je aktivan, na drugačiji način.

- Trčao sam maratone od 46. do 65. godine starosti. I danas sam vrlo aktivan, šest do deset km dnevno. Hobi mi je planinarenje, ribolov i vrtlarstvo - kaže nam Nezir. 

Kako smo naglasili na početku, Nezir je veliki dobrotvor, a plod njegovog dobra osjetili su mnogi. 

Iako je veći dio života proveo u Sjedinjenim Američkim Državama, veza s domovinom nikada nije prekinuta. Bosnu i Hercegovinu, kako kaže, uvijek nosi sa sobom.