Zvanični Beograd i dalje dosljedno izbjegava upotrebu termina "genocid" kada govori o genocidu u Srebrenici. Ipak, pojedini visoki državni, pokrajinski i stranački funkcioneri tokom posljednje dvije decenije javno su odstupili od te politike. Kroz posjete Potočarima, prijedloge skupštinskih rezolucija i direktne izjave, dio političke elite Srbije prihvatio je pravne kvalifikacije međunarodnih sudova, čineći ovo pitanje jednom od najdubljih linija podjele na tamošnjoj političkoj sceni.

Zvanična politika Republike Srbije, kao i njeni najviši aktivni izvršni funkcioneri, srebreničku tragediju iz jula 1995. godine definiraju isključivo kao "strašan zločin" ili "masakr". Čak i kada je Narodna skupština 2010. godine usvojila Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici, kojom se najoštrije osuđuje čin nad bošnjačkim stanovništvom "na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde", koji je taj događaj klasificirao kao genocid, sam pojam "genocid" namjerno je izostavljen iz teksta dokumenta.

Ipak, u političkom vrhu zemlje postojali su pojedinci koji su prekinuli ovaj institucionalni tabu, često plaćajući visoku političku cijenu u domaćem biračkom tijelu.

Među najvišim bivšim državnim funkcionerima koji su javno priznali genocid izdvaja se Vuk Drašković, nekadašnji ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije i potonje Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Lider Srpskog pokreta obnove u više navrata je ocijenio da je negiranje srebreničkog genocida moralni i civilizacijski poraz, insistirajući na tome da se krivica mora individualizirati kako se ne bi prenosila na cijeli narod.

Slične stavove godinama zastupaju i nekadašnji potpredsjednici Vlade Srbije iz perioda nakon demokratskih promjena 2000. godine. Čedomir Jovanović, bivši potpredsjednik vlade i lider Liberalno-demokratske partije, profiliran je kao političar koji gotovo svake godine posjećuje Memorijalni centar u Potočarima. Jovanović ističe da je priznanje genocida moralni dug i preduvjet za historijsko pomirenje. Njegov tadašnji kolega iz vlade Žarko Korać još je 2005. godine u Skupštini Srbije predlagao rezoluciju koja je eksplicitno sadržavala pojam genocida, zalažući se za potpuno suočavanje društva s prošlošću.

Značajnu ulogu u ovom političkom diskursu imali su i zvaničnici iz Autonomne Pokrajine Vojvodine. Nekadašnji predsjednici pokrajinske skupštine Nenad Čanak i Bojan Kostreš među prvima su organizirali posjete Potočarima i glasno kritizirali zvanični Beograd zbog retorike negiranja. Iz sličnog političkog miljea dolazi i Marinika Tepić, nekadašnja pokrajinska sekretarka i današnja zastupnica, koja je 2016. godine bila jedna od inicijatorica prijedloga skupštinske rezolucije o genocidu. Tokom 2017. godine, sličan korak načinio je i tadašnji zaštitnik građana i predsjednički kandidat Saša Janković, koji je odavanjem počasti žrtvama u Potočarima potvrdio privrženost međunarodnim pravnim tekovinama.

Složenost ove teme u Srbiji najbolje oslikava djelovanje Borisa Tadića, koji je funkciju predsjednika Republike Srbije obavljao od 2004. do 2012. godine. Tadić je bio prvi predsjednik Srbije koji je posjetio Srebrenicu 2005. i 2010. godine i uputio izvinjenje porodicama žrtava.

Ipak, on je tokom čitavog mandata, ali i nakon njega, svjesno izbjegavao riječ "genocid". Svoj stav je kasnije obrazložio državnim razlozima, navodeći da je izbjegavanjem te riječi želio zaštititi državu od potencijalnih višemilijarderskih tužbi za ratnu odštetu, čime je napravio jasnu granicu između moralnog čina žaljenja i prihvatanja formalno-pravnih konsekvenci.

Politička scena u Srbiji o pitanju Srebrenice ostaje duboko podijeljena. Uprkos činjenici da vladajuće strukture čvrsto stoje na poziciji odbrane državnog narativa koji isključuje pojam genocida, historija javnih istupa pojedinih ministara, potpredsjednika vlada i parlamentaraca svjedoči o tome da u Srbiji postoji kontinuitet glasova koji pozivaju na prihvatanje međunarodnih presuda kao jedinog puta prema trajnoj regionalnoj stabilnosti.