Dok se Evropa ovog ljeta suočava sa slikama haosa na svojim granicama – kilometarskim kolonama, propuštenim letovima i frustriranim putnicima – briselska administracija saopštava pobjedu. Novi Entry/Exit System (EES), predstavljen kao ključni stub buduće sigurnosti Šengenske zone, proglašava se uspjehom. Međutim, dublja analiza podataka i strateškog pristupa otkriva uznemirujuću sliku: riječ je o sistemu koji stvara iluziju sigurnosti po nesrazmjerno visokoj cijeni za milione običnih građana, dok istovremeno ignoriše daleko veće i realnije prijetnje koje već operišu unutar samih granica Unije.

Evropska komisija, kroz izjave zvaničnika poput irskog ministra unutrašnjih poslova Jima O'Callaghana, ponosno ističe statistiku: kroz EES je do sada prošlo gotovo 110 miliona putnika, a sistem je uspješno identificirao oko 1.000 osoba koje predstavljaju sigurnosni rizik. Na prvi pogled, broj od hiljadu identificiranih prijetnji može zvučati kao potvrda efikasnosti. Međutim, analitički diskurs zahtijeva da se ti brojevi stave u pravilan kontekst.

Kada se podaci postave u odnos, dolazimo do frapantnog zaključka. Stopa detekcije sigurnosnog rizika iznosi svega 0,000909% svih evidentiranih prelazaka. U praktičnom smislu, to znači da je na svakih 110.000 putnika koji su prošli rigorozne kontrole, identificirana tek jedna potencijalno rizična osoba. Ovakva statistička zanemarivost postavlja fundamentalno pitanje o opravdanosti sistema. Da li je paraliza graničnih prijelaza, višemilionski troškovi implementacije i masovno prikupljanje biometrijskih podataka opravdano zbog promila uspješnosti?

Odgovor je nedvosmisleno negativan. Brisel je, u svojoj potrazi za apsolutnom kontrolom na vanjskim granicama, odlučio tražiti iglu u plastu sijena. Cijena te potrage nije samo finansijska, plaćaju je stotine hiljada putnika, turista i poslovnih ljudi svojim vremenom, stresom i novcem. Sigurnosni efekat sistema, posmatran kroz prizmu realnih podataka, može se ocijeniti kao marginalan, dok su kolateralne posljedice po slobodu kretanja i ekonomiju svakodnevne i masivne.

Ključni propust ove sigurnosne paradigme leži u fundamentalnom nerazumijevanju prirode savremenih prijetnji. Sigurnosni analitičari prave jasnu distinkciju između vanjskog i unutrašnjeg rizika. Dok EES i srodni sistemi (poput ETIAS-a) tretiraju vanjsku granicu kao primarnu i gotovo jedinu liniju odbrane, realnost je dramatično drugačija. Glavna prijetnja stabilnosti i sigurnosti građana EU ne čeka u redovima na graničnim prijelazima – ona je odavno unutra, savršeno integrisana i koristi sve prednosti Šengena.

Pogledajmo podatke Europola, zvanične agencije Evropske unije za sprovođenje zakona. Prema posljednjem izvještaju o mapiranju ozbiljnog i organizovanog kriminala (SOCTA), unutar Evropske unije trenutno djeluje 731 visokorizična kriminalna mreža, sa više od 400.000 identificiranih članova. Na populaciju od približno 450 miliona stanovnika, to znači da je u prosjeku jedna od 1.125 osoba direktno ili indirektno povezana sa strukturama organizovanog kriminala.

Uporedimo brojeve:

Vanjska granica (EES):1 rizična osoba na 110.000 putnika.

Unutar Šengena (Europol):1 član kriminalne mreže na 1.125 stanovnika.

Disproporcija je zapanjujuća i razotkriva potpunu stratešku inverziju prioriteta. Dok se ogromni resursi troše na filtriranje turista i putnika sa zanemarivim rezultatom, stotine hiljada kriminalaca nesmetano koriste slobodu kretanja za trgovinu drogom, oružjem, ljudima i pranje novca. Ove mreže ne apliciraju za vize niti čekaju u redovima; one su dio sistema, sa lažnim dokumentima, legalnim poslovnim fasadama i dubokim korijenima u lokalnim zajednicama.

Pristup koji demonstrira implementacija EES-a simptomatičan je za dobro poznat obrazac briselske birokratije. Kada se suoči sa kompleksnim i duboko ukorijenjenim sigurnosnim izazovima, administracija po pravilu pribjegava tehničkim i proceduralnim rješenjima. Umjesto da se bavi uzrocima – neefikasnim pravosuđem, slabom prekograničnom policijskom saradnjom, problemima integracije i radikalizacije unutar EU – Brisel uvodi nove sisteme, baze podataka i regulative.

Ovaj pristup stvara privid odlučne aktivnosti. Političari mogu tvrditi da "nešto rade" po pitanju sigurnosti, mediji izvještavaju o "najmodernijim sistemima kontrole", a javnost stiče lažni osjećaj zaštićenosti. U suštini, radi se o prebacivanju fokusa. Umjesto da se resursi usmjere na jačanje Europola, efikasniju deportaciju osoba koje ilegalno borave na teritoriji EU i ciljane operacije protiv postojećih kriminalnih mreža, pažnja se preusmjerava na vanjske granice. Tako se kompleksan unutrašnji problem maskira pojednostavljenom vanjskom prijetnjom.

Analiza EES sistema i šire sigurnosne politike EU nameće jedno logično i uznemirujuće pitanje: koja je strana granice zapravo opasnija i ko se od koga zaista štiti?

Vanjska granica je pretvorena u neprobojni filter, ali ne primarno za kriminalce i teroriste – čija je stopa detekcije statistička greška – već za legitimne putnike, turiste i poslovne partnere. S druge strane, unutrašnjost Šengena ostaje prostor u kojem stotine hiljada članova organizovanih kriminalnih mreža slobodno djeluju, putuju i šire svoj uticaj.

Dok god Brisel bude davao prednost birokratskom aktivizmu nad stvarnom strategijom, EES će ostati ono što suštinski i jeste: skupi simbol pogrešno postavljenih prioriteta, a ne efikasno sredstvo za postizanje stvarne sigurnosti. Ostaje utisak da se Evropska unija više štiti od putnika koji joj donose novac, nego što štiti svoje građane od kriminalaca koji joj uništavaju društveno tkivo iznutra. Ulazak u Šengen zonu, pod ovim uslovima, zaista postaje rizik – ali rizik koji na sopstvenu odgovornost preuzimaju milioni nevinih ljudi.