Ministar pravde Srbije Nenad Vujić posjetio je u ponedjeljak ratnog zločinca, haškog osuđenika, Ratka Mladića i od Rezidualnog mehanizma (MICT), predajući garanciju Vlade, zatražio da se zločinca Mladića pusti na liječenje na slobodi.

Mladić služi doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Vujić je, u saopćenju nakon posjeta Mladiću, rekao da je njegovo zdravstveno stanje "ozbiljno" i da "zahtijeva ozbiljan medicinski tretman", zatraživši "puštanje na liječenje iz humanih razloga".

- Postoje svi uvjeti za to, a mi ćemo kao država dati i dodatne garancije ako treba - rekao je Vujić.

Ocijenio je da "svako daljnje zadržavanje predstavlja kršenje međunarodnog prava i međunarodnih standarda koji su ustanovljeni Mandelinim pravilima (Ujedinjenih naroda), te jedno od temeljnih pravila da kazna ne smije biti osveta".

On je najavio da će to pitanje pokrenuti i pred UN-om, Odborom za ljudska prava i Odborom protiv torture i nehumanog postupanja, ocijenivši da postoje "elementi nehumanog postupanja".

Vrijedi podsjetiti da je sud UN-a za ratne zločine odbio krajem jula prošle godine Mladićev zahtjev da ga se hitno pusti u Srbiju iz zdravstvenih razloga.

Genocid u Srebrenici

Približava se kraju života: Sud odbio zahtjev zločinca Mladića za privremeno puštanje na slobodu

U odluci objavljenoj na web stranici Suda, navedeno je da je Mladićevo zdravstveno stanje, iako neizvjesno, stabilno te da je dobro zbrinut u zatvoru u Haagu.

Postupak ministra pravde Srbije Vujića, koji odlazi u posjetu pravosnažno osuđenom ratnom zločincu i potom zahtijeva njegovo puštanje na slobodu, ne može se promatrati izolirano, niti reducirati na navodno "humanitarno pitanje".

Naprotiv, riječ je o duboko problematičnom činu koji reflektira kontinuitet odnosa zvaničnog Beograda prema Bosni i Hercegovini, ali i prema presuđenim činjenicama o genocidu i agresiji.

U analitičkom smislu, ovakav zahtjev predstavlja pokušaj reinterpretacije međunarodne pravde kroz selektivnu i instrumentaliziranu upotrebu pravnih standarda. Pozivanje na tzv. humanitarne razloge i Mandelina pravila u slučaju osobe koja je pravosnažno osuđena za genocid i zločine protiv čovječnosti nije pravno uvjerljiv argument, nego čin čiji je cilj relativizacija karaktera počinjenih zločina i posljedično razvodnjavanje njihove historijske i pravne kvalifikacije.

Posebno je indikativno da se ovaj zahtjev upućuje uprkos već donesenim odlukama, čime je jasno utvrđeno da su medicinski uvjeti liječenja adekvatni i da ne postoje pravni razlozi za puštanje na slobodu.

U zatvorskoj bolnici

Krvnik traži milost: Pravni tim ratnog zločinca Ratka Mladića podnio zahtjev za njegovo puštanje na slobodu iz humanitarnih razloga?!

Ignoriranje takve odluke signalizira spremnost državnih institucija Srbije da osporavaju međunarodne sudske autoritete onda kada njihove presude nisu politički prihvatljive, čime se podriva sama arhitektura međunarodnog krivičnog pravosuđa.

U širem političkom okviru, ovaj potez se uklapa u dugotrajni obrazac ambivalentnog, a nerijetko i otvoreno negirajućeg odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini. S jedne strane, formalno se priznaje njen suverenitet i teritorijalni integritet; s druge strane, kontinuirano se proizvode političke i simboličke geste koje podrivaju sudski utvrđene činjenice o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, uključujući i presude za genocid.

Ta je dvostruka politika, normativnog priznanja i praktične negacije.

Insistiranje na "humanosti" prema osuđenom za genocid, uz istovremeno odsustvo institucionalne empatije prema žrtvama, njihovim porodicama i kolektivnom sjećanju, proizvodi duboku moralnu i političku disonancu. Humanitarni diskurs, kada se selektivno primjenjuje, gubi svoj univerzalni karakter i pretvara se u instrument političke manipulacije, lišen etičke konzistentnosti i pravne održivosti.

Za bošnjački politički i društveni korpus, ovakav potez nosi jasnu i nedvosmislenu poruku: borba za istinu o agresiji i genocidu nije završena pravosnažnim presudama međunarodnih sudova. Naprotiv, ona se nastavlja u političkoj i simboličkoj sferi, gdje se kroz ovakve inicijative pokušava relativizirati već utvrđena odgovornost i revidirati karakter zločina.

Stoga, odgovor ne može biti reduciran na moralnu indignaciju ili deklarativnu osudu. On mora podrazumijevati kontinuiranu institucionalnu, akademsku i političku artikulaciju istine, insistiranje na neupitnosti međunarodnih presuda i aktivno suprotstavljanje svakom pokušaju njihove relativizacije.