Na samitu NATO-a u Ankari pored ostalih tema predsjednik Hrvatske Zoran Milanović pomenuo je prekomjerno naoružavanje Srbije dodavši sarkastičnu upadicu da se nada da Srbija - "Neće nabaviti i nosač aviona na kotaćima pošto mora nemaju". 

Međutim skrenuo je pažnju medija i analitičara NATO-a na činjenicu o kojoj sam već govorio za medije, a to je akvizicija hipersoničnih raketa za Srbiju. 

Naime, nabavkom kineskih zrakoplovnih projektila CM-400AKG, Srbija je napravila kvalitativan iskorak u sposobnosti izvođenja preciznih udara na ciljeve velikog značaja sa sigurnih udaljenosti. Projektil, koji se lansira sa modernizovanih lovaca MiG-29, ima deklarisani domet do 400 km, bojevu glavu mase 150–200 kg i postiže brzine od Mach 3 do preko Mach 5.

Dakle, raketa se ispali sa aviona i zatim se vertikalno propenje na određenu planiranu visinu i u paraboli se obruši prema zemlji ostvarjući pri tom veliku brzinu. Ove rakete sa takvim profilom leta i ispaljivanjem sa aviona, namjenjene su prvenstveno za uništavanje radarskih sistema, položaja protuzračne odbrane, aerodroma, komandnih mjesta i drugih visokovrijednih uglavnom stacionarnih ciljeva. 

Sa vojno-operativnog aspekta, domet od 400 kilometara omogućava ovim raketama da se, uz odgovarajući položaj aviona nosača, njihovim djekovanjem mogu ugroziti brojni vojni i infrastrukturni objekti u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj bez potrebe za dubokim ulaskom u njihov zračni prostor. Time se povećava sposobnost izvođenja iznenadnih standoff udara i dodatno opterećuju sistemi ranog upozorenja i protuzračne odbrane.

Međutim, efikasnost ovakvog oružja u stvarnom sukobu zavisila bi od niza faktora, uključujući kontrolu zračnog prostora, elektronsko ratovanje, raspoloživost aviona nosača i sposobnost protivničke protuzračne odbrane da otkrije i presretne i avion i projektil u ranoj fazi leta ili u finalnom prilazu ka cilju. Ova nabavka predstavlja prije svega izrazito ofanzivno sredstvo namijenjeno sprovođenju agresivne političke strategije upotrebe sile, koja daje zvaničnom Beogradu i mogućnost u rješavanja sporova sa susjedima silom. 

Istovremeno, ova nabavka pokazuje i nivo tehnološkog napretka srbijanskog ratnog zrakoplovstva koje je od Kine nabavilo još i satelitaki vođene jedreće bombe LS-6 od 500 kg dometa 60 km sa istin ciljem omogućavanja veće ofanzivne moći vlastite avijacije. Međutim, ova nabavka vjerovatno će dodatno potaknuti modernizaciju zračnih i protuzračnih sposobnosti država u neposrednom okruženju te povećati značaj regionalne saradnje u oblasti ranog upozorenja i protuzračne odbrane. 

Naime, BiH zajedno sa Hrvatskom i Kosovom i Albanijom može zajednički djeleći troškove kupiti avione za rano radarsko upozoravanje, javljanje i navođenje AWACS sa kojim se ovakve prijetnje uočavaju na vrijeme i anuliraju sa dobro pripremljenim sistemom protuzračne odbrane koju će u slučaju BiH činiti turski raketni PZO kompleks HISAR koji je prema tvrdnjama MO BiH u procesu nabave za OS BiH.

BiH s obzirom na povećanje ofanzivnih kapaciteta susjeda, mora u što kraćem roku razmotriti i donijeti stratešku odluku o uvođenju avijacije fiksnih krila i nabavku turskih turboprop lakih jurišno trenažnih letjelica HURKUŠ koji djele 90% ubojnog materijala sa već nabavljenim taktičkim borbenim dronovima Bayraktar TB2 ćime se uveliko smanjuju operativni troškovi. 

Ništa od svega navedenog nije za sada poduzeto zbog nedostatka političkog konsenzusa. Dok susjedne zemlje svakim danom povećavaju svoje ofanzivne kapacitete.