Nakon što je bivši visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt podnio ostavku, interesni rascjep Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država u vezi sa Bosnom i Hercegovinom postao je više no evidentan. Bilo je to istina vidljivo i ranije, a poruke za predstavnike aktuelne vlasti u našoj zemlji nakon što se zemlje Vijeća za implementaciju mira (PIC) nisu uspjele dogovoriti u vezi sa izborom novog visokog predstavnika, mnogostuke su i zahtjevaju sasvim novu strategiju za budućnost BiH.

Sukob na relaciji EU - SAD najotvoreniji je bio nakon što je usvojen Zakon o Južnoj plinskoj interkonekciji koja je suštinski američki projekat plinske diverzifikacije u BiH, ali se slični procesi odvijaju i u Albaniji odakle su određene kontroverzne kompanije iz Hercegovine već osigurale opskrbu plinom jednom kada projekat zaživi.

Ambasador Delegacije Evropske unije u BiH Luigi Soreca pisao je vlastima bh. entiteta Federacija BiH da projekat nije u skladu sa evropskim zakonodavstvom i obavezama koje je BiH ranije preuzela unutar Trećeg energetskog paketa kao i u širem smislu nastojanja unutar evropskih integracija.

Američka administracija je bez obzira na sve pokazala da Evropska unija sa trenutnim unutrašnjim izazovima ne predstavlja alternativu njenoj snažnoj međunarodnoj poziciji i utjecaju te su bh. vlasti dominantno ignorirale preporuke zvaničnika EU.

Sada na čelu OHR-a po prvi put u historiji te institucije imamo vršitelja dužnosti, američkog diplomatu Louisa Crishocka koji je zadužen i za Distrikt Brčko. Time se američki utjecaj u BiH totalizirao, dok su evropski partneri zbog indolentnosti političkih stranaka koje čine vlast u BiH interes za našu zemlju ostavili upravo tamo gdje ona geografski jeste - pred vratima Evropske unije.

Evropski put BiH stagnira dok se institucije tog nadnacionalnog saveza bave pitanjem proširenja na zemlje kao što su Ukrajina i Moldavija, Crna Gora i Albanija. Tokom višegodišnjeg rata u Ukrajini, parlament te zemlje kontinuirano je usvajao evropske zakone, a nedavno je usvojio njih 22 potrebna kako bi se integracijski procesi nastavili.

Institucionalna slabost

Za to vrijeme, Parlamentarna skupština BiH u miru nije u stanju usvojiti niti dva zakona potrebna za povlačenje sredstava iz Plana rasta te se govornice državnog parlamenta predominatno koriste za populizam i sukobljavanje sa političkim neistomišljenicima. No, ne samo za to.

Stvarna ustavno-pravna, pa posljedično i sigurnosna kriza u našoj zemlji prvenstveno oličena u liku i (ne)djelu Milorada Dodika, rodila se, odrasla i snažno se razvija upravo tokom aktuelnog mandatnog perioda vlasti Trojke, HDZ-a i SNSD-a.

Slabljenje državnih institucija kojem svjedočimo proteklih nekoliko godina, njihova instrumentalizacija kadrovima koji su eksponenti destruktivnih politika u BiH, dovela je do skoro neviđene krize koje je utemeljila i normalizirala principe djelovanja za koje će biti potrebne godine rada nekog novog sastava državne vlasti da bi se vratile u standardne okvire.

Povampireni zahtjevi stranaka hrvatskog političkog korpusa koji su plodno tlo za svoja nastojanja pronašli u skoro potpunom izostanku snažnih sankcija predstavnicima vladajuće stranke iz Rs-a, normalizirali su se u javnom prostoru.

Takvi zahtjevi koji oslabljeni probosanski ili bošnjački korpus dovode pred zid kada skoro jedina opcija ostaje udovoljenje barem dijelu takvih ambicija, posljednji su čavao u kovčeg svakog eventualnog progresa koji je u ovoj zemlji napravljen od agresije do sad i vraćaju političku scenu na postavke koje su tokom '90-tih agresijom pokušale ostvariti svoje ciljeve, etnoteritorijalnim ustrojem političkog života ili faktičkim cijepanjem države.

Činjenica da se takvo šta sada čini puzajućim zahtjevima, ne znači da je stvarna opasnost išta manja. Svjedočimo stavovima predstavnika hrvatskih i srpskih političkih opcija koje otvoreno traže da se Ured visokog predstavnika u BiH zatvori, bez provedbe agende 5+2 te da se sve ranije odluke visokih predstavnika ponište od strane Ureda, što vide kao jedinu realnu opciju, katkad vjerovatno ni sami ne bivajući svjesni obima rušenja jedinstvenosti sistema koje to podrazumijeva.

Onda se izvrtanjem koncepata pokušava Bošnjacima sugerirati da je insistiranje na suverenosti države moguće jedino ako se OHR zatvori.

Takvo banaliziranje uloge Ureda visokog predstavnika koji štiti sam Dejtonski mirovni sporazum, samo je druga strana frustracije koju i hrvatski i srpski nacionalisti osjećaju prema OHR-u zbog činjenice da je određena nastojanja, jednaka onima kakva vidimo da se aktuelizaju sada, donošenjem odluka redovno osujetio.

Nastojanja da se izvrši politički pritisak na Bošnjake u ovoj zemlji odvijaju se i u susjednoj Hrvatskoj u čijem je Saboru ponovno usvojena rezolucija koja se tiče pozicije Hrvata u BiH, kao da su oni na neki način ugroženi, a ne da činjenično uživaju u svim političkim i društvenim privilegijama koje im poštivanjem koncepta proporcionalnosti nikada ne bi pripale.

Bilo kakav oblik transformacije političkog sistema, pa posljedično i implementacija etnoteritorijalnog principa kroz izmjene Izbornog zakona, odnosno Ustava, nikako ne bi bile kraj težnjama hrvatskih stranaka, već samo njihov početak i kontinuirano bi proizvodile krize.

Međunarodna zajednica na koju se ranije uvijek moglo pozvati kako bi se nastojanja kakva gledamo danas na neki način vanjskim pritiscima umirila, bavi se sama sobom u svijetu koji se rapidno mijenja i čiji fokus se prebacuje na neke druge teritorije.

Neprijatelj ove zemlje dočekali su svojih pet minuta apsolutne nepredvidivosti i nestabilnosti u globalnim okvirima pa svoje mjesto pod suncem traže na svim dostupnim adresama onih koji su im ideološki bliski, te čak na političke odnose unutar BiH gledaju kao na sukob kršćana i muslimana.

Na žalost, upravo je to poruka koja se prenosi po brojnim svjetskim adresama i nije moguće predvidjeti količinu pritiska sa kojim će se suočiti novi sastav vlasti u našoj zemlji nakon okončanja ovogodišnjih Općih izbora.

U diplomatskim krugovima u BiH se već neko vrijeme govori o tome da će domaće vlasti morati preuzeti odgovornost za državu koja će ili opstati ili se raspasti. Čak, otvoreno se poručuje da će naredne četiri godine biti suštinski određujuće, pa je više no ikada važno ko će stati u političku odbranu ove zemlje koja će se tokom tog vremena suočavati i sa drugim vrstama unutrašnjih kriza.

Preopterećene finansije, budžeti dovedeni do tačke pucanja, upitna isplata socijalnih davanja i penzija, gubitak radnih mjesta, raspodjela prihoda od PDV-a koji se na nefer osnovi doznačuju bh. entitetu Rs, gubitak industrijske proizvodnje i brojni drugi problemi koje je dizajnirala aktuelna vlast u Federaciji BiH idu ka pravcu izbijanja društvenih nemira, pa se nadovezivanje na probleme sa kojima se suočava državni nivo, samo čini kao skoro nemoguća kombinacija koju će neprijatelji sigurno iskoristiti.

Time predstojeći period neće biti samo još jedan u nizu političkih ciklusa, već stvarna, egzistencijalna borba za ustavno-pravni i ekonomski opstanak Bosne i Hercegovine.

Dok se fokus međunarodne zajednice ubrzano pomjera ka drugim globalnim žarištima, a Evropska unija i SAD vode tihu bitku za utjecaj preko leđa domaćih institucija, BiH biva ostavljena na vjetrometini vlastitih slabosti.

Sa hroničnim nedostatkom državotvorne vizije aktuelnih vlasti, prostor za kalkulacije i populizam je trajno potrošen, a odgovor na pitanje ko će u ime probosanskog bloka voditi procese u naredne četiri godine, odredit će da li će ova zemlja krenuti ka minimalnoj stabilnosti ili ka potpunom, nepovratnom političkom i društvenom kolapsu.