U političkom marketingu, kao i u mađioničarskim trikovima, ključ je u odvraćanju pažnje. Dok se javnosti serviraju dekorativne prezentacije i statistički podaci koji nemaju uporište u stvarnosti, suštinski problemi se gomilaju, a odgovornost isparava. Najnoviji primjer ove prakse je sarajevski projekat "pametnog" saobraćaja – investicija od skoro 20 miliona KM koja je, umjesto obećane protočnosti, građanima isporučila sistemski zastoj. Iza marketinških obećanja krije se realnost Štetokolapsa.

Kada sistem ne funkcioniše, pribjegava se manipulaciji brojevima. Izjava resornog ministra, koji pokušava dokazati uspjeh saobraćajne politike u 2024. godini poredeći projekcije za 2026. sa onima za 2025. godinu, nije samo logička besmislica. Ona je simptom potpunog odsustva metodološke ozbiljnosti i prezira prema inteligenciji građana.

Ovakva "analiza" služi isključivo kao paravan za prikrivanje činjenice da investicija od 20 miliona KM nije dala nikakve mjerljive pozitivne rezultate. Svaki vozač u Sarajevu, koji svakodnevno provodi sate u kolonama, živi je demant ministrovog statističkog optimizma. Umjesto da se suoči s realnošću i prizna promašaj, vlast bira put obmane, koristeći budžetska sredstva za finansiranje neuspjeha, a zatim trošeći politički kapital na njegovo odbranu. Da nije farsa bila bi politika.

Termin "Štetokolaps", koji se odomaćio među građanima, prestao je biti satirična dosjetka i postao je gola istina stanja na sarajevskim ulicama. Implementirani sistem, promovisan kao "adaptivan" i "inteligentan", u praksi se pokazao kao rigidan i nelogičan. Semafori koji drže "crveno" na praznim raskrsnicama dok se u susjednim ulicama stvaraju kilometarske kolone postali su svakodnevica, a ne izuzetak.

Ovdje se ne radi o periodu prilagođavanja, već o fundamentalnoj grešci u dizajnu i planiranju. Postavlja se ključno pitanje stručne kompetentnosti onih koji su projektovali i odobrili ovakvo rješenje. Ako investicija teška 20 miliona KM ne samo da ne olakšava, već sistematski otežava kretanje građana, onda se ne radi o projektu, već o šteti, odnosno Šteti. Braniti takav sistem neutemeljenim podacima o "povećanom protoku" koji niko osim ministra ne vidi, predstavlja vrhunac arogancije. Sistem se mora hitno preispitati, a odgovorni moraju objasniti zašto je pamet zamijenjena haosom.

Ozbiljnost situacije ne ogleda se samo u izgubljenom vremenu i nervima, već i u ugroženoj sigurnosti. Tramvajska nesreća od 12. februara 2026. godine, koja je na trenutak potresla javnost, danas je prekrivena velom tišine. Nakon kratkotrajne medijske pažnje i nekoliko šturih saopštenja, o uzrocima, propustima i odgovornosti više niko ne govori.

Šutnja je opasnija od same nesreće. Ona govori o sistemskom zataškavanju i nedostatku političke volje da se sigurnosni standardi stave ispred kozmetičkih projekata i PR prezentacija. Incident je skrajnut jer otvara neugodna pitanja o održavanju infrastrukture, adekvatnosti sigurnosnih protokola i, konačno, o stvarnim prioritetima Ministarstva. Pitanje koje se nameće je brutalno jednostavno: koliko se još nesreća mora dogoditi da bi životi građana postali važniji od grafikona u PowerPoint prezentaciji?

Kao krunski dokaz "uspjeha", ministar Šteta suptilno sugeriše da su gužve manje, ignorišući pritom podatak da je broj registrovanih vozila u Bosni i Hercegovini zabilježio pad od 7,4%. Međutim, ovaj podatak se ne tumači kao ono što jeste – jasan indikator pada kupovne moći i opšte ekonomske krize. Umjesto toga, ministar ga cinično koristi kao argument za navodnu efikasnost saobraćajnog sistema.

Ovakvo tumačenje pokazuje zastrašujuću distancu između donosilaca odluka i stvarne finansijske situacije građana. Ljudi ne voze manje zato što je javni prevoz postao efikasniji ili zato što "pametni semafori" funkcionišu, već zato što sve teže mogu priuštiti gorivo i održavanje vozila. Povezivati ekonomsku muku građana sa uspjehom vlastitog resora nije samo nepošteno, već je i duboko neetično.

Sarajevski "Štetokolaps" je mnogo više od saobraćajnog problema. On je studija slučaja o upravljanju koje prednost daje medijskoj slici nad inženjerskom logikom, statističkoj manipulaciji nad stvarnim stanjem, i ličnoj promociji nad sigurnošću građana.

Vrijeme je da se sa izvještaja pređe na odgovornost. Građani Sarajeva i poreski obveznici zaslužuju odgovore, a ne spin. Neophodno je izvršiti hitnu i nezavisnu reviziju utroška 20 miliona KM i javno objaviti nalaze. Potrebno je jasno i glasno objasniti zašto sistem koji je trebao donijeti rješenje proizvodi problem. I najvažnije, mora se prekinuti zavjet šutnje o incidentu od 12. februara i utvrditi puna odgovornost.

Ovo nije razvoj infrastrukture – ovo je preskupa cijena našeg svakodnevnog Štetokolapsa.