Od 9. do 12. maja se dogodilo nekoliko bitnih stvari velikodržavnim projektantima i njihovim izvođačima radova. 

Tog 12. maja 1992. lideri SDS-a su donijeli Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i objavit će je na ekavici 22. maja u njihovom Službenom listu broj 22, na stranivci 866.

"1.Državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice, 2. koridor između Semberije i Krajine, 3. uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država, 4. uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi, 5. podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od delova efektivne državne vlasti, 6. izlaz Republike Srpske na more."

Koridor na Drini, koji je gotovo uspostavljen značio je najgore zločine i istrebljenje Bošnjaka istočne Bosne. Velikodržavni projekat vojno nije uspio. Zato ga Dodik želi iznuditi mirnodopski.

Na ovu godišnjicu Odluke o strateškim ciljevima, kojom su SDS-ovi Srbi krenuli u zločine istrebljenja komšija Bošnjaka, Christian Schmidt je 12. maja, istupio za govornicu UN-a i između ostalog rekao:

"Dopustite mi da ovdje kažem, kao neko koga je u prošlosti oblikovalo važno iskustvo sudskih procesa u Nirnbergu, da vladavina prava može pobijediti. Iscjeliteljska moć Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju osjeća se i danas. Potrebno je fokusirati se na neriješene slučajeve ratnih zločina, od kojih se neki još uvijek vode pred sudovima u regiji."

Za razliku od srpskih i hrvatskih lidera koji su i danas po zatvorima širom Evrope, Schmidt je prvi put nešto lijepo rekao o Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu, ali, nažalost, nije to spomenuo u svom zvaničnom izvještaju UN-u.   

Istina spominje u Izvještaju neke nedostatke u zakonskoj zaštiti civilnih žrtava rata kao i silovanih žena, ali blijedo i bez stava. Njegova kritika Dodika je površna i vjerovatno iznuđena od briselskih lidera, kojima je sve jasnije da razlike u politikama SAD-a i Rusije baš i nema kad je u pitanju Evropska unija, a jednako tako, u malom, nema razlike ni u odnosu prema Bosni i Hercegovini.

U BiH se sve više ljudi pitaju koliko visoko su u Washington stigli oni bošnjački milioni koji su uplaćeni na off shore račun na Kanalskim ostrvima kao odšteta za "Viaduct", lažnu i firmu bez adrese. Po mnogim analitičarima, novcem je većinom raspolagao upravo Dodik.    

Kad smo već kod nedavne prošlosti, koja je aktuelna i danas, treba se upitati šta lideri EU danas ne znaju o BiH, a zabrinuti su da će im na Balkanu, sada ujedinjeni Rusija i SAD, naložiti novu ratnu vatru koja bi Uniju mogla destabilizirati. To zasigurno ne zna ni Christian Schmidt? 

Jedan od najvažnijih dokumenata o prošloj agresiji na BiH napisan je od Promatračke misije Evropske zajednice (danas EU). Sklopili su ga šefovi britanske, francuske i španske delegacije, koji su do 9. maja 1993. godine obilazili teren i u Bosni vidjeli ono što do tada drugi nisu htjeli znati. Po mišljenju ove misije Evropskih posmatrača "razlika između onoga što su Srbi i Hrvati činili bosanskim Muslimanima je bila samo u razmjeri. Štaviše, u slučaju djejstava protiv bosanskih Muslimana ove dvije strane su se nadopunjavale".

U medijima, povodom 9. maja i napada HVO-a na Mostar, nije bilo podsjećanja na izvještaj časnog Tadeusza Mazowieckog, koji je i te 1993. bio specijalni izvještač generalnog sekretara UN-a. Schmidt, kao i evropski lideri zasigurno ne znaju mnoge činjenice iz ratnih dana ove države. Izvještaji Mazowieckog su danas, 33 godine kasnije, gotovo jednako aktuelni i jasniji od izvještaja Schmidta istoj kući: sjedištu UN-a u New Yorku.     

Da podsjetimo Schmidta kakav je prikaz o Mostaru i BiH napravio jedan časni Poljak. 

U izvještaju posmatrača UN-a mjesec dana prije napada HVO-a na Mostar stoje nepoznati detalji: "Sredinom aprila 1993. godine hrvatske vojne i civilne vlasti, koje de facto kontroliraju Mostar, izdale su propis (Statut broj 226/93) koji ozbiljno ograničava prava raseljenih osoba u gradu. Propisom se redefinira kriterij o izbjegličkim dokumentima (kartonima) koji su neophodni za primanje huimanitarne pomoći. Novi dokumenti bit će izdani maloljetnim od 1 do 17 godina, ženama starijim od 55 i muškarcima starijim od 60 godina, koji ne stanuju u napuštenim stanovima... Procjenjuje se da ima oko 16 hiljada raseljenih u Mostaru. Ogromna većina su Muslimani i mnogi od njih žive u napuštenim stanovima. Postoji zabrinutost da će se raseljeni narod, uglavnom nehrvati, naći na ulici i da neće primati humanitarnu pomoć, kao i da će biti natjerani da napuste Mostar", piše u izvještaju UN-a.

"Prije ovog propisa bilo je izvještaja o nasilnim protjerivanjima Srba iz njihovih domova, često s uperenim oružjem da bi se smjestili vojnici HVO-a i njihove obitelji."

U Četvrtom periodičnom izvještaju o ljudskim pravima na području bivše Jugoslavije, specijalni izvještač generalnog sekretara UN-a Tadeusz Mazowiecki, nakon napada na Mostar je bilježio: "Na osnovu podataka mjesnih humanitarnih ustanova Bosanski Muslimani koji su živjeli u napuštenim stanovima dobili su krajnji rok od snaga HVO-a da te stanove napuste do 9. maja 1993. Veliki broj Muslimana koji je pobjegao iz grada, kasnije je izjavio međunarodnim posmatračima da je bio prisiljen pod prijetnjom smrti od HVO-a da ode, da su mu kuće bile spaljivane a da su džamije i druga povijesna muslimanska mjesta na tim prostorima bile oštećene ili uništene."

Sve postaje jasnije sa ovim datumom 9. majem kada počinje definitivna agresija HVO-a na lijevu obalu Neretve i taj dio Mostara koji je kontrolisala Armija RBiH.

U izvještaju Mazowieckog se dalje navodi završni posao etničkog čišćenja Bošnjaka sa desne obale grada: "U junu 1993. godine počela je planska i krvava podjela Mostara. Samo na dan 14. i 15 . juna javljeno je da je nekoliko hiljada preostalih Muslimana Bošnjaka bilo istjerano iz svojih domova u zapadnom dijelu Mostara i tjerano preko mostova pod uraganskom paljbom vojnika HVO-a prema istočnom dijelu grada koji je bio pod upravom Vlade RBiH".

"Očevici tih iseljavanja u junu 1993. godine izvještavaju da su vojnici HVO-a opkolili stambene zgrade, pucali iz mitraljeza i išli od stana do stana vičući kako traže balije (potcjenjivački izraz za Muslimane). Stanovnici Muslimani su bili opkoljeni a njihove lične isprave – uključujući tu i njihova punomćja za stanove – bile su spaljivane na ulici."

"Za Hrvate u Mostaru koji su pokušali da zaštite svoje susjede Muslimane, također se javlja da su otjerani i prisiljeni da idu u istočni dio grada", stoji u zvještaju Mazowieckog.

U zapadnom dijelu Mostara tada se govorilo: "Ako Mostar ne može biti hrvatski grad, bit će hrvatska ledina", piše Mazowiecki.   

Historičar Ivo Banac je tada izjavio: "Zapad, sigurno, nije reagirao na vrijeme u Bosni, ali to ne znači da Zapad ne vidi šta se ondje događa. Posve je jasno da HVO provodi etničko čišćenje u Mostaru". 

John Pomfret, američki novinar i pisac je prvi otkrio logore u Hercegovini i deportacije logoraša, ponajviše u Skandinaviju. Pomfret je prvi otkrio i umiješanost Hrvatske u ovo etničko čišćenje.

Uglavnom oko 25 hiljada muškaraca Bošnjaka bilo je bačeno u konclogore gdje su mučeni, ubijani ili umirali bez hrane i vode. Samo u Stocu su pripadnici HVO-a, u rovovima i kućama zarobili 1683 Bošnjaka u uniformama HVO-a, koje su onda bacili u konclogore. Jednako tako su sve Bošnjake pripadnike HVO-a u Livnu, a bilo ih je pedeset posto, razoružali na prevaru i pohapsili.

U julu 1995. u znak protesta časni Poljak Tadeusz Mazowiecki je dao ostavku na svoj položaj u UN-u. Optužio je UN za licemjerje, jer su, kazao je "tvrdili da brane Bosnu, a zapravo su je ostavili na cjedilu". I Schmidt je dao ostavku, ali je za razliku od časnog Tadeusza Mazowieckog do sada odigrao sasvim drugačiju partiju. Dugo vremena je bio gotovo kao član HDZ-ovog političkog kruga.

Izmijenio je Ustav i ponizio i obespravio Bošnjake. Na dan općih izbora, 2. oktobra 2022. godine, nametnuo izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava Federacije BiH. I priznao je da je izmjene Ustava uradio u dogovoru sa Andrejem Plenkovićem, premijerom Hrvatske. Tako je Schmidt uradio velikodržavni posao mirniodopski za Plenkovića, što Tuđmanu nije uspjelo vojno, logorima, zločinima i etničkim čišćenjem. Zato i Schmidta i evropske lidere valja napomenuti na ove činjenice.   

Imao je i par uspješnih poteza. Zaustavio je preuzimanje državne imovine u RS-u.

Danas, nakon njegovog odlaska nije jasno šta će se uraditi sa državnom imovinom, tačnije hoće li biti donesen zakon o raspolaganju državnom imovinom, kao što je tu imovinu do sada, ipak, štitio.

To bi bilo u rangu hrabrosti i časti Tadeusza Mazowieckog. Donekle.   

 .       

 .