NA NASLOVNOJ FOTOGRAFIJI: Assimi Goita iz Malija, nigerski general Abdourahamane Tiani i kapetan Burkine Faso Ibrahim Traore prisustvuju otvaranju prvog redovnog samita šefova država i vlada Saveza država Sahela (AES) u Niameyu, Niger, 6. jula 2024. godine.
"Konfederacija Sahel predstavlja značajan korak ka strateškoj autonomiji za Niger, Mali i Burkinu Faso. Ova alijansa omogućava im da se kolektivno udalje od zapadnih uticaja koji su historijski oblikovali njihove geopolitičke i ekonomske pejzaže", piše Mohamed Zakaria Fodol, akademik i istraživač u oblasti ekonomskih, političkih i društvenih pitanja u podsaharskoj Africi u svojoj analizi za turski Daily Sabah.
Vojni savjeti u Nigeru, Maliju i Burkini Faso odlučili su 6. jula 2024. godine zvanično prekinuti veze s Ekonomskoj zajednicom zapadnoafričkih država (ECOWAS). Na svom prvom samitu, potpisali su sporazum o formiranju Konfederacije Sahel, novog geopolitičkog entiteta usmjerenog na jačanje regionalne saradnje. Ovaj hrabar potez, koji se dogodio neposredno prije nego što je ECOWAS trebao uvesti novu valutu "Eco", naglašava njihovu težnju za autonomijom i signalizira značajnu promjenu u zapadnoafričkoj geopolitici.
Formiranje Konfederacije Sahel je strateški odgovor na nezadovoljstvo ovih država prema ECOWAS-u. Ovom alijansom, ne samo da se distanciraju od ekonomskog uticaja ECOWAS-a, već i izazivaju postojeće regionalne strukture moći. Ovaj potez ima duboke geopolitičke implikacije, označavajući ključni trenutak koji bi mogao redefinirati njihove međunarodne odnose i regionalnu dinamiku u zapadnoj Africi.
Pozadina
Konfederacije u Africi imaju složenu historiju, često služeći kao mehanizmi za političku i ekonomsku integraciju usred kolonijalnih naslijeđa. Poznati primjeri uključuju Uniju afričkih država između Malija, Gane i Gvineje, te Senegambijsku konfederaciju između Senegala i Gambije. Ove alijanse, iako su imale za cilj jačanje solidarnosti i saradnje, često su se suočavale s izazovima koji su dovodili do njihovog raspada, prvenstveno zbog sukoba oko suvereniteta i pristupa upravljanju.
Nastanak Konfederacije Sahel može se pratiti unazad do eskalirajućih regionalnih pritisaka i serije vojnih udara unutar njenih članica. Ovi vojni pučevi, koji su simptomi dublje političke i sigurnosne nestabilnosti, katalizirali su tri nacije – Niger, Mali i Burkina Faso – da potraže kolektivnu strategiju za regionalnu autonomiju. Vojno rukovodstvo svake zemlje vidjelo je alijansu kao sredstvo za jačanje protiv vanjskih uticaja i unutrašnjih pobuna, koje se sve više doživljavaju kao pogoršane vanjskim intervencijama.
Formiranje Konfederacije Sahel dogodilo se u značajnom trenutku. Najavljeno neposredno prije samita ECOWAS-a na kojem je trebala biti razmatrana nova valuta "Eco", konfederacija se jasno pozicionirala kao alternativni blok unutar promjenjivog geopolitičkog pejzaža.
"Ova strateška odluka naglašava rastući raskol s ECOWAS-om i, šire gledano, Francuskom – čiji historijski i kontinuirani uticaj u regiji predstavlja tačku sporenja", primjećuje akademik Zakaria Fodol.
Izazovi pred Konfederacijom
Iako Konfederacija Sahel predstavlja hrabru inicijativu, suočava se sa značajnim izazovima koji bi mogli uticati na njen uspjeh. Prije svega, tu je pitanje pravne i političke legitimnosti konfederacije, posebno s obzirom na to da su je osnovale vojne vlade. Ove vlade, koje su prelaznog karaktera, često nemaju ustavni mandat da sklapaju obavezujuće međunarodne sporazume. Ovo postavlja pitanja o pravnim osnovama konfederacije i njenoj sposobnosti da provodi trajne, pravno utemeljene politike.
Ekonomski gledano, povlačenje konfederacije iz ECOWAS-a moglo bi dovesti do potencijalne izolacije. "ECOWAS, kao glavni ekonomski blok, olakšava trgovinu i finansijsku integraciju među svojim članicama. Napuštanjem ove zajednice, Konfederacija Sahel rizikuje gubitak pristupa većim tržištima i suočavanje s trgovinskim barijerama koje bi mogle ometati ekonomski rast", ističe autor u svojoj analizi.
Na diplomatskom planu, održavanje zdravih regionalnih i međunarodnih odnosa predstavlja još jedan izazov. Formiranje konfederacije moglo bi zategnuti odnose sa susjednim zemljama koje su još uvijek povezane s ECOWAS-om, što bi moglo dovesti do diplomatske izolacije. Također, međunarodna tijela i strani investitori mogli bi sa skepticizmom gledati na vojno vođenu konfederaciju, otežavajući napore za privlačenje stranih investicija i pomoći, što je ključno za razvoj regije.
Put naprijed
Osnivanje Konfederacije Sahel i njena dinamika s ECOWAS-om razvijaju se kao niz reaktivnih i, čini se, improviziranih odluka obje strane. Svaka od njih djeluje u režimu čekanja, odgovarajući više na trenutne pritiske nego na pažljivo osmišljeni strateški plan. Ovakav pristup postavlja pitanja o dugoročnoj održivosti i efikasnosti ovih odluka.
Vojni režimi u Maliju, Burkini Faso i Nigeru, uprkos tome što su imali značajno vrijeme da sprovedu značajne promjene, do sada su se mučili da donesu opipljiva poboljšanja u životima svojih građana. Mali, posebno, predstavlja širi izazov – vojno rukovodstvo još uvijek nije ispunilo visoka očekivanja socio-ekonomskih transformacija koja njegov narod očekuje.
"Ova situacija podstiče kritičko ispitivanje: Da li ove nacije poduzimaju ove akcije samo da opravdaju svoje relativne neuspjehe ili je to istinski pokušaj da se oslobode vanjskih ograničenja nametnutih od strane dominantnijih regionalnih i međunarodnih aktera?", pita se akademik Zakaria Fodol.
Konfederacija Sahel, dok predstavlja potencijalne prednosti kao što su strateška autonomija, ekonomske sinergije i pojačana sigurnost, suočava se i sa značajnim preprekama. Uspjeh ove konfederacije će u velikoj mjeri zavisiti od njene sposobnosti da oblikuje jasnu, koherentnu strategiju koja će se suočiti s ovim izazovima dok istovremeno kapitalizira na inherentnim snagama svojih članica.
Regionalni savezi poput Konfederacije Sahel mogli bi igrati ključnu ulogu u preoblikovanju geopolitičkog pejzaža Afrike. Oni imaju potencijal da redefinišu odnose unutar i izvan kontinenta, nudeći novi model regionalne integracije koji je više reflektivan i odgovoran prema jedinstvenim kontekstima i potrebama afričkih nacija. Hoće li ovi savezi dovesti do efikasnijeg upravljanja i poboljšanih životnih standarda ili će podleći istim izazovima koji su historijski ometali takve napore, ostaje da se vidi.
