U sklopu projekta utemeljenja i proširenja Nagrade “25. novembar”, koja se već nekoliko godina (tačnije od 2016) dodjeljuje najznačajnijim bosanskohercegovačkim umjetnicima za životno djelo, a od 2019. i za knjigu godine – jedini sedmični list u Bosni i Hercegovini ustanovio je od 2020. godine još jednu nagradu, u kategoriji neobjavljenog književnog djela (poezija, proza, drama) za mlade pisce. Na taj se način ovo priznanje, i samim nazivom nagrade koji je u vezi s Danom državnosti, od sedmičnika Stav uspostavlja kao bez sumnje jedno od najznačajnijih i najuglednijih u Bosni i Hercegovini. O tome najbolje svjedoče imena dosadašnjih dobitnika Nagrade “25. novembar” za životno djelo: Dževad Karahasan, Irfan Horozović, Abdulah Sidran, Tvrtko Kulenović i Halil Tikveša, a svakako i imena dosadašnja dva dobitnika u kategoriji knjiga godine (Asmir Kujović za knjigu “Nestorov pehar” i Esad Zgodić za knjigu “Naučnici i upravljanje državom”). Prvi laureat ove nagrade u kategoriji za neobjavljeni rukopis (mladi pisci) jeste Ahmed Kurto, za rukopis poezije koji je nedavno izašao iz štampe kao knjiga, kod izdavača “Simurg Media” (u biblioteci “Stav”), pod naslovom “Nebeski senat”.

Ahmed Kurto rođen je 1997. godine u Sarajevu, već je radno aktivan u NUB-i i pred okončanjem je studija engleskog jezika i književnosti. Dosad je poeziju objavljivao na portalima i u internetskim časopisima.

Knjiga “Nebeski senat” (sam naslov, osjećam, stoji mi u nekoj dalekoj asocijativnoj vezi sa kao kroz maglu sluha dozivanim stihovima Osipa Mandeljštama ili možda Refika Ličine, koji mi ne daju da ih se sjetim) sklopljena je od četrdesetak tekstova (među kojima se izdvaja nekoliko mikropoema i jedna duža, “Obična pjesma koju volim”, koja je sastavljena iz dvadesetak fragmenata). Motivsko-sadržinski izdvajaju se dva nivoa ili kruga: intimistički (uslovno bismo mogli reći i ljubavno-refleksivni tekstovi) i angažirano-egzistencijalistički (u kojima dominira kritičko presabiranje i prosuđivanje epohalnog konteksta i egzistencijalnog okruženja). Kurto je mlad pjesnik koji ne skriva i ne potiskuje svoju potrebu za eksperimentiranjem: upravo zato se i u sklapanju sintagmi, i u gradnji stiha, i u komponiranju teksta mogu razaznati šaroliki utjecaji, reminiscencije i prizvuci – od kasnomodernističkih kodova “stvarnosne poezije”, poigravanja s modelima pjesničkog angažmana, pa sve do natruhe “poezije-kritike”, koja ne želi bježati od zauzimanja stavova niti se suzdržavati od samoiskazivanja identitarnih opredjeljenja. Pjesma bez naslova kojom se otvara knjiga najbolje to ilustrira¿:

“Dvadeset i prvo stoljeće./ Iz majčinog goblena proklijalo proljeće,/ i električan mi je žandar/ sinoć naplatio sendvič! // Dvadeset i prvo stoljeće./ Svijet se u Istini snalazi poput slona/ u kineskoj prodavnici sa porculanom/ i u takvom gdje poezije na pasija preskakala ima,/ više je pjesnika no banana po palmama Portorika. // I šta je to onda pisanje/ ako ne pogača na hljeb,/ šta je to pisanje/ ako ne bespotrebna isprika.”

Pitanja koja otvara iščitavanje ovog teksta, redom postavljana i u raznim varijacijama ponavljana, zapravo su pitanja što ih trebamo slijediti u interpretaciji i prosudbi ove knjige. Pjesnik, ako je mlad (imao ili nemao veze s plodovima oteščalim palmama iz Portorika!), sav je posvećen gradnji slika: to i jest “osnovna djelatnost” pjesnička, to i jest ulaz kroz koji uvijek iznova prolazimo u ispisivanju teksta. Zamjetna je, recimo, spočetka rima “stoljeća-proljeća”, nešto teže uočljiva ona na kraju (“Portorika-isprika”), a obje su sjetnoironični refleks na svijet koji svakako nije i ne može više biti neki “pozitivni kompozitivni sklop”, u kom se ništa ni s čim odavno “ne rimuje”: došlo se dotle da ti sendvič koji kupuješ naplaćuje “električan žandar”, a pritom se Istina (smisao, suština, punina) Života sa Svijetom, s nama, takvima kakvi smo i tima koji smo, provodi kao staklo ili porculan u radnji u koju zabasa slon...

Da li je pisanje “bespotrebna isprika”? Ako i jest, onda se dalje pitamo, koje i kakvo pisanje ostaje na nivou “bespotrebne isprike”? I, isprike – kome, isprike – zbog čega? Prvi odgovor daje pjesma “Bošnjački rokenrol”:

“Da sam možda kakav/ Nijemac ili crven Rus/ pjevao bih o pitama od šljiva/ i na moskovskom Kremlju/ ispijao votku i džus./ I pisao pjesme bez ispaljenog/ metka...”

Međutim:

“Ustvari, ja sam samo jedna zavrzlama,/ najveća što gordo pred Evropom starom/ tuđa koplja o koljena svoja mora da tupi./ Što svojim džepom plaća “turski grijeh”/ i iznova u desetkovane kavge zuri/ dok podvijena repa daju se u bijeg./ I nek’ se dovraga nosi svijet/ u kojem moje ime Damoklov je mač!/ I gdje karlice mojih ljudi ružičnjake gnoje,/ i gdje vrele su i dalje jame od sijača smrti!”

Na ovaj kritičkoironijski vapaj “identitarnog bola i udesa” nadovezuju se naredni tekstovi “Sunday bloody Sunday” i “Akšam u Gvatemali”, u kojima pjesnik do nivoa groteske dovodi tu nasilnu, ko zna kojom i kakvom “geostrategijskom zavrzlamom” dosuđenu ili nametanu izmještenost jedne mikrokulture iz svijeta kojem eminentno pripada.

Pitanja koja pjesnik postavlja, doživljaj svijeta i sebe u svijetu koji evocira – pitanja su i doživljaji na koja se mora dati odgovor, kojima se moraju udomiti iskustva; pjesnik daje od sebe što može. Njegove su slike mjestimično spektakularne: jer on nikad ne zaboravlja svoju misiju – u jeziku osloboditi prostor, za što dublju upitnost, ali i za što vlastitiju, što izvorniju “odgovorljivost” izazovima epohe:

“kao korablje u purpurnoj magli/ nečiji očevi u šinjelima nose/ naranče napukle od studeni,/ a ti među njima prepoznaš onog svog…” (“Jutro u Kaliforniji”).

A evo kako završava pjesma bez naslova na 19. strani:

“Tuđi su se ljudi odazivali na mi,/ i u našoj zemlji postalo je isuviše tijesno/ za zabosti suncobran u travnjak,/ a ne ubosti nekoga u oko. // I šta tu onda čovjeku preostaje,/ do propinjati se na strehe/ i šakom i kapom krasti leptirice/ što čame pred paukovim gnijezdima.”  

Pjesniku nije potrebno ništa drugo nego da bude i da ostane to što jest: tvorac slika, svirač tišine, upitanost sama, koja se udomljuje u davno davno već datim odgovorima (koje treba čuti, vidjeti, osjetiti, prožet njima biti) – u odgovorima koji su zemlja, zrak, voda, vatra – u kojima smo, dakle, uvijek već sadržani svi mi koji jesmo (a za svojim postojanjem bauljamo). Da, potreban mu je još i čitalac/slušalac: šta god da nađemo, traženje ne prestaje – ni s jednom misli, ni s jednim sudom ili stavom, dosezanje smisla ne završava. Zato je svaka kritika, kako god bila izražena i napisana, za pjesnika pozitivna; jedna i jedina negativna kritika jeste ona koja nije napisana i koja neće biti napisana. Prešućivanje.

A Ahmed Kurto, prema ovom kako je ušao u svijet književnosti (baštineći ono što je dobro od onih dobrih i najboljih – od Enesa Kiševića, Seada Begovića, Muje Musagića, Abdulaha Sidrana, Huseina Haskovića), sigurno neće biti prešućen.

 

Živjela Petar Pan generacija

Te iste jeseni,

ulice će biti guste

poput breskvinog soka,

i užurbani očevi

izbijat će u prolazu

prosjacima kovanice iz ruku.

Psi će njušiti

radnicima kurije oči

što strše iz sandala,

a žene će koračati

s obješenim reptilima oko vrata.

Odnekud će dopirati miris kurkume,

ali to neće biti republika Rohinja.


Digitalna žandarmerija

na uglovima će razvodnjavati

vodu u koljenima s identitetom,

a mi ćemo sa mravinjacima u gaćama

i dalje čupati

sarajevskim muhama krila,

i tastaturama sa vrapcima

igrati pasijans po parkovima.