Žepa je sve vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu bila donekle tajna. Šta se događalo u tom gradiću i brojnim okolnim selima u planinskom kraju, malo ko je znao. Vijesti koje su dolazile povremeno govorile su o žestokom otporu stanovništva i nevjerovatnim herojstvima.

I nakon rata nisu se previše pisale knjige sa svjedočanstvima, kao što je to slučaj u drugim mjestima u BiH.

Prva žepačka brdska brigada formirana je 27. maja 1993. i bila je u sastavu Operativne grupe Istočna Bosna. U sastav OG-8 Srebrenica 2. korpusa ušla je 8. oktobra 1994., kada je i preimenovana u 1. žepačku lahku brigadu. Formiranjem 28. divizije preimenovana je u 285. lahku brigadu (je li 185. ili 285).

Dr. Smail Čekić i grupa autora uradili su knjigu „Prvi korpus Armije Republike BiH“, u kojoj govore i o Žepačkoj brigadi. Tu je i knjiga Muhidina Mustafe Kurtića „Ratni dnevnik“. Postoje izuzetno vrijedna sjećanja dr. Hasana Nuhanovića u knjizi „Zbjeg“. Način na koji je Hasan Nuhanović vješto napisao svoje svjedočanstvo je ličan i zato posebno dramatičan. Riječ je o jednoj od najboljih ratnih knjiga upravo zbog Nuhanovićeve sposobnosti da vidi ono što drugi nisu – epopeju borbe naroda Žepe i strašnu patnju i tragediju kroz koju je prošao taj narod.

Kako su počeli zločini nad Bošnjacima Vlasenice, tako se glava familije, otac Hasanov, Ibrahim Nuhanović odlučio prebaciti u rodnu Žepu i mjesto svojeg porijekla – Stoborane. Svi su tada bili na okupu: otac Ibrahim, majka Nasiha te Hasan i njegov brat Muhamed Braco. „Tamo se možemo kriti dok ova ludnica ne završi“, zaključio je. Ali, dolaskom na područje Žepe više se nije moglo nazad. Rat je došao i u Žepu.

Na sve strane je planulo. Napadnuto je žestoko i Sarajevo i svi gradovi uz Drinu. Karadžićevo zlo jurišalo je na Hercegovinu i Krajinu. U još donekle mirnu Žepu dolazile su direktni dokazi o strašnim zločinima.

„Sa Drine iz Slapa, sela pored same Žepe, stizale su vijesti o užasnim prizorima. Seljani su danima izvlačili leševe koje je Drina donijela iz Višegrada. Bili su izmasakrirani“, zabilježio je Hasan.

Vijesti iz Bratunca i Srebrenice su stizale jedna za drugom. Sva sela u bratunačkoj opštini su popaljena, a stanovništvo masovno ubijano.  

I tada je stigao ultimatum da svi muslimani od Han-Pijeska do Žepe predaju 3500 cijevi. Ljudi su se čudili otkud toliko pušaka. Znaju da je to laž. Domaćini drže sastanke po selima. U Stoboranima je nekoliko cijevi, uglavnom lovačkih dvocijevki. Mnogi od prisutnih su spremni predati puške. Jedan je zagalamio da se oružje mora predati jer nemaju šansi da se odbrane. Nastala je graja.

„Proderao se jedan sijedi čovjek od oko 60 godina, ali veoma vitalan. Na glavi je imao crnu francusku beretku, zaštitni znak bosanskih muslimana, a pored sebe je držao nekakvu dužu pušku“.

Ustade i povika: „Ma nećemo se predati dušmanu. Ja ove moje puške ne dam – i udari kundakom o pod. Šta treba, da pustiš ruke nizase pa da te kolju ko ovna za kurban.“

Za riječ se javio i ugledni domaćin Salko: „Ma, ljudi, nećemo predati oružje. Ja svoje ne dam, a vi radite kako hoćete. Mene niko ne može natjerati da predam svoje. Ja znam svaki kamen ovdje. Mene četnici nikad neće uhvatiti. Mogu se godinama kriti po ovim šumama. Ma šta ste se prepali. Ako dođu, evo šume, puška tebi, puška meni, pa ko jači“.

„Svi nakon toga nisu pristali da predaju oružje. Ubrzo smo se razišli. Sutradan smo dobili vijesti da su sva sela žepskog kraja glasala da se oružje ne preda“, zabilježio je Hasan. 4. juna dogodila se i čuvena bitka u Budičinom potoku. Četnici su krenuli sa tenkovima i pragama i sa bataljonom ljudstva prema Žepi. Žepski borci su oborili stablo na put pa je tenk kliznuo preko i nije mogao dalje. Da ne bi bio zarobljen, Srbi su ga zapalili. Na kilometar odatle, u Borku se vodila žestoka borba sa puno poginulih na obje strane. Slabo naoružani branitelji nad Budičinom potoku su bacali stijene i zapaljene autogume u klanac. Jedan kamion sa municijom se zapalio i počele su strahovite ekspolozije. Bitka se vodila i sljedeći dan. Nakon svega, 48 srpskih boraca je poginulo, a 34 su zarobljena. Bila je to prva bitka u kojoj su agresori doživjeli veliki poraz. Žepa se tek tada ozbiljnije naoružala.

U isto vrijeme je 4. juna dvadesetak Žepljaka krenulo prema Zlovrhu, gdje je bilo komandna veza  i relej. Tamo u bunkeru je bilo 12 vojnika. Tražili su da se predaju govoreći da im niko neće ništa. Krampom su počeli odvajati vrata i napravio se mali prostor. Onaj što je pregovarao sa srpskim vojnicima, ubaci ruku i kaže: „Evo, sijeci slobodno ako ne vjeruješ. Ja vam garantujem da vam neće dlaka s glave faliti“.

Kad su vidjeli s kakvim naoružanjem su ih zarobili, bili su ljuti, ali su branitelji Žepe već imali njihove puške u rukama. Sve su ih ispratili do pred Han-Pijesak i pustili ih da idu slobodno.

Srbijanski mediji su izvještavali o deset hiljada zelenih beretki. Žepljaci su se u čudu zagledali i pitali se otkud 10 hiljada.

Počeli su avionski udari iz Srbije. Svih godina će u više od 50 avioudara Žepa biti bombardovana. „Kakve beretke, trice i kučine. Nisu mogli priznati poraz koji su im nanijeli seljaci, pastiri, drvosječe s karabinima i lovačkim sačmaricama pa su onda smislili tu laž“, zapisao je Hasan.

U čestim bombardovanjima aviona iz Srbije ubijani su uglavnom civili.

Ne prestaju granatirati sela i šume gdje su se civili krili. Četnici su upadali u prostor, a ljudi su bili u bijegu. O strašnim zločinima se saznavalo od bjegunaca: „Naišla je cijela porodica kroz šumu. Na brzinu nam ispričaše da su na stijenama, prekoputa kuća Sejfića, iznad Medijine kuće, četnici upali u skloništa i pobili cijeli zbjeg. Ubijeno je jedanaestero žena i djece“. Zarobljeni četnici u Budičinom potoku su držani u školi u Gođenjima. Bilo ih je tačno 33, a jedan je umro jer je bio ranjen. „Ostalima nije falila ni dlaka s glave, niko ih nije maltretirao. Uslijedio je napad i četnici su opkolili Gođenje. Nisu znali da su u školi njihova 32 zarobljena vojnika. Četnički tenk počeo je gađati školu pa je među našima i među zarobljenim četnicima bilo ranjenih. Tada je na brzinu donesena odluka da se naši povuku, pa su četnici ostali sami u školi. Jedan je postavio na zgradu svoju bijelu potkošulju pa su se spojili s pristiglim srpskim snagama“.

Svi su krenuli pješke prema Jelovcima i sreli jednu izgubljenu nenu. Ona se ukočila od straha, a oni su joj rekli: „Dobar dan“. I ona je odgovorila: „Dobar dan“.

Bio je četvrti na peti jun. Mnogo kasnije na isti dan krvnik iz Vlasenice Predrag Bastah rekao je da su taj isti dan odveli izvan grada 28 muškaraca Bošnjaka i strijeljali ih. Rekao je da ih je pobila žena Višnja Aćimović dok su ostali četnici posmatrali.

„Tako naši taj dan pustiše trideset tri četnika da odu, a vlasenički Srbi strijeljaše Bošnjake logoraše“.

Bilo je stalnih pješadijskih napada na Žepu. Ali, otpor je uvijek bio žestok. Sredinom septembra na lokalitetu Radave kod Žepe poginuo je Fadil Turković, jedan od pokretača otpora oko Vlasenice i Žepe, i njegov saborac Adil Zimić, tada 15-godišnjak.

Četnici nisu uspjeli proći i pretrpjeli su velike gubitke. Zarobljeno je i tada dosta municije i naoružanja. Kod poginulih četnika pronađeni su dokumenti da su iz Prijedora, Dervente i drugih mjesta u Posavini.

Manja grupa boraca je ušla duboko u teritoriju Han-Pijeska i popela se na Veliki Žep. Iznenadili su posadu vojne instalacije i zarobili ih, njih jedanaest. Tada su zarobili i šest protivavionskih „Strijela“. Zatražena je razmjena za njih. Komandant Žepske brigade Avdo Palić je dogovorio razmjenu za kamion brašna i dvije tone goriva. Niko ništa tim zarobljenim nije nažao uradio. Šetali su se okolo i peli na šljive, a za njih su Žepljaci okrenuli janje na ražnju.

Nuhanović je opisao dolazak 15 ranjenika u Stoborane. Treba ih sve prebaciti u kanjon. Dolje ih čekaju čamci i Drinom će do Srebrenice. Komandant Naser Orić je naredio da se svi prebace u Srebrenicu jer nema lijekova. „U Žepi im se ne može pomoći. Rane su se zagnojile, a neki imaju i gangrenu“.

Javiše se dobrovoljci. Krenuli su prema Grđenju noseći ranjenike. „Bilo je sve strmije i zbog oštrih stijena i kamenja koje nam se izmicalo ispod stopala jedva smo održavali ravnotežu. Na samom Grđenju više nije bilo staze. Bilo je oko 100 do 200 metara niz liticu do Drine“.

„Na kraju samog tjesnaca ukaza se Grđenj. Ispod je voda, ali se moraš dobro nadnijeti nad provaliju da bi je vidio“.

Jedan borac reče: „Ranjenike moramo skinuti sa nosila i nositi ih na rukama kako znamo i umijemo. Izdvoji se jedna grupa najjačih među nama. Meni rekoše da neću ići dalje. Valjda im nisam izgledao dovoljno jak za takav poduhvat“.  

„Stajao sam tako tog augustovskog dana u kanjonu Drine dok mi se pred očima odvijala nova epizoda egzodusa tog jadnog, napaćenog naroda. Kroz šta još moraju proći ovi ljudi, pitao sam se. Kako će stići do Srebrenice? Bez noga, ruka, zagnojenih rana na ovoj vrućini? Neki hrabro podnose, naprežu se da ne ječe, neki tiho plaču. Majko moja, pomislih, šta nam se ovo dešava i šta nas još čeka“, svjedoči Hasan.

I odmah napadaju avioni. „Izbace svoje bombe od 250 kilograma. A onda odlete natrag u Srbiju, valjda da se napune bombama i opet tačno pola sata da bombarduju. Ne znam je li strašnije bilo čekanje da ispuste bombe dok lete iznad sela ili eksplozije od kojih bi nam zvonilo u ušima a utroba vibrirala. Gledao sam u oca, majku i brata, u svoje rođake dok smo svi bespomoćno molili Boga da otjera te sijače smrti sa neba“.

U kasno ljeto familija Nuhanovića je odlučila da ide u Srebrenicu. Bio je 29. august 1992. godine.

Pojavilo se još grupica na Grđenju, pred liticom. Čamac za Srebrenicu je polazio u ponoć. Trebalo je požuriti. Tada se događa jedna od najužasnijih scena:

„Iz mraka se pojavi Osman. Vodi konja za uzde. Plače stara Osmanova majka dok je on pokušavao svući sa sedla. „Ova žena ima najmanje 120 kila“, kažem ocu, a on me ušutkuje.

Osman je majku uspio skinuti sa konja i posjesti je na zemlju. Bio je jako uplašen. Htio je po svaku cijenu domoći se čamca i pobjeći u Srebrenicu. I dok smo se spremali na silazak liticom, prisustvovali smo čudnom razgovoru između Osmana i njegove majke.

„Čuješ, majko. Konj dalje ne može. Vidiš li ti da je to litica. Ne mogu ni zdravi ljudi da siđu. Pa dobro, vuko sam te od Žepe. I nikad te ne bih ostavio. Ali ja moram dalje. Ako ne možeš, ti ne moraš ni ići“.

„Uj, šta govoriš, Osmane. Ne ostavljaj me, Osmane!“

Začu se jaka eksplozija.

Osman poskoči. „Ja odoh“.

„Ne ostavljaj me, Osmane“.

„Čuješ“, izvadi on svežanj novčanica iz džepa, „evo ti para. Stavit ću te opet na konja, on zna put. Odnijet će te natrag u Luku. Vrati se gore sa ostalim narodom, pa kako bude njima, biće i tebi“.

Krenuli su. „U ambisu je svjetlucala voda. 'Ne gledaj dolje, ne gledaj dolje', ponavljao je otac“. Litica izgleda strašno.

Nakon izvjesnog vremena „stanem na nešto mehko i odskočim od straha. Kad sam se pribrao, shvatim da se ka meni, natraške, na sve četiri, kreće Osman...“

„Hej, hej, šta to radiš? Pa, stani, čovječe, povikao sam, ali Osman me i dalje gurao. Gubeći ravnotežu uhvatio sam se za njegovu košulju i tad on malo zastade. Tek tad sam vidio njegovu majku. Drži je za noge i onako tešku vuče je po stijeni dok ona ječi od bola i straha“.

„Boreći se da me Osman ne otisne u provaliju zakoračim preko njega i njegove majke. Zapletem se u njene dimije i jedva prekoračim. Kad sam sa Bracom krenuo opet niz liticu, malo niže opet naiđem na Osmanovu majku.

Iznenada se prolomi krik i ja prepoznah glas moje majke. Gurnuo je Osman sa staze.

„Hasko, Hasko, evo me dolje“, začu se mamin glas iz mraka. „Kleknem i kroz tminu ugledam obrise bora, jedan od onih što izbijaju po liticama kanjona. Nekoliko metara ispod staze mama se zakačila za taj bor... Nas trojica se uhvatimo za ruke, ja se spustim niza stijenu i nekako mamu uspijemo izvući na stazu. Osman i majka ostadoše iza nas“.

Hasan se godinama poslije raspitivao za Osmana i majku.

„Na čamcu za Srebrenicu ih nije bilo. Tek 2012., nakon objave knjige „Zbjeg“, rekli su mi da su i on i majka preživjeli rat“.

Nakon osvajanja enklave, kako je utvrđeno pravosnažnim presudama, ubijena su trojica vodećih Bošnjaka u Žepi – predsjednik opštine Mehmed Hajrić, komandant Žepske brigade Avdo Palić i komandant Civilne zaštite Amir Imamović.

Ova ubistva su 2012. godine u presudi nekadašnjem članu Glavnog štaba VRS-a Zdravku Tolimiru tretirana kao genocid.

Među onima koji su došli na pregovore o predaji bio je i Avdo Palić.  

Svim zarobljenim srpskim vojnicima nije ništa falilo. To je zločinac Ratko Mladić vratio brutalnim ubistvom jednog časnog oficira kakav je bio Avdo Palić.

Knjiga „Zbjeg“ je potresna zbirka događaja u Žepi i Srebrenici, ponekad običnih ljudskih, ponekad uzvišenih i herojskih. Hasan Nuhanović je postavio jedno pitanje:  „Jesmo li mi uopšte svjesni kroz kakvu tragediju je prošao naš narod?“