Hamdija Kreševljaković je rođen u Sarajevu 18. IX. 1888. Otac mu je Mehaga, trgovac najprije gvozdenom robom a kasnije sahtijanom, a majka Džemila (Džema) rod. Ceribašić-Prašić, rodom iz Užica, koja je kao dijete došla u Sarajevo s onim doseljenicima koji su posljednji ostavili Srbiju, kada je knez Mihajlo dobio od Turske šest gradova, u kojima se još zadržavala turska posada. Djedu mu je bilo ime Mula Ibrahim. Inače je porodica Kreševljakovića starinom iz Kreševa, gdje se prezivala Sećinovac. U Sarajevu su se prezivali Kreševljak, a njegov stričević Mehmed, koji je kad je došao u penziju naučio Kuran i postao hafiz, kao jedan od prvih muslimana učitelja za vrijeme austrijske okupacije, promijenio je prezime u Kreševljaković pa je u zajednici s upraviteljem osnovne škole Salih-efendijom Aličehićem mijenjao prezimena učenika dodajući im na kraju -ić ili -vić. (Tako je od prezimena Traljo postao Traljić, od Spaho – Spahić, Turak – Turković, Čato – Čatić, pa i od Kreševljak – Kreševljaković).
DAVNO JE PRIMIJENIO ONO ŠTO DANAS NAZIVAMO CJELOŽIVOTNIM UČENJEM
U Sarajevu je Hamdija svršio mekteb i osnovnu školu (ruždiju), a onda trgovačku i zatim učiteljsku školu, koju je završio godine 1912. Te iste godine 31. VIlI, započeo je služiti u Sarajevu kao učitelj osnovne škole, a od 8. I. 1918. do 17. VII. 1919. dodijeljen je na rad u Vinkovce, gdje je radio u osnovnoj školi s internatom, u koju su bila smještena muslimanska djeca iz Bosne i Hercegovine, u kojoj je u to vrijeme vladala nezapamćena glad, pa su djeca skupljana i slatau Hrvatsku da se prehrane. Poslije rata vratio se u Sarajevo, a kako je u to vrijeme položio stručni ispit za nastavnika tzv. trgovačkih škola (zemljopis, povijest, srpskohrvatski jezik i opća pedagogija), to je od 1. IX. 1920. do početka školske godine 1926/27. radio u Trgovačkoj školi, a iza toga u Učiteljskoj školi u Sarajevu, do 11. XI. 1929, kada je premještenu Surdulicu u bivšoj Moravskoj banovini. Kako je ovaj premještaj nastao kao progon za Kreševljakovića zbog njegova nacionalnog osjećanja i političkog opredjeljenja, to i zbog toga što je u to vrijeme bio i bolestan od slabosti srca i tromboze, a usto je od djetinjstva bio slaba vida, nije htio ostaviti Sarajevo, pa je više od dvije godine bio bez stalnih prihoda, dok ga nisu ipak penzionirali 2. II. 1932.
Još od godine 1916. Kreševljaković je predavao i u našim vjerskim školama, najprije u Darul-mualliminu, od 1920. do 1924. u Okružnoj medresi i od šk. g. 1920/21. u Gazi Husrevbegovoj medresi sve do godine 1945. I kad je bio u penziji, on je aktivno radio i predavao u medresi historiju, zemljopis, njemački jezik i pedagošku grupu predmeta. Redovno je vodio svoju talebu na hospitovanja u mektebe. Sjećam se kako bi nam u zbornici medrese pričao kako nijedan mualim u Sarajevu ne postiže više uspjeha u metodici vjerske nastave i kiraeta Kur’ana kao Abdulah ef. Fočak. “Da vidite samo kako on objašnjava tenvin! Kucne prutom po sjenilu od električne lampe i onim zvukom objasni tenvin”.
Kreševljaković nije formalno stekao veliku školsku naobrazbu, ali je naročito važno istaknuti, da se on cijeloga života učio, da je tražio znanja, da je mnogo putovao po svijetu, imao velik broj poznanstava s najučenijim ljudima i kod nas i u svijetu, osobito historičarima i slavistima, pa onda i orijentalistima kao rijetko tko. U prijašnja vremena kada nauka nije bila osobito favorizirana, kada učenjaci nisu dobivali subvencija, Kreševljaković je obišao dobar dio Evrope u svrhu studija historije. Nije on bio iz bogate porodice, iako mu je otac bio trgovac, ali je on najveći dio svoje plaće trošio na nabavku knjiga i na putovanja. Pričao mi je kako je jedne godine u svrhu proučavanja Reformacije obišao one gradove Njemačke u kojima su djelovali Luter i njegove najistaknutije pristaše, da bi onda do godine, proučavajući Protureformaciju obišao druge gradove Njemačke, svaki put posjećujući univerzitete u tim mjestima i slušajući predavanja čuvenih historičara. Tako je obišao gotovo čitavu bivšu Austro-Ugarsku, Njemačku, Nizozemsku, Poljsku, Italiju, Švicarsku, Dansku i Švedsku.
Velik utjecaj na Kreševljakovića izvršili su njegovi nastavnici koji su imali značajna i određena mjesta u hrvatskoj književnosti: Silvije Strahimir Kranjčević, Ljudevit Dvorniković i Josip Milaković, pa se kao srednjoškolac počeo zanimati našom literarnom historijom. U isto se vrijeme upoznao i s drom. Karlom Patschom, koji je osnivao Balkanski institut u Sarajevu i povjerio mladom Kreševljakoviću da mu prikuplja publikacije o Bosni i Hercegovini, odnosno spise koji potječu od Bošnjaka i Hercegovaca. Oduševljen za taj posao Hamdija je polovio svoje prihode i nabavljao i za sebe rijetke stvari, tako da je uspio formirati jednu biblioteku, kakvu je mogao rijetko tko sastaviti, biblioteku u kojoj su se na okupu našla mnoga djela i na našem i na stranim jezicima koja govore o Bosni. Vjerojatno je to i najkompletnija biblioteka s takvim djelima kod nas. U stranom svijetu, pored univerziteta i katedra historije, najviše je posjećivao antikvarnice i nabavljao knjige o Bosni. Pričao mi je kako je mogao dan provesti s jednom zemičkom da bi mogao kupiti koju knjigu više. Iz istih razloga je bio i skroman u nošnji, ali ne samo radi nabavljanja knjiga, nego i da bi mogao materijalno pomagati đake i sve one koje su u životu pratile nedaće.
SKROMAN U SVEMU: ZAMIJENILI GA ZA HAMALA
Koliko je bio skroman u odijevanju najbolje svjedoči ova anegdota. Došavši jednoga dana jutarnjim vlakom u Zagreb u svome skromnom hubertusu, s fesom na glavi, šetao se malo Jelačića trgom dok se ne otvori Jugoslavenska akademija, gdje je on bio rado viđen i srdačno dočekan učenjak iz Sarajeva. U to mu pristupi jedan čovjek koji je nakupovao namirnica na trgu i dade mu da ih ponese za njim. Hamdija je nosio i pratio profesora do njegove kuće. Profesor je pozvonio ženu da prihvati stvari od “nosača”, prihvatio za novčanik da plati Hamdiji uslugu i upita ga Šta je dužan. “Ništa.” “Kako ništa?” “Tako, ništa!” “Pa Šta ste vi?” “Nastavnik.” Uto je Žena, koja je već otvorila vrata i prepoznala Kreševljakovića, upala u razgovor grdeći muža: “Joj, bedak, pazar ne znaš gospodina Hamdiju?!” Profesor se ispričavao koliko je mogao, uveo Hamdiju u kuću i kasnije su bili veliki prijatelji. (Nikada mi nije htio reći koji je to bio profesor, ali znam da je bio akademik; po svoj prilici Dr. Gavro Manojlović ili možda Dr. Đuro Korbler).
Nedavno mi je pričao kako je bivao u materijalnoj stisci da ne bi mogao odjednom skrojiti odijelo, nego bi jedne godine nabavio štof, druge postavu, a treće tek mogao sašiti odijelo. Naravno, on je u posljednje vrijeme po prihodima mogao veoma dobro živjeti, ali je on volio druge pomagati. Jednom književniku je tako redovno isplaćivao mjesečno velik postotak svoje plaće do njegove smrti. Ovaj se otimao, jer je smatrao da je to milostinja i unekoliko poniženje za odrasla čovjeka da prima od drugoga pomoć. “Bi li ti mene pomagao, da sam ja u nevolji kao što si ti sada, a da ti imaš kao Što ja imam?” “Bih.” “E, onda ništa ne govori, nego evo ti pare!” Pričao mi je jednom za nj: “Ostao sam mu dužan za posljednji mjesec ajluk, jer smo obojica istovremeno bili bolesni da nismo jedan drugoga mogli posjetiti.”
U ljeto 1941. Kreševljaković je reaktiviran kao profesor Učiteljske škole u Sarajevu, a iza oslobođenja 1945. Kreševljaković predaje u Prvoj gimnaziji, Srednjoj ekonomskoj školi i raznim kursevima, da bi se nakon osnutka Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture sasvim predao naučnom stvaranju, koje je i dotada bilo intenzivno. Ovaj period Kreševljakovićeva rada je i najplodniji velikim djelima, kojima je vanredno obogaćena naša historijska nauka. Kreševljaković je umro dok se tako rekući nije ni osušila tinta na njegovu posljednjem djelu o esnafima i obrtima u manjim centrima u Bosni i Hercegovini. Još 6. VIII 1959, kada mi je predao rukopis o Zenici i predgovor ovome djelu da mu ga pretipkam na stroju, rekao mi je da će se nekoliko dana odmoriti, a onda će opisati željezni obrt u Bosni i Hercegovini, čime će “naša zemlja biti jedina u svijetu koja će imati u cjelini opisanu povijest obrta i esnafskih uredaba”. (Već mnogo prije je objavio dvije monografije s toga područja: I. Sarajevo, II. Mostar, a III. o Banjoj Luci, pripremljena je za štampu).
SAM FINANSIRAO SVOJ NAUČNI RAD
Da bi što bolje upoznao Bosnu i Hercegovinu i njenu povijest Kreševljaković ju je obišao i po više puta uzduž i poprijeko. Vrlo je malo mjesta i kasabica bilo a da se u njih nije navratio. Svugdje je dolazio u dodir s narodom, osobito sa starijim svijetom, od kojega je slušao narodnu tradiciju i bilježio. Vrlo rijetko je on odmah pri razgovoru i zabilježio ono što je čuo i što mu je pristajalo u posao. Obično bi to zabilježio kad bi došao u kuću gdje bi konačio. Dovoljno mu je bilo zabilježiti samo s 2-3 riječi potrebni mu podatak, da ga poslije rekonstruira po potrebi u čitav članak, iako on nije bio nimalo opširan. Naprotiv, moglo bi se reći da je pisao vrlo koncizno, upravo škrto, ondje gdje bi drugi razvezao nadugo i naširoko. Bio sam dva puta svjedok (u Tešnju i u Mostaru) kad je čitave sate slušao historijske podatke od starijih ljudi i ništa nije zabilježio. Kasnije, kad smo došli kući, zabilježio je samo ime Smajo Gološ i “mala vrata”. Više od 15 godina iza toga pisao je o tabačkom obrtu u Mostaru, pa sam se čitajući odlomak o mostarskom “kajsaru” i radu taphane sjetio da sam to sve tako zajedno s njim čuo od devedesetogodišnjeg Mujage Guzina i da nije ni najmanje sitnice izostavio. Zaista je imao fenomenalno pamćenje, a tako je bilo i sa svim onim što je pročitao. On je bio od onih rijetkih ljudi koji su znali ne samo gdje su šta pročitali nego su znali mjestimice i stranu i na kojem dijelu pojedine strane se nalazi koji podatak.
Za čitavo vrijeme stare Jugoslavije nije nikada dobio ni od koga materijalne naknade za ova putovanja koja je vršio u naučne svrhe. Sve je on to plaćao iz svojih osobnih sredstava. Na tim putovanjima on je upozoravao svijet kako treba kulturne spomenike čuvati i spašavati. Ponegdje je davao i novac za takve stvari. Sjećam se dobro, da je proučavajući javne banje (hamame) u Bosni i Hercegovini obilazio mjesta u kojima su hamami nekada postojali, pronalazio tehničare da mu crtaju tlocrte i nacrte ili da mu prave fotosnimke takvih objekata i sve im usluge plaćao. U Počitelju zgrada banje je bila dobro sačuvana, ali kako nije možda čitavo stoljeće·bila u upotrebi, ruinirala se i počela se rušiti unutra. Svijet ju je počeo upotrebljavati i za zahod. On je našao besposlena čovjeka u mjestu i obilno ga novčano nagradio da očisti hamam iznutra i prokrči prolaz do njega s polja. Danas je ova banja pod zaštitom države kao prvoklasni spomenik kulture. Da je nije Kreševljaković onda spasio od propadanja, danas bi sasvim sigurno bila samo ruševina. Isto tako je svojim sredstvima osposobio banju na izvoru rijeke Bune, koja je u sastavu blagajske tekije.
Kad je u povodu stogodišnjice pokreta Husejn-kapetana Gradaščevića htio napisati o njemu studiju, pored pročitane sve dostupne literature o njemu, htio se nadahnuti i na mjestu djelovanja Zmaja od Bosne. “Sjedeći tako jednoga dana na Zmajevoj kuli, odlučio sam da napišem historiju ne samo Husejn-kapetana, nego uopće svih kapetana i kapetanija u Bosni i Hercegovi.” Tako mi je rekao po povratku iz Gradačca.
Kad je o tome govorio s Bašagićem, ovaj ga je odvraćao od namjere, jer da je to tvrd orah u koji ni on nije smio nikad zagristi. Hamdija je s njemu svojstvenom upornošću pristupio poslu i nakon 20 godina objavio kapitalno djelo o kapetanijama.
UVAŽAVALI SU GA I PRIJATELJI, ALI I ONI DRUGI
Hamdiju su uvažavali i dok je bio mnogo mlađi i oni koji nisu bili s njim na istoj liniji. Jednom je Vakufski sabor htio porušiti izvjesne džamije u Sarajevu koje nisu imale svojih koristonosnih objekata, odnosno prihoda za popravke i izdržavanje službenika. Trebalo je samo da predsjednik Ulema-medžlisa, Salim ef. Muftić, dadne svoj pristanak. On ga je načelno bio i dao, pa su bile uzaludne molbe i Salim-efendijinih prijatelja Hafiz-Mehmed ef. Okića, člana Ulema medžlisa i Hadži Mujage Merhemića, člana Vakufskog povjerenstva i Vakufskog sabora. Tih dana su đaci Gazi Husrev-begove medrese izašli na izlet sa svojim nastavnicima na Trebević. Tu ih je pohodio i Salim ef. koji se dovezao s nekoliko prijatelja. Uzeo je pod ruku Hamdiju, otišao podaleko od društva i pitao ga šta misli o rušenju tih džamija (među njima je bila i džamija Nedžar hadži-Ibrahim-agina, kraj Kreševljakovićeve kuće). “Vi možete porušiti i Begovu džamiju ako hoćete. Niko vas ne može u tome spriječiti. Ali dobro znaj da će povijest zabilježiti da su te i te džamije u Sarajevu porušene kad je bio Salim ef. Muftić džumletul-mulk u Sarajevu.”
Kad je sutradan iznesen formuliran prijedlog u Saboru da se određene džamije ruše, ustao je Salim ef. i rekao: “Neće se džamije rušiti!” Nastala je konsternacija medu onima koji su bili za rušenje, jer su držali da je i sam Muftić za to. “Pa i ti si Salim efendija, bio za to.” “Jesam, ali ne da Kreševljaković.” I diskusija je bila svršena. (Sutradan su Okić i Merhemić našli Kreševljakovića i pitali ga kako je on to uspio skloniti Muftića da ne da pristanak na rušenje džamija. Hamdija im je ispričao sav razgovor s Muftićem. “Eto bolan, što ti je pamet!”, reče Okić. “A mi se ubismo dokazujući mu s ćitabima u ruci besmislenost i grijeh toga namjeravanog čina, pa nije ništa pomoglo.”)
Osobito je cijenio svoj nastavnički poziv, a i njegovi učenicu su Kreševljakovića veoma cijenili, voljeli i poštovali, te ga voljeli i poštovali, te ga posjećivali pri dolasku u Sarajevo, ako su gdje drugdje službovali. Kad je 1955 operisan, pričao mi je kasnije da je bio sasvim miran kad su ga ponijeli u operacionu dvoranu. “Bilo mi je pri duši kao da sam u zbornici uzeo katalog pod pazuho i pošao u razred.”
Poštovao je hodže i prijateljevao s njima. Prisan je bio prijatelj s hadži-Hafiz-Džemaludin-ef. Hadžijahićem, školskim drugom iz Gazijina mekteba. On je mnogo pomagao Hamdiji u radu. Po Hamdijinim uputstvima pročitao je cijelu Kadićevu “Kroniku”, a onda čitao Hamdiji ono što g aje zanimalo i iz čega je Hamdija pravio sebi ekscerpte. Zato ćemo često naći u Kreševljakovićevim djelima iza 1933 citate ove kronike. Nekrolog o njemu objavio je u “Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva” za g. 1955.
Bio je velik prijatelj i s h-Mehmed-ef. Handžićem, s kojim je jednoga ljeta obišao Bosansku Krajinu. Kako je nakon Štrajka u Gazijinoj medresi bio suspendovan Handžić od nastavničke službe, Hamdijina je uglavnom zasluga da je Handžić došao za bibliotekara Gazi Husrevbegove biblioteke, gdje je počeo izrađivati veliki katalog. O njemu je napisao velik nekrolog u “El-Hidaji” (VIII godište, 1944) pod naslovom “Naše prijateljevanje” i u kalendaru “Narodne uzdanice” za godinu 1945.
Tako je o Šejh Sejfudin Fehmi ef. Kemuri pisao u četiri navrata, o Muhamed Seid ef. Serdareviću, o hadži-Hafiz-Asim-efendiji Džafiću, o muftiji Hafiz-Abdullah-ef. Kurbegoviću (“Novi Behar”, VI, 1932-33), o Hadži-Hafiz-Mustafa-ef. Čadordžiji, o Hafiz-Hamdi-ef. Berberoviću, o Igrahim-begu Repovcu, o Šejh-Muhamed-ef. Hadžijamakoviću, o Hadži-Hafiz-Abdulah-ef. Kaukčiji, o reis-ul-ulemi Hafiz-Sulejman-ef. Šarcu, o Muhamed-ef. Tufi, o Muhamed ef. Dizdaru, o Hadži-Hasan-ef. Muhamedagiću-Bišćaku, a o mnogim hodžama, službenicima Gazi Husrevbegova vakufa, u određenim poglavljima “Spomenice Gazi Husrevbegove 400-godišnjice” (1932). Prije nego bi pristupio poslu on bi uvijek temeljito prikupio gradu, pobilježio narodnu predaju, a pri pisanju nekrologa potsjetio se i ličnih uspomena na merhuma koga je obrađivao i tek onda pristupio pisanju.
Pišući nekrolog merhum hadži-Hasan-age Nezirhodžića, Kreševljaković daje i historijat sarajevskih bazrdana, ulice i trgovaca koji su u njoj imali dućane, vrste robe koju su prodavali, a onda ističe ono što mu je bilo osobito drago da može istaći: “Njegovom inicijativom i dobrim doprinosom pokrivene su Baščaršijska i Čekrekčijina džamija bakrom, jer je s njih za vrijeme rata bilo skinuto olovo.” O svom trošku je temeljito popravio Većilharčovu džamiju, u čijoj je mahali stanovao zadnjih godina svoga života. U nekim džamijama je plaćao i doplaćivao službenike. I u Meki je ostavio jedan vakuf.
SPAŠAVAO I POPRAVLJAO DŽAMIJE, PLAĆAO MUJEZINE...
Nije Hamdija samo kao učenjak dokazivao starost i ljepotu izvjesne džamije, da bi bila stavljena pod zaštitu države. On je i sam spašavao neke džamije i novčano pomagao da se održe. Tako je bila sasvim oronula džamija u njegovu susjedstvu, Nedžar hadži Ibrahim-agina, i on ju je temeljito o svom trošku popravio godine 1937 i, kako džamija nije imala nikakva vakufa, on je do 1942. plaćao iz svojih sredstava imama i muezina, da se džamija otvara barem uz ramazan. Njegova je zasluga da je spašena i džamija Magribija, koja je početkom 3. decenija ovoga stoljeća bila osuđena na propast i rušenje.
Hamdija nije nikada pisao suhoparno. U njegovim djelima ima uvijek neke topline i prisnosti. Često su ona puna uzgojnih crta, da bi se mogao ahlak (moralka) iz njih učiti, a sve je to pisano nenametljivo, srdačno, razumljivo i srcu blisko.
Kreševljaković nije bio samo nominalni musliman. On je uredno vršio vjerske dužnosti. Kad je bio toliko bolestan da nije mogao stojeći obavljati namaz i da je uz ramazan morao mrsiti, on se osjećao nesretnim. Kad sam ga jednom posjetio uz ramazan, reče mi kako mu je upravo strašno što po liječničkoj preporuci mora mrsiti. “Bože, kako mogu oni koji su zdravi da ne poste!?” I sav se stresao na takvu pomisao. Kad nije mogao stojeći ili sjedeći klanjati, on je obavljao namaz u ležećem stavu. Za svaki propušteni dan posta on je davao “iskati-savm” u obilatoj mjeri ondje gdje je mjesto da se dadne.
Svoje đake je pomagao i materijalno bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. To znaju mnogi bivši đaci trgovačke (građanske) i učiteljske škole u Sarajevu, a njegovu pomoć su osjetili i mnogi učenici Gazijine medrese. Nema valjda danas živog hodže u Bosni i Hercegovini, koji je svršio Gazi Husrev-begovu medresu između 1920 i 1945 da mu Hamdija nije predavao koji bilo predmet i da se ne sjeća svoga nastavnika s najtoplijom zahvalnošću. Osobito se sretnim osjećao kad bi naišao na kojega đaka koji je pokazivao smisla, mimo druge đake, za neki naučni rad, posebno za historiju, pa im je u početničkim radovima bio dobar savjetnik i pomagač. Mislim da je u ovom poslu osobito zadužio sadašnje naše učenjake i publiciste: Hazima Šabanovića, Muhameda Hadžijahića, Seida i Hafiz-Mahmuda Traljića, Aliju Bejtića, Adema Handžića, Mehmeda Mujezinovića i merhum Ahmeda Aličića. I ja ga u ovom poslu smatram svojim poštovanim ustazom.
Prigodom osnutka Naučnog društva NRBiH (1. VII. 1952) Kreševljaković je odmah izabran za pravoga člana i na osnivačkoj skupštini 15. IX. iste godine za prvog potpretsjednika. U ovome društvu on je razvio najjaču aktivnost i uz kvantitet objavio i kvalitativno najzrelije radove. Ovaj period od sedam godina je najplodniji u Kreševljakovićevu životu. Sve ono što je sabirao cijeloga života, u ovom periodu je užurbano obrađivao i objavljivao. Ovdje su mu objavljene opsegom zamašne i sadržajem značajne knjige o kapetanijama u Bosni i Hercegovini, o hanovima i karavansarajima, o muteselimima, o čizmedžijama i saračima itd. U istom periodu je objavio značajne radnje o Dženetićima i Čengićima. Kada pogledamo bilješke u ovim djelima, onda tek vidimo koliko je opsežnu literaturu morao prethodno pročitati i iscrpiti.
RAD NA TEKSTU I TOKOM PRIJELOMA U ŠTAMPARIJI
Za ovaj svoj rad dobio je i najviše priznanje godine 1957. – orden rada II reda. On je u to vrijeme već samo diktirao, a literatura mu se čitala. Ionako slabi vid mu je bio skoro sasvim popustio, ali mu se zato duh uzvisio i superiorno vladao materijom koju je obrađivao.
Pored mnoštva napisanih knjiga i studija, Kreševljaković je bio i član raznih redakcija. Od početka izlaženja kalendara “Narodne uzdanice” od godine 1932. do 1944. bio je član redakcionog odbora i u svakom godištu objavio poneku studiju ili barem manji člančić ili nekrolog. Bio je član Konzorcija “Novoga Behara” (V. godišta). Surađivao je u Hrvatskoj enciklopediji, a isto tako je surađivao i u Enciklopediji Jugoslavije, u Enciklopediji Leksikografskog zavoda u Zagrebu i u Vojnoj enciklopediji u Beogradu. Bio je aktivan suradnik na velikoj “Historiji naroda Jugoslavije” koja je dijelom izašla iz štampe. I nakon njegove smrti izići će još dosta djela koja nisu dosad objavljena (monografija “Kamengrad”, “Travnik”, napisan u zajednici s Dervišom A. Korkutom, “Banja Luka” i “Manji obrtni centri”, koje Će izdati Naučno društvo NR BiH u Sarajevu).
Potpuna bibliografija Kreševljakovićevih naučnih radova, studija, članaka i bilježaka, prelazi preko 300 brojeva.
Za jednu radnju su mi bili potrebni podaci o životu, radu i opsegu školovanja naših intelektualaca s početka ovoga stoljeća, pa sam tako pregledao i upisnice i kataloge Učiteljske škole u Sarajevu iz prvoga decenija ovoga stoljeća. Naiđoh i na list na kojemu su bili podaci o Kreševljakoviću i gdje su se uz ocjenu predmeta unosile i izvjesne karakterne crte. Tako je uz vladanje bila ocijenjena i marljivost ocjenom “ustrajna”. Da, zbilja, točna karakteristika već iz najranije mladosti i potvrda onoga što naš narod rekne: “Po jutru se dan poznaje.”
Hamdija nije bio samouvjeren da su njegove stvari bez pogreške. Čim je neku pogrešku u svome pisanju uočio, on ju je prvom zgodom i ispravljao. Tako mi jednom reče, kako se je grdno prevario s riječju “tahmis” (pržionica kahve) držeći da je ona izvedenica od arapskog broja “hams” i prema tome da bi bila “nešto na petero razdijeliti”. I prvo moje poznanstvo s njegovim radom, kad sam došao u Sarajevo za urednika “Novoga Behara” u februaru 1930, bilo je ovakve naravi. List smo morali zadržati da se ne štampa, dok on ne ispravi jednu grešku koju je primijetio prigodom prijeloma lista u svome članku “Rogatica”.
Njegov naučni rad je objektivan do krajnih granica, ali i s plemenitom tendencijom: dokazivao je i dokazao da u Bosni i Hercegovini u turskom periodu muslimani nisu bili samo vojnici i vlasnici, kako su nas drugi prikazivali, nego da je tu živio i jedan sloj produktivnog stanovništva, vrlo brojan, koji je uvijek radio i svojim se radom izdržavao, a uz to pomagao i kulturu i mjesto osobnog luksuznijeg života podizao javne zadužbine.
(Ovaj tekst objavljen je u Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva 1959. godine: ovdje ga prenosimo s neznatnim skraćivanjima uz redakcijsku opremu)