Kako rat u Ukrajini traje već treću godinu, postaje sve očiglednija jedna teška istina: vojna pobjeda možda više nije realan cilj za Kijev — bez obzira na to koliko milijardi Zapad šalje ili koliko ruskih vojnika pogine.

Ova perspektiva nije popularna u Washingtonu i Briselu, gdje i dalje postoji uvjerenje da će na kraju slomiti Moskvu. Unatoč izuzetnoj otpornosti Ukrajine i dubokim džepovima Zapada, takav ishod postaje sve manje vjerovatan. Rat se pretvara u iscrpljujući zastoj, prijeteći da iscrpi Ukrajinu, podijeli jedinstvo Zapada i ojača režim koji je trebao biti oslabljen. Pitanje koje se sada postavlja zapadnim političarima nije hoće li Ukrajina zaslužiti podršku, nego hoće li trenutna strategija pomoći Ukrajini da pobijedi, ili samo da preživi dovoljno dugo da polako izgubi.

Ovo ne znači da Ukrajina treba kapitulirati, niti da Zapad treba uskratiti podršku. No to zahtijeva iskrenu procjenu: nema puta do potpune ukrajinske pobjede — a pretvaranje u suprotno nije zamjena za strategiju. U trenutnoj situaciji, očuvanje ukrajinske suverenosti i stabilizacija Evrope možda više ovisi o diplomaciji nego o oružju.

Potvrdile tri osobe

Evropski lideri već dugo sumnjaju, a sada su to čuli direktno od Trumpa. Šta im je priznao nakon razgovora s Putinom

Na papiru, Zapad još snažno podržava Ukrajinu. Najnoviji paket pomoći od 61 milijardu dolara usvojen je nakon mjeseci političkog zastoja. Evropske zemlje polako povećavaju proizvodnju odbrambenih sredstava, i NATO nastavlja davati jasne signale odlučnosti. Međutim, vojna stvarnost je daleko ozbiljnija nego što mnoge zapadne novine i mediji sugeriraju.

Prvo, Ukrajina se suočava s demografskom krizom. Prema podacima ukrajinskog ministarstva odbrane, više od 30 posto regruta ne prijavljuje se na službu. Novi zakoni o mobilizaciji smanjuju dob za regrutaciju na 25 godina, ali manjak u regrutaciji i dalje postoji. Također, stanovništvo zemlje se smanjuje zbog emigracije i ratnih žrtava.

Ekonomija je pretrpjela ozbiljan pad zbog rata, što se odražava na infrastrukturu, industriju i životne uvjete. S obzirom na iscrpljivanje vanrednih ovlasti i rastuće nezadovoljstvo zbog korupcije i lošeg upravljanja, političke tenzije u Kijevu rastu. Rusija se, s druge strane prilagodila. Njezina ekonomija sada radi u ratnim uvjetima, odbrambena industrija proizvodi više artiljerijskih granata od Zapada, a njezina vojska, iako neučinkovita i brutalna, zadržava prednost u ljudstvu i strateškoj dubini. Rusija je također prihvatila dugoročne troškove u nastojanju da ostvari minimalne teritorijalne dobitke.

Ako išta, mirovni pregovori u Istanbulu ove godine pokazali su koliko su strane udaljene. Ukrajina je predložila 30-dnevno primirje, dok je Rusija ponudila samo dva do tri dana i to samo za prikupljanje tijela iz spornim područja. Sporazumi su se svodili na humanitarne geste i razmjenu zatvorenika.

Dakle, dok zapadni lideri i dalje inzistiraju na tome da će Ukrajinu podržavati "koliko god bude potrebno", pitanje sada postaje: za koji ishod?

Potpuno vraćanje ukrajinskog teritorija vojnom silom zahtijevalo bi još veću pomoć, kao i razinu eskalacije — moguće uključujući zapadne trupe ili direktnu NATO intervenciju — na koju demokratske vlade nisu spremne. To postavlja teško, ali nužno pitanje: podržavati Ukrajinu možda će uskoro značiti pomoći joj da završi rat, a ne da ga pobijedi. Iako bi ovo lako moglo biti shvaćeno kao kapitulacija, povijest pokazuje da nije: 1940. godine Finska je očuvala svoju suverenost kroz bolan, ali strateški mir sa Sovjetskim Savezom. Koreja, razrušena ratom početkom 1950-ih, prihvatila je primirje i izbjegla nacionalni kolaps. Ovo nisu bila moralna rješenja, ali su bila realna.

Analiza pregovora

Trumpovo hinjenje uloge posrednika je lažno: Ukrajina i Rusija za istim stolom - uspjeh turske diplomatije

Sve više glasova u Washingtonu i evropskim prijestolnicama sada prepoznaju ovu logiku. Lideri američkog Kongresa tiho raspravljaju o potrebi da se "planira zamrznuti konflikt", dok evropski analitičari upozoravaju da bi 2025. mogla biti "najopasnija godina za Ukrajinu" — ne zbog ruskih napredovanja, već zbog unutrašnjih napetosti i zapadnog umora. Međutim, diplomatski dogovor ne bi značio nagrađivanje Moskve, već priznanje da bi opstanak Ukrajine mogao više ovisiti o očuvanju onoga što još uvijek kontrolira, nego o povratku onoga što ne može povratiti.

Ovakav kompromis mogao bi uključivati zamrzavanje sukoba na trenutnim linijama kontrole, međunarodne sigurnosne garancije koje nisu na nivou članstva u NATO-u, ali bi spriječile buduću agresiju, pregovarački proces u vezi s humanitarnom razmjenom i ekonomskom normalizacijom, te poslijeratnom obnove zemlje.

Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo lako. Rusija bi mogla odbiti kompromis, a Ukrajina bi mogla odbiti bilo što osim potpune pravde. No, to ne oslobađa Zapad odgovornosti da preuzme vodstvo. Strategija nije u tome da se želi najbolje. Riječ je o pronalaženju ostvarivih rješenja.

Na kraju, pitanje nije hoće li Ukrajina zaslužiti više pomoći — zaslužuje — već hoće li trenutni model dovesti do održivih rezultata. Pod administracijom predsjednika Donalda Trumpa, Washington preispituje svoju ulogu u sukobu. I dok njegova administracija pokazuje spremnost za mirovne pregovore, malo je vjerojatno da će pružiti beskrajnu vojnu pomoć bez jasne izlazne strategije.

To znači da se zapadni lideri sada suočavaju s izborom: ostati na putu koji obećava beskrajnu pomoć i rat, ili početi oblikovati mirovni proces koji će zaštititi ukrajinsku suverenost i spriječiti širu evropsku krizu.

Nakon tri godine rata, najefikasniji način podrške Ukrajini možda nije da joj pomažemo u borbi, već da joj omogućimo da okonča sukob, a da pritom sačuva svoju budućnost.