Na početku američko-izraelskog rata protiv Irana pojavili su se izvještaji da su Jordan i Egipat prekinuli snabdijevanje Sirije gasom. Ti izvještaji su se pojavili kao manje bitni detalji usred šoka uzrokovanog najnovijom epizodom američko-izraelske agresije na Bliskom istoku – dijela stalnih napora da se preoblikuje regija.

Pa ipak, takvi naizgled beznačajni izvještaji prikrivaju dugoročnije, nevojne procese putem kojih se to preoblikovanje konkretno provodi. Ono što je ova vijest jasno dala do znanja jeste da Izrael ima sve veću energetsku kontrolu nad regijom – kontrolu koja bi mogla pomoći u provođenju njegove kolonijalne agende.

Odakle dolazi gas?

U januaru je Egipat počeo isporučivati 2,8 miliona kubika gasa dnevno Siriji putem Arapskog gasovoda, koji ide od egipatskog El Arisha preko Tabe do jordanske Aqabe, a zatim sjeverno do Ammana, pa sirijskog Damaska i Homsa, a odatle do libanskog Tripolija. S Libanom je također potpisan memorandum o razumijevanju za uvoz gasa iz Egipta, ali prema izvještajima, gas još nije počeo teći zbog tehničkih problema.

Također u januaru, jordansko državno preduzeće Nacionalna elektroprivreda potpisalo je ugovor sa Sirijskom naftnom kompanijom o snabdijevanju s četiri miliona kubika gasa dnevno.

Od trenutka kada su se pojavile vijesti o sporazumima, nametnulo se ključno pitanje gdje će Egipat i Jordan nabaviti gas za izvoz.

Egipat je proizvođač gasa, ali se njegova lokalna proizvodnja smanjila posljednjih godina, dostigavši šestogodišnji minimum od 49,3 milijarde kubika u 2024. godini. Iste godine, njegov uvoz dostigao je rekordnih 14,6 milijardi kubika, od čega je oko 10 milijardi kubika došlo iz Izraela. Prošle godine Kairo je potpisao ugovor vrijedan 35 milijardi dolara za uvoz izraelskog gasa do 2040. godine, povećavši svoje prethodne zalihe za dodatnih 2 milijarde kubika godišnje.

Iako Egipat uvozi gas, on ga i dalje izvozi. Međutim, izvještaji o tome koji gas prodaje Siriji su proturječni. Neki tvrde da je izraelskog porijekla, dok drugi navode da dolazi od tečnog prirodnog gasa (LNG) namijenjenog Egiptu, primljenog u jordanskoj luci Aqaba, gdje se ponovo pretvara u gasovito stanje i pumpa prema sjeveru kroz Arapski gasovod.

Za razliku od Egipta, Jordan nije značajan proizvođač gasa. Lokalna proizvodnja podmiruje manje od 5 posto potreba za gasom. Ostatak, oko 3,6 milijardi kubika godišnje, uvozi – uglavnom iz Izraela, ali i iz Egipta te iz određenih izvora tečnog prirodnog gasa (LNG).

Kada su se postavila pitanja o izvoru prodaje jordanskog gasa Siriji, sirijski zvaničnik je odgovorio da uvezeni gas "nije jordanskog porijekla", već da je riječ o tečnom prirodnom gasu kupljenom na globalnim tržištima i ponovno regasificiranom u Aqabi.

Regionalni energetski sistem sa sjedištem u Izraelu

Arapski gasovod – nekada simbol zajedničkih arapskih razvojnih projekata – postao je glavni kanal za izvoz izraelskog gasa u Jordan i Egipat. Gasovodi koji prenose gas iz polja Leviathan uz obalu Haife povezani su s mrežom gasovoda u sjevernojordanskom guvernoratu Mafraq, iz koje gas teče prema jugu prema egipatskoj granici.

Svaka nezavisna pošiljka LNG-a koja tankerom stigne u terminal Aqaba mora ući u sistem Arapskog gasovoda, gdje se neizbježno miješa s izraelskim gasom koji već teče mrežom. Jednom kada uđe u sistem, postaje dio zajedničke "mješavine gasa" raspoređene među međusobno povezanim državama. Ključno je to što izraelski gas predstavlja okosnicu dugoročnog snabdijevanja putem gasovoda.

Pooštrene restrikcije

Druga najveća izraelska aviokompanija seli svoje poslovanje u Jordan i Egipat

Kao rezultat toga, pošiljke LNG-a se vjerovatno obrađuju putem regionalnog klirinškog mehanizma. Gas uvezen kao LNG preko Aqabe, naprimjer, može se usmjeriti u Egipat – najbližu tačku u mreži – dok se ekvivalentna količina izraelskog gasa koja ulazi u sistem na sjeveru Jordana preusmjerava prema Siriji. Ovim aranžmanom izbjegavaju se logistički i finansijski troškovi povezani s preusmjeravanjem tokova gasovoda ili transportom gasa na velike udaljenosti.

Kad izraelski gas stane, staje cijela mreža

Kada je Izrael zaustavio proizvodnju gasa u polju Leviathan, dotok gasa u Jordan i Egipat odmah je prestao, što je obje zemlje gurnulo u krizu i prisililo ih da aktiviraju hitne planove kako bi se suočile s iznenadnom nestašicom.

Ovo je bio drugi takav poremećaj u manje od godinu dana. Isto polje bilo je zatvoreno 13 dana prethodnog juna tokom 12-dnevnog izraelskog napada na Iran, što je ponovno smanjilo snabdijevanje Jordana i Egipta.

Kada se to dogodilo ovaj put, Amman je najavio smanjenje – i djelimičnu obustavu – isporuke gasa Siriji. Kairo je također bio prisiljen obustaviti izvoz u Siriju.

Stoga se čini da materijalna stvarnost proturječi službenim narativima: gas koji stiže u Siriju, a u budućnosti i u Liban, u praksi je izraelski gas.

Čak i kada Izrael nije direktni dobavljač u određenoj transakciji, sam sistem strukturno ovisi o izraelskom gasu. Čim izraelski izvoz prestane, cijela mreža posustaje.

Jordanski vlastiti plan za hitne slučajeve nakon prekida izraelskog snabdijevanja uključuje uvoz tečnog prirodnog gasa (LNG) preko Aqabe s globalnih tržišta. Ta opcija očigledno postoji čak i u trenutnim uvjetima. Ako je ta ruta i dalje dostupna, zašto su isporuke Siriji smanjene ili zaustavljene?

Bez obzira na objašnjenje, činjenice potvrđuju da se Izrael nalazi u centru nastajućeg regionalnog gasnog sistema. Ta centralna pozicija daje mu znatnu političku moć. Snabdijevanje energijom već je korišteno kao politički instrument – naprimjer, u prijetnjama preispitivanjem gasnih sporazuma s Egiptom pod izgovorom navodnog kršenja mirovnog sporazuma.

Još očitije, Izrael je pokazao spremnost da pretvori ključnu infrastrukturu i komunalne usluge u oružje. Tokom genocida u Gazi, struja, energija i voda – zajedno s infrastrukturom koja ih održava – bili su sistematski ciljani i isključivani, korišteni kao instrumenti kolektivnog kažnjavanja i uništenja.

Kavez ovisnosti

Libanu i Siriji očajnički je potrebna električna energija. Ta hitnost se koristi za opravdavanje integracije u regionalnu energetsku mrežu sa sjedištem u Izraelu. U takvim okolnostima, pitanja o porijeklu gasa vjerovatno će biti ostavljena po strani, a strukturna centralna uloga Izraela u regionalnom energetskom poretku tiho ignorisana.

Rezultat bi bio sistem koji obje zemlje – zajedno s Egiptom i Jordanom – smješta unutar infrastrukture u kojoj su poremećaji u snabdijevanju mogući u svakom trenutku i gdje odlučujuća poluga moći u konačnici leži u izraelskim rukama.

Ovo je jasan primjer kako se cionistički naseljeničko-kolonijalni projekat širi ne samo vojnom agresijom, već i ekonomskom moći i energetskim mrežama, piše Al Jazeera English.

Crni rekordi

Geopolitičke tenzije pokrenule opasan rast cijena

On napreduje kroz infrastrukturu koja se čini svakodnevnom i tehničkom, ali u konačnici steže društva za grlo. Jednom kada se ukorijene, odvajanje od takvih sistema postaje izuzetno teško, jer oni upravljaju osnovama svakodnevnog života: strujom, vodom i energijom.

Sirija i Liban imaju alternativu – razvoj vlastitih energetskih rezervi. Sirijske rezerve gasa na kopnu iznose 280 milijardi kubika, a na moru – moguće 250 milijardi kubika; Liban bi mogao imati čak 700 milijardi kubika u rezervama na moru. Razvoj ovih energetskih resursa zahtijevao bi ne samo vrijeme i znatna finansijska sredstva, već i snažnu političku volju za pružanje otpora političkom pritisku, posebno onom od strane Izraela i SAD-a, da se odabere ovisnost o izraelskom gasu.

Danas sirijske i libanske političke vođe možda privlače obećanja brze i jednostavne ekonomske sigurnosti i pouzdanih životnih uvjeta. Ali takva sigurnost bila bi iluzorna. Krajnja kontrola bila bi u rukama države čija je sposobnost smanjenja snabdijevanja – i korištenja tog prekida kao alata uništenja, političke prisile i kolonijalne ekspanzije – već svima vidljiva.