Hajde da se ne lažemo, draga moja. Sjedni, naspi sebi tu kafu i ugasi notifikacije na mobitelu. Mail može da čeka. Tvoje dijete, koje te upravo gleda dok pokušavaš da balansiraš između "Boss Babe" estetike i nervnog sloma, ne može.
Znam šta su ti prodali. Prodali su ti priču o tome kako je vrhunac tvoje egzistencije kancelarija u onoj velikoj staklenoj zgradi, službeni auto i titula koja zvuči moćno na LinkedInu. Rekli su ti da je "ostajanje kući" poraz. Da je posvećenost djetetu, ona stvarna, dubinska posvećenost, znak da si odustala od sebe, da si postala "samo mama".
Kakva grandiozna prevara.
Ti si, dušo moja, žrtva korporativnog marketinga koji te je ubijedio da je važnije peglati Excel tabele za nekog direktora kojem ćeš biti zamjenjiva za tačno 15 dana otkaznog roka, nego peglati traume, strahove i potencijale malog čovjeka koji će nositi tvoje ime i tvoj odgoj narednih osamdeset godina.
Dobrodošla u „Novi Matrijarhat“. Ovdje pravila nisu ista kao u onim motivacionim knjigama koje držiš na noćnom ormariću.
U ovom novom poretku, tvoja blistava karijera, tvoj startup, tvoja pozicija menadžerice – to je sada tvoj hobi. To je tvoj side-hustle. To je ono što radiš da bi platila račune i kupila organski pamuk. Ali tvoj glavni posao, tvoj magnum opus, tvoja doktorska disertacija i tvoj najteži liderski projekat je emocionalna inteligencija tvog djeteta.
Misliš da je teško voditi tim od dvadeset ljudi? Probaj ispregovarati mir sa trogodišnjakom u tantrumu, a da pritom ne slomiš njegov duh, ne izgubiš svoj razum i usadiš mu lekciju o samoregulaciji koju će koristiti kad ga ostavi prva ljubav za dvadeset godina. E, to je management. To je diplomatija. To je strateško planiranje na duge staze.
Upravni odbori su dječija igra za ovo što mi radimo u svoja četiri zida.
Generacija naših majki je preživljavala. One su MORALE. Mi, generacija Z i milenijalke, mi imamo luksuz, ali i prokletstvo izbora. I zato biramo teži put. Ne put "domaćice" koja se krije od svijeta, već put Arhitektice Generacija.
Jer, vidiš, svijet je postao surov, hladan i površan. Ako ti, kao majka, kao stub, kao emocionalni kičmeni stub tvoje kuće, nisi prisutna – ne samo fizički, nego mentalno i duhovno – ko će to dijete naučiti da bude čovjek? YouTube? TikTok? Teta u vrtiću koja ima još tridesetoro takvih?
Tvoja kuća nije hotel u koji svraćaš da prespavaš nakon što si "osvojila svijet". Tvoja kuća je laboratorija. Tvoj sto u trpezariji je važniji od stola za sastanke u nekoj od korporacija.
Zvuči provincijski? Zaostalo? Neka zvuči. U našim mahalama se uvijek znalo ko drži konce. Nije to bio onaj ko donosi pare, nego onaj ko drži obraz i dušu kuće. To što smo mi to zaboravile jer smo htjele da budemo "moderne", to je naš problem.
Vratiti fokus na dijete nije "povlačenje". To je ultimativni čin moći. To je arogantna, drska izjava onima kojima si ti samo otkazni rok od 15 radnih dana, koja kaže: "Moja krv, moje naslijeđe i emocionalno zdravlje mog potomstva su mi važniji od kvartalnog profita tvoje firme."
Ima li šta više IN od toga? Ima li većeg bunta u ovom potrošačkom društvu nego odbiti da budeš samo resurs na tržištu rada i odlučiti da budeš kreator insana?
Zato, kad te sljedeći put pitaju "a šta ti radiš", nemoj da se pravdaš. Pogledaj ih onim našim, bosanskim, prkosnim pogledom i reci: "Vodim najkompleksniji razvojni projekat na svijetu, čiji plodovi će se ubirati i u narednih stotinu godina. A u slobodno vrijeme sam direktorica marketinga."
Poredaj prioritete, bona. Jer na kraju balade, na tvojoj dženazi niko neće čitati tvoj CV. Pričat će o tome kakvu si djecu ostavila iza sebe. Jesu li ljudi ili su fukare.
To je tvoj jedini pravi KPI. Sve ostalo je šminka.
