U historijskoj jezgri Eskišehira, među starim kućama i ulicama kojima su stoljećima prolazile karavane Puta svile, nalazi se Kuršumli džamija i društveni kompleks - jedan od najljepših vakufa koji podiže jedan Bošnjak u Anadoliji, piše putopisac Hamza Ridžal na svojoj Facebook stranici "Putem svile". 

Njegov vakif bio je Čoban Mustafa-paša Bošnjak, znameniti osmanski vezir koji je ostavio tragove širom carstva: od Egipta, preko Anadolije, sve do Skoplja. Upravo je on izgradio i čuvenu Mustafa-pašinu džamiju u Skoplju kraj koje je, nakon iznenadne smrti tokom osmanskog pohoda prema Beču, i ukopan.

- U Eskišehiru je Mustafa-paša između 1517. i 1525. godine podigao džamiju i veliki društveni kompleks koji se danas ubraja među najznačajnije osmanske spomenike ovog grada. Podaci o njegovoj izgradnji sačuvani su u vakufnami koja se čuva u arhivi Muzeja Topkapi u Istanbulu. Iz nje saznajemo da je kompleks obuhvatao džamiju, tekiju, sebilj, harem, imaret - narodnu kuhinju, karavansaraj i turbeta mevlevijskim šejhovima koji su nekada živjeli u Eskišehiru i svojim životima ostavili dubok trag u ovom dijelu Anadolije. Kako je Eskišehir imao važnu ulogu kao karavanski grad na Putu svile, ovdje su svakodnevno pristizale karavane s istoka i zapada. Zato je uz Mustafa-pašin karavansaraj kasnije podignut još jedan, veći, koji nije pripadao izvornom vakufu. Baš taj detalj pokazuje koliko je promet kroz grad bio snažan i koliko je ovaj kompleks bio važna tačka na trgovačkim putevima koji su povezivali Istanbul s dubinama Azije - pojašnjava Ridžal. 

Danas se u manjem karavansaraju, koji jeste dio izvornog Mustafa-pašinog vakufa, održavaju radionice puhanja i oblikovanja stakla. To nije slučajno. Staklo je stoljećima bilo jedna od najtraženijih roba na tržištu koje se protezalo od Istanbula do Xi’ana, pa ovaj prostor i danas čuva uspomenu na slavna vremena Puta svile. Zbog toga ovdje često dolaze školske ekskurzije: djeca slušaju predavanja o Putu svile upravo na mjestu gdje su nekada odmarali trgovci iz Perzije, Sirije, Anadolije i Rumelije.

- Većina izvora danas ovaj vakuf naziva "Kuršumli džamijom i društvenim kompleksom". Naziv potječe od olova - kuršuma - kojim su prekrivene džamijske kupole. U vrijeme kada je građena, takva tehnika nije bila česta, pa je po tome cijeli kompleks postao prepoznatljiv. Džamija je građena u klasičnom osmanskom stilu, sa skladnim kupolama, kamenim lukovima i unutrašnjim prostorom koji djeluje gotovo nestvarno mirno. Posebnu ljepotu ovom mjestu daje detalj koji se ne može previdjeti: ljiljan. Čoban Mustafa-paša Bošnjak ostavio je ovdje, poput drugih Bošnjaka širom istoka, biljeg vlastitog porijekla. Bosanski krinovi vidljivi su na džamijskim arabeskama, ali su ugravirani i u kamen. Posebno je dojmljiv veliki ljiljan na mimberu, koji djeluje kao nijemi potpis vakifa i daleki odjek Bosne u srcu Anadolije - ističe Ridžal. 

Kompleks je projektovao Alauddin Ali-beg, poznatiji kao Adžem Ali, jedan od najvažnijih osmanskih arhitekata prije Mimara Sinana. Upravo se na ovom vakufu vidi prijelaz prema klasičnoj osmanskoj arhitekturi koja će kasnije dosegnuti vrhunac u Sinanovim djelima.

- Ali, više nego arhitekturom, Kuršumli kompleks plijeni atmosferom. Čim čovjek zakorači u njegov harem, stječe osjećaj da je iznenada prešao granicu između vremena. Gradska buka ostaje negdje daleko iza zidina, a ovdje se otvara svijet u kojem vrijeme sporije protiče. Kamen, sjenke drveća, miris stare Anadolije i tišina kupola stvaraju osjećaj kao da se čovjek obreo u nekom izgubljenom gradu u kojem je pješčani sat davno prestao curiti - zaključuje Ridžal.