Vokative, dokle ćemo s muškim imenima?
Nerijetko smo u prilici čuti i vidjeti da se vokativ vlastitih imena sve rjeđe upotrebljava u svom morfološkom obliku. Naime, kao da postoji nešto što se zove tzv. urbani govor u kojem se nastavci za vokativ sve rjeđe koriste te vokativ dolazi u obliku nominativa. Dakako, jezik je uvijek otvoren za inovacije i promjene, i očito je da je započet proces i u ovoj domeni morfologije. Nijedan lingvist niti normativac ne može zaustaviti jezičke mijene, ali norma može usporavati te procese. Nemajući pretenzije da se zaustave jezičke promjene, na neke pojave ipak treba skrenuti pažnju, kakva je poprilično prisutna spomenuta pojava ujednačavanja oblika vokativa s nominativom.
Ono što se može primijetiti jeste to da se nastavci vokativa posebno gube kod vlastitih imena, možda malo više kod muških nego ženskih. Tako je gotovo uobičajeno da u parkiću majke svoju čeljad dozivaju: Amer, Omer, Kerim, Danin, Ajnur, dođi ovamo!, umjesto Amere, Omere, Kerime, Danine, Ajnure, dođi ovamo! Razlog tome nije lahko utvrditi, ali se može pretpostaviti da je riječ o utjecaju ličnih imena muškog roda koja se ne mijenjaju u vokativu, kakva su npr. imena koja završavaju na velar: Tarik, Faruk, Malik, dođi ovamo – jer nije preporučljivo ovim imenima krnjiti osnovu: *Tariče, *Faruče, *Maliče, dođi ovamo! Isto tako, kod nekih ličnih imena koja završavaju na dugi vokal, kao npr. Adi, Ali, Hadi, dođi ovamo!, vokativ je jednak nominativu. Dakle, moguće je da su imenice navedenih tipova utjecale na većinu drugih imena na koje se analoški prenio proces, mada nije isključena mogućnost da je riječ o tzv. pomodnim jezičkim procesima. Je li potrebno naglasiti da se vokativ u pisanju odvaja zarezom, Amere, Omere, Kerime, Danine, Ajnure...?!
Vokative, dokle ćemo sa ženskim imenima?
Baš kao što je prisutna težnja da se vlastita imena muškog roda u vokativu izjednačavaju oblicima nominativa, ta pojava primjećuje se i kod vlastitih imena ženskog roda. Postoje opće zakonomjernosti za tvorbu vokativa ženskog roda vlastitih imena, a pitanja u vezi s njima tiču se uglavnom slogovne strukture. Tako je uobičajeno da se višesložna vlastita ženska imena izjednačuju u nominativu i vokativu: Amila, Halima, Umihana, Amela, dođi ovamo!
Kad je riječ o dvosložnim imenima, one se ponašaju na dva načina: 1. vokativ je jednak nominativu kod običnih imena: Ena, Ana, Hana, Elma, dođi ovamo!; 2. kod tzv. hipokorističkih imenica nastavak je -o: Fato, Hato, Hajro, Hido, Ajko, dođi ovamo! Ali kod ovakvog tipa imena događa se također tzv. analoški ujednačavanje prema nominativu, pa se može čuti: Hajra, dođi ovamo. Tako je ne tako davno, prije 20-ak godina, N. Pršeš pjevao o Háni (izgovor kao trava s dugim izlaznim akcentom, kako je inače u starijoj praksi i bilo u odnosu na aktuelno izgovaranje s prvim kratkim slogom – Hȁna – kao mama): Háno, hajde, de!, ali ne može *Hȁno, hajde de! U svakom slučaju, vokativ kod ove vrste ženskih hipokoristika s dugouzlaznim akcentom ima nastavak -o! Je li potrebno naglasiti da se u pisanju vokativ odvaja zarezom, bona Hano?
Poštovani gospodine Delić!
Citiranu sintagmu čuh na televiziji u vrijeme predstavljanja političkih predstavnika. Nažalost, nije to usamljen slučaj. Često možemo čuti, posebno u javnom, medijskom prostoru, kako se oslovljavaju prezimena muškaraca koji su sagovornici onih s kojima se službeno vodi razgovor. Svojevremeno sam također slušao kako se na raznovrsnim manifestacijama pozivaju muški predstavnici po imenu roda, tj. prezimenu, u obliku nominativa, pa se veli: Uvaženi profesore Fehratović!, Poštovani efendija Arnaut!, Uvaženi profesore Balić!, Poštovani direktore Hadžić!, Cijenjeni predsjedniče Musić! Dragi pjesniče Hasibović! Itd.
Osnovno pravilo vokativa glasi da se na osnovu riječi dodaju morfološki nastavci vokativa, npr.: Deliću, Musiću, Baliću, Hodžiću, Kadriću, Ferhatoviću, Arnaute, Kapore, Kahrimane, Šumare, Jazvine i sl.
Istini za volju, ima i oblika koji ne dobijaju svoj poseban morfološki nastavak, kako se to vidi npr. kod: 1. prezimena koja završavaju na -a: Kalajdžija, Hadžavdija, Kuloglija, Musa, Šalja..., 2. prezimena koja završavaju na velar: Felah, Pljevljak, Vrdoljak i sl., gdje spadaju npr. i prezimena Zec, Tica, 3. prezimena općeg postanja iz kategorije naziva životinja, npr. ornitonimi Svraka, Vrana, Vrabac, Golub, ili imena konja, npr. Šarac, Vranac, Zekan i sl.; 4. prezimena koja su hipokorističkog postanja, mada se kod njih mijenja akcent pa dugi uzlazni postaje dugi silazni: Peco, Poljo, Goljo, Kalčo itd.
Zaključak. Manje grešaka pravi se kod prezimena koja se ne mijenjaju, pa vokativ bude jednak nominativu, a mnogo je više primjera gdje se vokativ treba obilježiti, tj. upotrijebiti u morfološkom obliku. Ako se upitamo odakle ovaj proces, vjerovatno se opet radi o analogiji i procesima poopćavanja ove morfološke kategorije.
Malo više poštovanja prema rodu svome i tvome, pa makar ih samo pozivali!
Vidjet ćemo, ako Bog da
U bosanskom jeziku dosta je rasprostranjena upotreba izraza ako Bog da. Norma nas uči da se ovaj izraz obavezno odvaja zarezom, bilo da se nađe u strukturi na početku ili na kraju rečenice, a ako je umetnut, onda se odvaja zarezom i ispred i iza sebe. Kad je riječ o načinu pisanja skraćenice, naša norma ne daje rješenje, tako da se o skraćivanju ove strukture može govoriti na osnovu upotrebe kojom se dovijaju oni koji je pišu. Uzimajući u obzir neke principe, kao i uvjetno prihvaćenu rasprostranjenost, moglo bi se predložiti da se skraćenica piše: aBd. I ona se, kao i puna rečenica, također treba odvojiti zarezom. Treba napomenuti da se, prema rješenjima naše norme, ova struktura može pisati kao modalna riječ: akobogda [akòbōgdā], s tim da bi se skraćenica mogla pisati kao: abd, a kad je u punom obliku, ona se nešto drukčije izgovara u odnosu na strukturu: ako Bog da [ako Bôg dâ].
Zanimljivo je da se u govornom jeziku pojavljuje udvojena konstrukcija tipa: ako Bog da, inšallah. Ova konstrukcija sa stanovišta tzv. jezičke ekonomičnosti mogla bi se smatrati tzv. Pleonazmom, tj. ponavljanjem istih značenjskih elemenata strukture, i to bi zaista bilo tako. Međutim, znajući da sve što postoji u jeziku ima neku svoju funkciju ili ulogu, ovo ponavljanje ima svoju svrhu kojom se sadržajno pojačava značenje ovih riječi, što se posebno vidi iz oblika izraza ako Bog da, jer se ne izgovara akobogda, inšallah – što je signal da postoji razlog ovakve upotrebe.
Na kraju, postoji nepisano pravilo da se struktura ako Bog da, odnosno akobogda ne upotrebljava u javnom prostoru, iako postoje i oni koji se njime koriste. Poštujući jezička prava i slobode, kao i pravo na vlastitost kulturološkoga obrasca, moglo bi se zaključiti da ova struktura može biti dio standardnojezičkog sistema zasnovanog na odabiru pojedinca i u određenom kontekstu, te da se takav odabir ne bi smio na bilo koji način relativizirati, prvenstveno zbog toga što ovakav odabir ne ulazi u domenu slobode drugih. Kulturološki jezički kontekst oblikuje ovakve pojave, pa će vrijeme pokazati šta će se zbiti s ovakvim primjerima jezičke prakse.
Bit će to dobro, ako Bog da!
Kako nas je sreća srela
Riječ koja obuhvaća ono čemu stremimo, što nas čini ispunjenim, radosnim i ushićenim, stanje vedra i opuštena duha. Možda nije lahko biti sretan, ali oni koji joj streme mogu joj naći izgovor, baš kao i oni čije su emotivno-psihološke postavke nakurikane za neke druge osjećaje.
A kako smo došli do sreće? Ova riječ vodi porijeklo iz glagola sresti, čija je korijenska osnova sret-ti, odakle se izvodi navedeni infinitivni oblik. Da je osnova riječi sret-, potvrđuje prezent, kao i oblici trenutno-savršenog značenja: srećem, sretnem... Imenica sreća dobijena je sufiksalnom tvorbom: sret-j-a. Pridjevi sretan ili srećan mogu se tvoriti ili dodavanjem sufiksa -an: sretan, ili dodavanjem sufiksa -jan: srećan, s napomenom da element -j- može imati vezu s imeničkom osnovom. Moguće je da bi gramatički bio ispravniji oblik srećan, jer je povezan sa stanjem sreće, dok sretan ima vezu s glagolom sresti, tj. osnovom sret-, što potvrđuje i gl. prid. trpni: sretan [srȅtān], gdje se čuva postakcenatska dužina na -a-, dok u običnom pridjevu nema te dužine. Manje-više, poznato je da je u bosanskom jeziku normativno propisan oblik sretan, kao i u hrvatskom, dok je u srpskom i crnogorskom srećan. U sličnoj su poziciji i oblici sretnik i sretnica, kao i ime Sreten, ali je zato samo srećković, kao i ime Srećko.
Na kraju, još da vidimo šta lingvistički znači sreća: to je ono što čovjeka sretne u pravi čas, pravi trenutak, što implicira nesvjesnost i čin izvan čovjekove volje. Zato i postoji izreka: Sreća te srela, iako je za sreću potrebno malo!
