U Ratnom zrakoplovstvu Sjedinjenih Američkih Država, borbene misije traganja i spašavanja (CSAR) izvršavaju visoko specijalizirane jedinice koje su često unaprijed raspoređene u blizini potencijalnih zona sukoba kako bi omogućile brzu reakciju. Ključne sposobnosti osiguravaju Pararescue timovi (PJs) i oficiri za borbeno spašavanje (CROs), organizirani unutar spasilačkih eskadrila pod komandom Air Combat Commanda te jedinica Special Tactics pod komandom Air Force Special Operations Commanda (AFSOC). Među ključnim formacijama ističe se 24. eskadrila specijalnih taktičkih snaga (24th Special Tactics Squadron), koja pruža vrhunsku ekspertizu u ubacivanju i izvlačenju snaga na terenu, kao i namjenske spasilačke jedinice poput 55. i 56. spasilačke eskadrile, koje koriste helikoptere HH-60G Pave Hawk.

Ove jedinice podržavaju avioni HC-130J Combat King II iz sastava jedinica poput 71. spasilačke eskadrile, koji služe za dopunu gorivom u zraku te komandovanje i kontrolu na mjestu operacije, kao i avioni MC-130 za specijalne operacije iz eskadrila poput 9. eskadrile za specijalne operacije, namijenjeni za tajno ubacivanje i izvlačenje snaga te letenje praćenjem reljefa u neprijateljskom zračnom prostoru. Zajedno, ove jedinice čine globalno rasporedivu CSAR arhitekturu dizajniranu da reagira u roku od nekoliko sati nakon gubitka letjelice.

Ova struktura snaga planski je unaprijed pozicionirana u isturenim operativnim područjima, često u blizini udarnih formacija ili unutar operativnog dometa spornih zona, čime se osigurava mogućnost trenutnog djelovanja. Takav raspored ključan je u sukobima visokog intenziteta, gdje se vremenski okvir za spašavanje izoliranog osoblja prije nego što ga neprijatelj zarobi mjeri satima, a ne danima.

Na terenu, nestali operater sistema naoružanja (WSO) se, prema izvještajima, oslanjao na obuku iz preživljavanja, izbjegavanja, otpora i bijega (SERE), udaljavajući se od mjesta pada i uspostavljajući povremenu komunikaciju putem survival radio-stanica i signalnih uređaja za hitne slučajeve. Ova sposobnost ključna je u osporavanim okruženjima jer omogućava izoliranom osoblju da ostane mobilno i izbjegne otkrivanje, istovremeno usmjeravajući snage za spašavanje. Američki pararescue timovi, obučeni za duboka ubacivanja u neprijateljsku teritoriju, činili su jezgro elementa za izvlačenje.

Operativno okruženje dodatno je bilo zakomplikovano aktivnim iranskim potragama. Iranski državni mediji emitirali su pozive koji nude novčane nagrade za hvatanje oborenih članova posade, dok su dodatne poruke pozivale lokalno stanovništvo da aktivno cilja američko osoblje. Istovremeno, državni emiter IRIB izvijestio je da su se civili već okupili na mjestu pada, dok su iranske vojne vlasti izdavale kontradiktorne upute da pilot ne smije biti povrijeđen. Ovakvo informacijsko okruženje stvorilo je i fizički i psihološki pritisak na izoliranog aviatičara te dodatno skratilo vremenski okvir za djelovanje američkih snaga za spašavanje.

U noći 4. aprila 2026. godine, američke specijalne snage pokrenule su operaciju spašavanja velikih razmjera, u kojoj su učestvovale stotine pripadnika, uz podršku desetina letjelica i višeslojne obavještajne arhitekture koja obuhvata zračno ISR izviđanje, cyber kapacitete i satelitski nadzor. Ovakav obim angažovanja snaga naglašava prioritet koji se daje spašavanju osoblja u američkoj doktrini, gdje se ne štedi nijedan resurs kako bi se spriječilo zarobljavanje na neprijateljskoj teritoriji.

Američki oficiri za borbeno spašavanje (CROs) pronašli su pilota koji je istegao članak i nalazio se u planinskom dijelu terena. Više od tri stotine američkih specijalaca pokrivalo je izvlačenje pilota, a tokom ove misije sukobili su se s iranskim elementima unutrašnje sigurnosti i lokalnih vojnih snaga. Borba je bila intenzivna, jer se na satelitskim snimcima vide tragovi masovnog bombardovanja putnih komunikacija prema napuštenoj uzletno-sletnoj pisti u ovom dijelu Irana, koja je korištena za ekstrakciju kompletnog američkog personala. Naoružane izviđačke bespilotne letjelice MQ-9 Reaper bile su, zajedno s američkom jurišnom avijacijom, zadužene za podršku iz zraka.

Zračna moć odigrala je presudnu ulogu u oblikovanju borbenog prostora. Američki jurišni avioni izveli su precizne udare i potiskujuću vatru protiv iranskih konvoja koji su pokušavali prići lokaciji preživjelog, čime su efektivno izolirali područje i stvorili privremene koridore za snage za spašavanje. Ove aktivnosti pokazuju kako CSAR misije sve više nalikuju dinamičnim borbenim operacijama, zahtijevajući ciljanje u realnom vremenu i koordinaciju kroz više domena.

Kako su se američke snage za specijalne operacije približavale tački izvlačenja, prema izvještajima došlo je do direktnih sukoba između američkih jedinica i iranskih elemenata, što predstavlja rijedak primjer bliske borbe tokom jedne CSAR misije. Takvi sukobi naglašavaju zamagljenu granicu između spasilačkih i ofanzivnih operacija u okruženjima visokog intenziteta, gdje timovi za izvlačenje moraju biti spremni boriti se kako bi osigurali izolirano osoblje.

Misija je nosila značajan materijalni i operativni rizik, uz naznake da su, prema Reutersu, najmanje dva HC-130J Combat King II pretrpjela oštećenja tokom operacije i nisu bila u stanju poletjeti, dok su još dva helikoptera HH-60W Jolly Green II oštećena tokom evakuacije. U takvim situacijama standardne procedure mogu uključivati uništavanje osjetljive opreme kako bi se spriječila tehnološka eksploatacija, što odražava dvostruki imperativ spašavanja osoblja i zaštite sposobnosti prilikom djelovanja s naprednim sistemima unutar neprijateljske teritorije.

Jedan američki vojni zvaničnik opisao je operaciju kao "jedan od najtežih i najsloženijih zadataka" koje su američke specijalne snage ikada izvele, naglašavajući istovremeno djelovanje neprijateljske protivzračne odbrane, složene uslove na terenu i aktivnu potragu protivnika. Ovakva ocjena odražava rastuću složenost operacija spašavanja osoblja protiv protivnika približno jednakih sposobnosti, opremljenih slojevitim sistemima otkrivanja i reagovanja.

Sa operativnog stanovišta, misija pokazuje da američka CSAR doktrina i dalje ostaje primjenjiva čak i u snažno osporavanim okruženjima, ali uz znatno povećane troškove i rizike. Potreba za velikom upotrebom snaga, potiskujućim udarima i koordinacijom kroz više domena ukazuje na to da će buduće operacije izvlačenja protiv naprednih protivnika zahtijevati još veći nivo integracije, veće snage i brže donošenje odluka.