Kako su se smjenjivale godine tako su se mijenjale novogodišnje poruke Predsjedništva zemlje upućene građanima. Ova za l983. bješe čak sasvim kratka i uopćena, bez očekivane vedrine i radosti i bez naglašenog optimizma, onakvog na kakav su navikli ljudi za Titova života.

      Već od prvih mjeseci najavljeni su značajni datumi koje u godini što slijedi valja dostojno obilježiti. Navršavalo se četrdeset godina od Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, kada je u Jajcu rođena nova Jugoslavija. Isto toliko vremena prošlo je od slavnih bitaka u narodnooslobodilačkom ratu - Neretvi i Sutjesci - te Titovom ranjavanju u tom ratu; zatim dvadeset godina od usvajanja novog Ustava; trideset osam od uspješnog proboja posljednjih zatočenika zloglasnog ustaškog fašističkog logora u hrvatskom mjestu Jasenovcu...

      Na sve jubileje bacao je sjenu rastući nacionalizam i šovinizam. Mjesto ranijeg iskrenog radovanja što se živi u miru i slobodi, sada su u ljudima klijali strahovi i sumnje da li će se očuvati makar ovo što je ostalo od ranije sloge i naučenog suživota. I posljednjem čovjeku su bratstvo i jedinstvo postale samo riječi bez sadržaja, jalov slogan, praktično neutemeljen i nedokaziv. Za sve protekle godine ni samoupravljanje se nije potvrdilo kao valjan model privrednog i društvenog života.

      Toliko su se množile devijacije, mržnje, podvale, laži, krađe... toliko su bujale mračne strasti da ništa od onoga što je Tito stvorio, više nije bilo sveto. Napadali su ga i skrnavili njegov lik, svuda i na svaki način. Nakon što mu je proslavljen rođendan, Dan mladosti, Predsjedništvo Konferencije Saveza socijalističke omladine Jugoslavije je pokrenulo raspravu o tome, kada je pored ostalog konstatovano dosta slabosti u scenografiji i neozbiljnom odnosu prema njegovom liku. Njegov lik se koristio i u najprimitivnije svrhe a fotografije uramljivane u duhu kiča. Stoga se u vrhu vlasti počeo zagovarati zakon o zaštiti njegovog imena i lika.

      Da bi sjećanje na Tita učinili neprolaznim i čvrstim, sljedbenici revolucije su u vremenu nošenja Štafete mladosti uvodili počasne straže i defileje pionira i omladine čak i na mjestima gdje je štafeta mirovala.

      Posljednjeg dana februara građanima zemlje su otvorena vrata Titovog stana u Beogradu, u Užičkoj l5. Taj stan je naznačen kao svojevrstan muzej, još jedan dio Memorijalnog centra «Josip Broz Tito», s bogatim sadržajima: foto-tekom, bibliotekom sa dvanaest hiljada knjiga... a uz ovo su stali i njegova rezidencija, lovačka kuća i bilijarnica. Otvaranje stana je popraćeno riječima da je «u ovim prostorima sve ostalo kao onog dana, od prije nepune tri godine, kad je Tito posljednji put napustio svoj dom. Svaki kutak zdanja nosi duhovni pečat svoga stanovnika, govori o njegovoj veličini i ličnosti».

      Jubilej su slavili i borci Šesnaeste muslimanske narodnooslobodilačke udarne brigade, koja je 21. septembra obilježavala 40 godina od svog osnutka. Tog dana upriličena je svečana akademija u Brčkom, na kojoj je uvodnu riječ imao prvoborac, akademik i član Savjeta republike Bosne i Hercegovine Muhidin Begić. Dvoranu su popunili uglavnom starci, jer je i najmlađi među njima već imao sijede vlasi. I svi ti ratni veterani, koji se po svojim godinama nisu puno razlikovali od 73-godišnjeg uvodničara. Koliko je te preostale stare borce ovamo dovela želja da obnove sjećanja na svoje slavne bitke i tok gradnje socijalizma, toliko je i potreba da se, makar i posljednjim snagama, odupru današnjim rušiteljima sistema te ciljeva i časti revolucije. Akademik Begić se na čas prisjetio i položaja u kome se trenutno nalazi njegov narod i na verbalne napade na Bosnu pa je rekao: «... Muslimani su prvi put u svojoj teškoj istoriji izvojevali slobodu i svoje mjesto pod ovim jugoslovenskim podnebljem, koje im niko nije poklonio, niti može oduzeti, pa im nisu potrebni nikakvi tutori i dušebrižnici, ni u Bosni i Hercegovini, ni van nje...»

      Bio je to posljednji javni glas ovog revolucionara jer je umro već nakon dva mjeseca.

      Ove godine su se inače sa životom rastali mnogi stari revolucionari, heroji i bivši istaknuti partijski i državni prvaci: Vladimir Bakarić, Avdo Humo, Rodoljub Čolaković, Šefket Maglajlić, Miha Marinko, Aleksandar Ranković... Da li zato što u svijesti ljudi zamire revolucionarni duh, da li zato što se mijenja društvena klima, da li zato što slava inače neumitno blijedi, tek ovi velikani su ispraćeni neuobičajeno skromno, neprimjereno ljudima ovog kova. Onima koji su razmišljali o ovome, padalo je na pamet da se zapitaju da li odlaženjem ovih revolucionara, začetnika revolucije, odlazi i njhova revolucija. Ako odlazi, onda nije živjela duže nego što su oni živjeli.

                                                *

      I van granica zemlje je kipjelo. Polovinom aprila planuo je rat na Dalekom istoku. U artiljerijskom dvoboju sukobile su se Kina i Vijetnam. U isto vrijeme rasplinule su se borbe na Bliskom istoku. Libanska kriza još traje a u Salvadoru je počeo građanski rat, koji je prijetio da za sebe veže druge zemlje. Iračko-iranski rat već godinama traje bez izgleda da će se brzo okončati. Žestok rat vodi se i u Čadu, a povremena zatišja su samo predasi pred nove okršaje. 24. avgusta počela je južnoafrička agresija na Angolu a ni borbama u Kampučiji još se nije nazirao kraj. U Asamu Hindusi ubili tri hiljade indijskih muslimana...

      Pa ni tih desetak ratova u isto vrijeme u svijetu nije bilo dovoljno gospodarima rata i mira da učine nešto kako bi se životu dala prednost nad smrću. Dogovorena je tek jedna međunarodna konferencija o bezbjednosti. Održana je 2. septembra u švedskom glavnom gradu Štokholmu. Ni od nje svijet nije dobio ništa. Pobrojana su samo žarišta: Bliski istok, Daleki istok, Afrika, Centralna Amerika, «raketni problem» u Evropi... da bi se na kraju, s prizvukom cinizma, zaključilo kako postoji «zabrinjavajuća nesigurnost u svijetu».

      Domaći svijet je ipak mnogo više mislio na ono što se dešava u vlastitoj zemlji. Nije samo rat, signaliziran nemirima, visio o koncu nego i goli život, jer se živjelo na kredit. Cijene se ni u jednom času nisu zaustavljale ni smirivale, osiromašile su privredu, inflacija je visoka i trajna, a zemlje Evropske zajednice počele su uskraćivati svoju pomoć. One su izvršile novi udar za jugoslavenski izvoz na svoje tržište pa je zemlja grcala u bezizlazu, neuspješno tražeći oduška na bilo koji način i na bilo kojoj strani. Neprijatelji socijalizma su se radovali ovoj nesreći države pa su sve otvorenije i slobodnije dizali glave i smišljali nove poteze da poredak dokrajče a Federaciju rastoče.

                                                *

      Nestašice roba su narasle dotle da su se pojedini artikli davali na bonove. To bjehu artikli široke potrošnje: jestivo ulje, brašno, šećer, kahva, deterdženti, naftini derivati, zatim vještačka đubriva, sredstva za zaštitu bilja... a nekih, kao maslaca, nije bilo nikako. Nije bilo ni lijekova. Samo njih, onih vitalnih, nedostajalo je 265. Socijalna zdravstvena zaštita je toliko osiromašila da nije ni vrijedilo ići ljekaru ako bolesnik nema pun džep. Neke namirnice svakodnevne potrošnje mogle su se dobiti samo na potrošačku karticu ili na poznanstvo s trgovcem. Glad je prijetila osobito gradskom stanovništvu.

      Od privrednih grana agrar je stajao najslabije. U zadrugarstvu Federacije je udruženo tek 270 hiljada poljoprivrednika. U Bosni i Hercegovini se pokušavala unaprijediti prehrambena industrija preko pomoći individualnom sektoru. Sačinjeni su projekti u kojima je učestvovala i Međunarodna banka iz Vašingtona a ostala sredstva je trebala obezbijediti nosilac posla Agroindustrijski poljoprivredni kombinat «Bosanska krajina». Time bi se obezbijedio posao za više od dvanaest hiljada radnika, ali ni ovaj projekat, zbog nedostatka savremene mehanizacije i repromaterijala, nije mogao biti ostvaren u cijelosti. Čak ni jesenja sjetva nije obavljena uspješno pošto nije bilo đubriva. Uz to, selu je nedostajala i sposobna radna snaga.

      U Federaciji je izgubljena ili napuštena glavnina obradivih hektara. Zvanična statistika je upozorila kako su žitarice, industrijsko i krmno bilje te povrće prije četvrt vijeka zauzimali sedam miliona i sto trideset hiljada hektara a u ovo vrijeme samo šest hiljada i tristo osamdeset hektara.

      Očigledno, ekonomija je zajedno s državom propadala u svakom pogledu.

                                                *

      I mladi ljudi su shvatili da Partija ovo priređuje radi svog prestiža, osiguravanja slave, želeći da osigura budućnost na temeljima svoje slavne prošlosti, da ojača uticaj na svijest ljudi i da njeguje vlastitu historiju. Stoga su se okretali samo sebi, zabavljali se i rado prihvatali sve što je dolazilo iz svijeta, osobito tuđu muziku i igre. Plesali su u novom ritmu i pjevali: «Volim igrat´ bugi-vugi nego raditi na prugi».

      Nacionalnu mržnju je najlakše posijati u Bosni i Hercegovini jer u njoj živi najviše različitih naroda i narodnosti. Jedna mržnja izaziva drugu, ova treću... i to raste dok ne naraste do eksplozije. Potpirivane su iz Beograda i Zagreba te drugih gradova iz okruženja.

      U Tuzli je 20. aprila otkrivena veća anarholiberalistička grupa mlađih intelektualaca. Na suđenju u julu je za te mladiće rečeno kako «mada cijela stvar - ciljeve i namjere - pokušavaju po svaku cijenu da smjeste u «oblake teorije», oni se i njihov avangardizam tupo prizemljuju kada u kontekst tog svog «progresivnog mišljenja» ubacuju otvoreni nacionalizam. Njima od svih nesloboda, okova i stega, dogmatizirane svijesti u Bosni i Hercegovini izgleda najviše smetaju - Muslimani! Muslimani «otežavaju život Srba i Hrvata», oni su «vještačka tvorevina», «niti su istorijski ikad postojali, niti su imali kulturne i druge vrijednosti, kroz koje bi se mogli identifikovati kao nacija»...

                                                *

       Dana 27. jula u Sarajevu je počelo suđenje trinaestorici muslimanskih neprijatelja komunizma, većinom onim istim koji su i nakon rata osuđivani kao pripadnici nacionalne organizacije «Mladi muslimani». Razlog hapšenja i suđenja također je isti kao i l946. godine – neprijateljska djelatnost protiv države, njenog socijalističkog uređenja i komunističkog opredjeljenja. Suđenje je trajalo nekoliko sedmica a štampa i radio-televizija je široko pratila ovaj proces. Pažnja javnosti se osobito usmjerila na prvooptužene, Omera Behmena i Aliju Izetbegovića, sada pravnika. U očima prostih ljudi ovi neprijatelji poretka stekli su izvjesno poštovanje, jer od svojih ideja nisu odstupali ni nakon proteklih četrdeset godina, svejedno što su dosta vremena truhnuli u zatvorskim ćelijama i ponižavani do krajnosti. Mogli su se ne slagati s njihovim idejama i poslom, ali im nisu mogli odricati istrajnost, čvrstinu duha, čvrsto uvjerenje i hrabrost, vrlo značajne ljudske osobine. Sada su ti ljudi, zajedno sa svojim drugovima, ponovo na optuženičkoj klupi.

      U završnoj riječi javni tužilac je kazao «... kako je jasno utvrđeno, na osnovu uvida u kompletni dokazni postupak i materijal, da je djelatnost optuženih bila usmjerena protiv bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naših naroda i narodnosti radi rušenja Bosne i Hercegovine kao Socijalističke Republike, a time i podrivanja društvenog uređenja Jugoslavije. Idejnu potku grupe nacionalista, koji su zagovarali stvaranje «etnički čiste» Bosne i Hercegovine na principima islama kao «jedinstva vjere i zakona», činila je «Islamska deklaracija» - program islamizacije Muslimana, čija je deviza bila i «vjerovati i boriti se». Javni tužilac Edina Rešidović je rekla i ovo: «Optuženi Alija Izetbegović, koji je i autor «Islamske deklaracije», kao i optuženi Omer Behmen, davali su ovaj tekst i drugim licima, građanima naše zemlje, na čitanje radi stvaranja grupe istomišljenika... Dobija se kristalno jasna slika da su optuženi Alija Izetbegović i Omer Behmen širili lažnu tezu o ugroženosti islama i Muslimana u našoj zemlji»... Navodila je dug niz grijehova i činjenica iz reakcionarnog života optuženog da bi na kraju naglasila kako je «optuženi Izetbegović bio jedan od glavnih rukovodilaca omladinske sekcije «El Hidaja» koja je pripadala organizaciji «Mladi muslimani». Od l943. godine radio je na vrbovanju mladih muslimana za odlazak u Handžar-diviziju. Iz ustaške arhive vidljivo je da je Izetbegović primljen na razgovor kod jerusalemskog muftije El Huseinija, Hitlerovog saradnika i osnivača zloglasne Handžar-divizije. Već l946. godine optuženi je osuđen za djela protiv naroda i države. Godine l972. u inostranstvu je posjetio emigranta - ratnog zločinca Jusufa Đozića»...

      Četiri dana kasnije izrečene su presude. Osuđeno je svih trinaest optuženika, na ukupni kaznu od 90 godina. Od toga u zatvoru će Omer Behmen provesti l5 a Alija Izetbegović l4 godina.

      Produžavala se i zaoštravala idejna borba između sljedbenika revolucije i njihovih protivnika. Dok sljedbenici jednako pjevaju pjesme o Titu i revoluciji, takmiče se u programu «Tito – narodnooslobodilačka borba - revolucija», organizuju sletove «Bratstvo-jedinstvo», snimaju seriju filmova o Titu te utiskuju njegov lik u korice partijskih knjižica ponavljajući «zavjete Titovom djelu», protivnici pjevaju nacionalističke pjesme, pišu knjige neprimjerene željama režima jer «podrivaju i napadaju suštinske vrijednosti narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije», izvode sabotaže i diverzije, podstiču štrajkove i pljačkaju društvenu imovinu, podstiču mržnju prema drugima i drukčijima; u njihovim filmovima Bosanac je glupak, pijanica i siledžija a Bosanka je zaostala priprosta žena i kurva...

      Kad vrhovna vlast procijeni da je neprijatelj digao glavu, priredi smotru svoje ratne tehnike i pokaže moć borbene sile ili vježbe Civilne zaštite. Na takvim vježbama do ove zime učestvovalo je tri i po miliona ljudi. Manifestovala se i provjeravala snaga teritorijalne odbrane i ujedno neprijatelj upozoravao šta ga čeka ako mu drskost prevrši mjeru.

      A partijski vrh je s ciljem da ojača redove članstva pooštravao odgovornost svakog pojedinca, oslobađajući se onih koji joj nisu odani. U Bosni i Hercegovini je za primjer poslužio obračun s disidentima u jednoj osnovnoj organizaciji Saveza komunista u Šipragama, gdje je organizacija raspuštena jer je utvrđena odgovornost cijelog članstva.

      U Partiji inače posljednjih godina većina komunista šuti. Jedno je mišljenje da to čine stoga da se nikom ne zamjere a drugo je da su šutljivi zato što ne vide način kako se može zaustaviti rastakanje i države i Partije. Narod je mahom gubio povjerenje u nju.