Kada su premise pogrešne, nije moguće doći do tačnog zaključka. Kada su tačne premise predstavljane ili odbačene kao pogrešne, onda zaključci pripadaju carstvu izmišljene realnosti. Upravo iz tog carstva dolazi većina analiza vodećih zapadnih mainstream medija glede predsjedničkih izbora u Türkiye i odlučne pobjede predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.

Treba uvijek biti oprezan kada zapadni mediji u perfektno ujednačenom strojnom koraku ponavljaju nešto ad nauseam. Obično je pridjev u pitanju, ali ne obavezno. To najčešće ukazuje na neku sirovu laž, koja se (gebelsovskim) ponavljanjem treba urezati u svijest konzumenata vijesti.

Nekoliko takvih “lajtmotiva” pojavljuje se u svakom pisaniju koja pretenduje da bude analiza predsjedničkih izbora u Türkiye, završenih drugim krugom glasanja 28. maja 2023. Jedan od njih jeste da je Erdoğan “pogrešno”, “lažno” ili “neosnovano optužio svog protivnika da ima veze sa kurdskim terorističkim grupama”. Naravno, ne objašnjava se šta je pogrešno, lažno ili neosnovano u konstataciji činjenice da su vođe terorističke organizacije PKK listom dali podršku Kemalu Kılıçdaroğluu (KK).

Zašto je Kılıçdaroğluu, naprasno, između dvaju krugova glasanja, kada se odjednom prisjetio ultranacionalizma i ksenofobije u pokušaju grabeža glasova Sinana Oğana, stalo da se (mlako) distancira od te podrške je jasno, kao što je jasno zašto to nije učinio blagovremeno niti odlučno (jer su mu pro-PKK glasovi trebali). Međutim, zašto je zapadnim medijima stalo da tu vezu prikriju, odnosno pokažu je “lažnom”?

Za 27 miliona 834 hiljada 692 ili 52,18 posto glasača ta veza je bila nešto što su vidjeli i čuli sopstvenim očima i ušima, te u njoj vidjeli realnu opasnost. Jednostavno, kandidat koji uživa podršku terorista odgovornih za desetke hiljada šehida jeste opasnost za opstanak države u obliku i granicama koje znaju. Zapravo, nije malo onih koji se čude da taj broj ili postotak nije bio veći. Jedan od njih jeste Coşkun Başbuğ, specijalista za sigurnost i terorizam, koji piše za dnevnik Star i čest je TV komentator. Salih Tuna, kolumnista Sabaha, poslije prvog kruga od 14. maja 2023. napisao je tvit u kome kaže da KK zapravo, da je objasnio sve o autonomijama koje je pominjao, ne bi dobio 44 nego 22 posto.

Naravno, daleko od toga da je to jedini razlog glasanja za Erdoğana. U kompleksnom društvu kao što je tursko i razlozi glasanja za jednog ili drugog kandidata su kompleksni. No, da je jedan od ključnih, nije upitno i pokušaj zapadnih medija da se  to sakrije, ignoriše ili pokaže “iracionalnim” jeste indikativan i samo će voditi daljem nerazumijevanju. Nerazumijevanje nije isključivo karakteristika stranaca. Novinar Deniz Zeyrek (piše za bjelotursku dnevnu krpu Sözcu) je nakon prvog kruga na Fox TV-u razočarano lamentirao kako je očigledno da većina glasača još uvijek pridaje značaj državnoj zastavi i vodi se mišlju “mogu biti gladan, ali ne mogu bez domovine”. Malo stane mozak kada se s himalajskih visina zamjera naciji što joj je stalo do zastave i domovine, ali ako to može turski novinar, zašto bismo se čudili strancima?

To nas dovodi do drugog lajtmotiva – “katastrofalna ekonomija”. “Suočavajući se s biračkim tijelom koje je utučeno dugom ekonomskom krizom, Erdoğan je prebacio javnu raspravu na debate o terorizmu i nacionalnom suverenitetu, nadmašivši Kılıçdaroğlua, koji je naglašavao probleme džepa...”, piše Washington Post. Sad je možda jasnija upotreba prvog lajtmotiva?

No, kada je o ekonomiji riječ. Da, inflacija je problem od koga Erdoğan ne bježi i naglašava da mu je njeno smanjenje prioritet. Međutim, odavde gledano, malo je deplasirano sa Zapada pisati o ekonomskoj krizi u Türkiye, s obzirom na to da je veći dio, naročito zapadnog svijeta u ekonomskoj krizi (hvala pandemiji). Da li zaista treba uzimati ozbiljno lekcije iz Amerike, koja nije u recesiji samo zato što se redefiniše riječ recesija, ili Njemačke (sada zvanično) u recesiji, kada turska privreda kontinuirano bilježi rast?

Sada na Zapadu već ustoličeni mit o sporoj i slaboj reakciji države na kataklizmički zemljotres iz februara 2023. također je jedan od lajtmotiva. Čuđenje da je Erdoğan pobijedio uprkos zemljotresu i inflaciji ne prestaje.

Međutim, u najspektakularnije promašaje hoćebiti analiza spada geopolitički aspekt. Ne treba mnogo promućurnosti da se razumije šta zapadnjake najviše žulja. Idiotski (blago rečeno) naslov neokonzervativnog Newsweeka “Putin pobijedio na izborima u Türkiye” jeste ekstrem gluposti. Međutim, ta glupost odražava taj hegemonistički binarni model po kome je svaka nezavisnost i/ili zastupanje sopstvenih interesa, što je svakako plus u očima turskih glasača, obavezno podređeni položaj drugoj strani. Nema veze što (sudeći po fotografiji) mlađahni Andrew Stanton upada u kontradikciju jer ne može izostaviti činjenicu da je Erdoğan osudio rusku invaziju na Ukrajinu kao neprihvatljivu. Ta kontradiktornost je također jedan od lajtmotiva u svim “analizama”.

Na neki način zadivljuje sposobnost svih tih autora da izbjegnu (pravi) kontekst, historiju Türkiye i okolnosti ovih izbora, kako lokalne, tako globalne. Čak i kada napišu koju o “historiji”. Činjenica da su se turski birači opredijelili za stabilnost, što pokazuje dobru dozu historijskog pamćenja i naučenih lekcija, ne može se pročitati u zapadnim analizama. Pokazna vježba, koju je famozni opozicioni sto za šestoro/sedmoro (u drugom krugu proširen i na osmoro) mjesecima demonstrirao nemogućnost da se dogovore o bilo čemu,  mnoge je podsjetila na vrijeme (decenije) nesposobnih koalicija kada su vlade u prosjeku trajale 14 mjeseci.

New York Times pominje Erdoğanovo odbacivanje “Kilicdaroğlua kao nesposobnog za brigu o stadu ovaca, a još manje za upravljanje nacijom” (opet s podtekstom neosnovanosti), ali ta nesposobnost se eksponirala pred očima nacije. Vrhunac nesposobnosti jeste računica po kojoj je Republikanska narodna partija (CHP) povećala broj poslanika, dok je u stvarnosti broj ozbiljno smanjila omogućivši partijama koje nisu teške ni jedan posto u glasovima da preko njene liste dobiju ukupno skoro 40 polaznika. Da ne govorimo o glasinama (?) da je posljednjem koji je sjeo za sto između dva kruga Ümit Özdağ dobio obećanje Ministarstva unutrašnjih poslova za dva posto glasova njegove partije. Neozbiljnije ne može.

Ipak, KK je predstavljan kao onaj koji “mirno govori” i svi mogući klišei, počev od onog imbecilnog o “turskom Gandiju”, i dalje su u opticaju u stranoj štampi. Da u svojoj zemlji ne bi trpjeli partijskog lidera koji je izgubio 11 izbora za redom, promiče lumenima i tu činjenicu ne naglašavaju, da im se slučajno čitaoci ne bi zapitali kakav je pa to “demokrata”.

Većina je (još jednom) potvrdila legat referenduma 2017, odnosno predsjednički sistem. Zamišljanje kako bi sto za šestoro ili za xy reagovao na bilo kakvu urgentnu situaciju (recimo zemljotres) je noćna mora.

Poplava čestitki zapadnih lidera, kojima je do 14. maja išla voda na usta pri pomisli na mogućnost promjene turskog predsjednika, uz obaveznu “želju” da rade zajedno, podsjeća na onu maksimu iz crtanih filmova “ako ne možeš da ga pobijediš, ti mu se pridruži”.

“Türkiye nije jedina zemlja u kojoj bi Erdoğan pobijedio da se kandiduje na izborima... ima ih mnogo...” , tvit novinara Cemila Barlasa. Veselje na ulicama Pakistana, Azerbejdžana, Katara, Jerusalema, Gaze i Palestine, Sjeverne Makedonije, Novog Pazara, Sarajeva itd. povodom Erdoğanove pobjede, ne svjedoči samo o istinitosti tog zapažanja, nego i prevaljenom putu Türkiye za ovih dvadesetak godina. Ko se pa sjeća predsjedničkih izbora u Türkiye recimo 1993. godine?