Otkako je Iran 1. oktobra pokrenuo napad velikih razmjera protiv Izraela, Bliski istok je zadržavao dah u iščekivanju brze izraelske odmazde. Iran je rekao da je njegov dugo očekivani napad bio odgovor na izraelsko ubistvo lidera Hezbollaha Hassana Nasrallaha i visokog oficira Iranske revolucionarne garde (IRGC) u Bejrutu i vođe Hamasa Ismaila Haniyeha u Teheranu.

Američki predsjednik Joe Biden nije krio da će – za razliku od aprila kada je zatražio od Izraela da se suzdrži od odgovora na prvi direktan napad Irana na Izrael – podržati odluku Izraela da uzvrati. Međutim, on je insistirao da bi to trebalo biti proporcionalno, čime bi se osiguralo da SAD ne budu uvučene u sveopšti sukob s Iranom. Nakon sedmice potpune tajnosti nakon telefonskog razgovora između Bidena i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua 9. oktobra, u kojem su rasprave uglavnom bile usredsređene na dogovor o nizu obostrano prihvatljivih ciljeva, Netanyahuov ured je objavio saopštenje u kojem je prenio: „Slušamo misli američke vlade, ali će naše konačne odluke donijeti na osnovu potreba izraelske nacionalne sigurnosti.” Ova izjava je odgovor na priču Washington Posta u kojoj se ističe da je Netanyahu rekao Bajdenu tokom poziva da će ograničiti odmazdu Izraela na vojne lokacije.

No, dok se Bajden cijelo vrijeme žestoko protivio gađanju iranskih nuklearnih postrojenja, 3. oktobra je sugerirao da je bio uključen u razgovore u vezi s napadom na iranska naftna postrojenja, što je izazvalo rast cijena nafte od pet posto. Kao rezultat toga, Bajden je odmah krenuo da napravi vrišteći zaokret, napomenuvši: “Da sam na njihovom mjestu, razmišljao bih o drugim alternativama osim udaranja na iranska naftna polja.” S obzirom na to da se američki predsjednički izbori sve bliže i sa anketama koje ukazuju na tijesnu utrku između potpredsjednice Kamale Harris i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, nije iznenađujuće vidjeti Bidena kako neumorno radi na odvraćanju Netanyahua od ciljanja na iranska naftna postrojenja. nesumnjivo bi podstaklo dramatičan porast cijena nafte, što bi dovelo do razornog udarca po američku ekonomiju i time umanjilo Harrisove izglede za pobjedu na izborima.

Vrijedi napomenuti da Netanyahuova nepokolebljiva odlučnost da fatalno potkopa sve pokušaje SAD-a da se postigne prekid vatre u Gazi ili Libanu nije imala samo za cilj da podupre vlastiti politički opstanak očuvanjem svoje desničarske vlade – koja bi se raspala u slučaju prekid vatre – ali još važnije da se Bajdenova demokratska administracija liši bilo kakvog velikog diplomatskog postignuća na Bliskom istoku, za razliku od Trumpovog spektakularnog prodora u normalizaciji odnosa Izreala s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Marokom i Sudanom.

I dok je potpuno jasno da bi Netanyahu više volio da vidi Trumpa na vlasti, posebno s obzirom na to da se Trump – tokom svog predsjedništva – saginjao unazad kako bi ga umirio, ali uprkos tome što je bio uvjeren da će ciljanje na iranska naftna postrojenja pojačati Trumpovu kampanju, Netanyahu bi najviše vjerovatno će se suzdržati od takve akcije, bojeći se optužbi za miješanje u američke izbore.

Pokazujući prkos, Netanyahu je nastavio sa svojom nemilosrdnom kampanjom napadajući Gazu, a zatim invaziju na Liban unatoč Bidenovoj sve većoj zabrinutosti u vezi sa šokantno neopravdanim ogromnim brojem civilnih žrtava, posebno žena i djece, kao i užasno nedovoljnom količinom humanitarne pomoći dozvoljen ulazak u Gazu.

Netanyahuova početna reakcija na iranski napad snažnom izjavom da je Iran napravio “veliku grešku” i da će “platiti za to” podrazumijevala je brz odgovor. Međutim, kada je u pitanju ciljanje Irana, Netanyahu je akutno svjestan da ne može priuštiti da prkosi Washingtonu, s obzirom na to da Izrael postaje sve više ovisan, čak i u vlastitoj odbrani, od SAD-a.

U potpunoj suprotnosti s upornim ratom iscrpljivanja u Gazi, gdje Netanyahu nije uspio ostvariti svoje središnje ciljeve potpunog razbijanja Hamasa i vraćanja izraelskih talaca kući, u Libanu, on je nesumnjivo bio osnažen nizom nezamislivih taktičkih uspjeha koji su kulminirali atentatom Hezbolahovog vođe Nasralaha. To je sigurno potaklo Netanyahua da napadne Liban, nadajući se da će osigurati svoj novi strateški cilj prisiljavanja Hezbolaha da prekine svoje tekuće jednogodišnje napade na sjeverni Izrael, olakšavajući tako povratak hiljada raseljenih građana u njihove domove. I usred neobuzdanog osjećaja euforije, neki vodeći izraelski političari snažno su se zalagali za Netanyahua da iskoristi ono što su smatrali rastućom ranjivošću Irana – zbog slabljenja Hezbolaha i Hamasa – napadom na iranska nuklearna i naftna postrojenja. Ipak, takvi pozivi su sve više jenjavali u svjetlu Hezbolahovog izuzetno oštrog otpora, koji je izbacio iz kolosijeka pokušaje Izraela da napravi bilo kakav značajan napredak, dok istovremeno udara dublje i češće na Izrael – uključujući mete kao što je vojna baza u blizini Binyamine, pa čak i ciljanje Netanyahuove kuća u Cezareji.

Kao što se očekivalo, Netanyahu je 17. oktobra odlučno odbio da zaustavi rat u Gazi ili Libanu, čak i nakon što je ubio Yahya Sinwara, Hamasovog vođu, koji je bio mozak napada na Izrael 7. oktobra.

Iako Mohamed Bin Salman (MBS), prestolonasljednik Saudijske Arabije i de facto vladar, nije ostavio nikakvu sumnju da bi više volio vidjeti Trumpa – koji ga je, za razliku od Bidena, štitio potiskivanjem izvještaja Centralne obavještajne agencije u kojem ga je okrivljavao da je naredio ubistvo Jamala Khashoggija 2018. – na vlasti, ali je bio duboko obeshrabren kada je Trump izbjegavao da preduzme odlučnu akciju protiv Irana, koji je Rijad okrivio, za napad Huta na njegova naftna postrojenja 2019. godine. Kao i uvijek, Trump je naveo katastrofalne implikacije na globalnu ekonomiju ako Iran izvrši svoju trajnu prijetnju da gađa naftna polja u Rijadu ili protok nafte iz Zaljeva kroz Hormuški moreuz kao savršen izgovor za nedjelovanje. Shodno tome, u nedostatku takve svesrdne podrške SAD-a, MBS je u martu 2023. pristao – iako nevoljko – na približavanje Iranu uz posredovanje Kine, s ciljem ne samo da se oslobodi uzaludnog i nepobjedivog rata koji je vodio protiv Jemena, već što je još važnije da oduzeti Iranu zastrašujuće sredstvo odvraćanja od nafte, čime se otvara put SAD-u i Izraelu da nekažnjeno gađaju Iran.

U očima MBS-a, izraelski nagli pomak od fokusiranja isključivo na Hamas na borbu protiv Hezbolaha, uključujući uklanjanje njegovog vođe, označio je odličnu priliku da se Biden podstakne ne samo da Izraelu da zeleno svjetlo, već i da predvodi ciljanje iranskog nuklearnog oružja i naftna postrojenja. U tu svrhu, Rijad je 26. septembra signalizirao da namjerava povećati svoju proizvodnju nafte u decembru, što je prikazao kao pokušaj da zadrži svoj udio na tržištu, ali, u stvarnosti, to je drzak potez osmišljen da ne samo smiri Biden, koji je nemilosrdno pozivao MBS da obuzda cijene nafte kako bi ublažio inflaciju u SAD-u i udario rusku ratnu mašinu u Ukrajini, ali i da podvuče da na tržištu ima dovoljno nafte da nadoknadi bilo kakvo smanjenje ponude u slučaju udara na Iran. Čak i uz sve ove izvanredne podsticaje, Biden-Harris je ostao nezainteresovan, jer je jasno da bi svaki pogrešan korak fatalno sabotirao njenu kampanju. Iran u međuvremenu nije povukao udarce, otvoreno upozoravajući Rijad i zaljevske države da bi otvaranje njihovog zračnog prostora ili vojnih baza Izraelu predstavljalo čin rata, a istovremeno je aktivirao svoje odvraćanje od nafte oštro prijeteći Rijadu da ne može jamčiti sigurnost svojih naftnih postrojenja. Kako bi izbjegli uranjanje u regionalni požar, Rijad i zaljevske države obavijestili su Izrael da mu neće dozvoliti da koristi njihov zračni prostor i također su pozvali SAD da potisnu Izrael da pažljivo kalibrira svoju odmazdu.

I Netanyahu i MBS žele da se Hamas i Hezbollah iskorijene. Obojica žele da Trump pobijedi na izborima, čime bi im se stvorila pozornica za normalizaciju odnosa. Ali što je najvažnije, oni nastoje da navedu SAD da se suprotstave Iranu. U praksi, obojica su se suočili sa nepremostivom preprekom: ni Tramp, ni Bajden, ni Haris nemaju apetita da budu upleteni u tako zastrašujući sukob.