Svjetska politika se mijenja. Posjeta kanadskog premijera Pekingu i najava stubova novog strateškog partnerstva jasno pokazuju da se tektonske ploče međunarodnih odnosa pomjeraju. Evropski lideri nakon decenija opreznog kolebanja polako ponovno razvijaju otpor prema SAD-u. Prijateljske države sve više traže ravnotežu protiv američke nepredvidivosti.

Tokom posljednjih sto godina Amerika je uživala gotovo bez presedana globalnu dominaciju jer njena moć nije izazivala široko udruživanje drugih država protiv nje. Saveznici su je uglavnom vidjeli kao pouzdanog partnera čak i kada nisu podržavali pojedine odluke. Danas se, međutim, svijet mijenja. Zemlje koje se nalaze između velikih sila imaju izbor da se takmiče za američku naklonost ili da sklope vlastite saveze i stvore treći put sa stvarnim utjecajem.

Savezi se formiraju prvenstveno kao odgovor na prijetnje, a ne samo zbog moći. Dok moć sama po sebi čini državu opasnom, važni su i geografski položaj i namjere te države. Zemlje koje su bliže i imaju revizionističke ambicije izazivaju veći strah od udaljenih i neutralnih sila. Iako se ponekad slabije države priklanjaju jačima strategijom kačenja na vagon, češće se formira balansirajući savez s drugim državama kako bi se neutralizirala prijetnja.

Ova teorija objašnjava povijest saveza, od snažnog američkog saveznog sistema tokom Hladnog rata do koalicija poput one koja je 1991. istjerala Irak iz Kuvajta. Takođe pomaže razumjeti i tzv. unipolarni trenutak kada su SAD dominirale, a saveznici su ostali uz njih zbog povoljnog odnosa, institucionalne inercije i želje za sigurnošću. 

Od početka svog drugog mandata Donald Tramp djelovao je upravo suprotno od onoga što teorija ravnoteže prijetnje predviđa i sa predvidivo negativnim posljedicama. Otvoreno je iskazivao ekspanzionističke ambicije prema saveznicima, ignorirao međunarodno pravo, prijetio carinama i koristio vojnu silu ponekad protiv vlastitih partnera. Takvo ponašanje svijet vidi kao predatorsko i nepouzdano čime se urušava povjerenje u američku stabilnost.

Kao rezultat toga saveznici smanjuju zavisnost od SAD-a i grade nove strateške aranžmane. Kanadski premijer u Pekingu, kao i evropski lideri, sada traže alternative, balansiraju protiv potencijalno neprijateljske Amerike i jačaju vlastitu autonomiju.

Svijet se nalazi na raskrsnici. Nekadašnji američki saveznici i partneri sve jasnije shvataju da podilaženje predatoru ne donosi sigurnost. Novi aranžmani bazirani na ravnoteži snaga i uzajamnoj suradnji mogu oblikovati stabilniji svijet. No, to zahtijeva promjenu američke politike, prelazak sa unilateralnog i predatorskog ponašanja na istinsku saradnju i zajedničko dobro.