Poput crvenog konca, kroz ciklus priča o bosanskim ženama provlače se nesretne ljubavi i grobovi. Jedna od takvih priča jeste i legenda o djevojačkom grobu.

"Tamo negdje u visokoj planini, u kraškoj, divljim škrapovima izbrazdanoj pustinji stoji samotan djevojački grob, a djevojke sa svih strana, često iz velike daljine, hodočaste k njemu, da se pomole Bogu i da se molitvom utješene vrate kući. Niti zna povijest svetaca, niti koja legenda, niti franjevačka hronika išta o toj bezimenoj djevojci, kojoj hrle i katoličke a koji put i muslimanske djevojke kao na proštenje, te ju je narod zaodjenuo svetačkim nimbusom." (Ćiro Truhelka, Djevojački grob, Zagreb, 1923) Truhelka je bio arheolog, povjesničar, povjesničar umjetnosti, kustos i direktor Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu (Osijek, 1865 - Zagreb, 1942).

Šćitski fratri pozvali su Truhelku 1909. godine da pretraži grob na planini Vran i ustanovi šta se u njemu krije, da im razjasni jesu li oni, slijedeći tradiciju i pobožnost svoga naroda, zalutali u krivovjerje ili su nasjeli na podvalu pa misu služe na grobu u kojem su pohranjene kosti neke životinje.

I prije iskopavanja, Truhelka je na grobu na Vranu otkrio čudo: na jednostavnom grobu, ograđenom drvenom ogradom da stoka ne prilazi, cvjetala je zečija stopa (Geum coccineum). Domovina je ovog cvijeta Mala Azija. U Evropi ga ima samo na Balkanu, i to u Rodopi i na Šarganu, a "na cijelom pet stotina kilometara širokom prostoru odanle do Dinarskog gorja nije nađen ni jedan komad toga cvijeta, osim jedan na Bjelašnici (...) a eto tu na Djevinu grobu mogla bi ga se cijela kita nabrati (…) Da je na svom putu dospjela i do Djevina groba, nije do sada niko slutio i tu je kao svjedok davne geološke prošlosti doista malo čudo, ma da mu znanost znade tumača". (Ćiro Truhelka)

Tajna groba na planini Vran

Iskopavanja su pokazala da su u grobu ostaci djevojke dobi od 16 ili 17 godina. I to je bilo otprilike sve što je Ćiro Truhelka mogao saznati o zagonetnoj djevi, iako se po njoj već tada zvao planinski do, planinski obronak između Gvozda i Čvrsnice, te gorski potok što se ispod njih ulijeva u Neretvu.

Narod je vjerovao da je ova planinska djeva pomoćnica djevojaka koje drže do svoga djevičanstva i da molitva na njenom grobu svakoga (uključujući i muškarce) okrepljuje i u tuzi tješi.

Vraćajući se kući, Truhelka je, kaže, upoznao starca Arslanagu, koji mu je otkrio tajnu djevina groba u planini i ispričao ono što "nikom kazivao nije".

Dalje tvrdi da mu je Arslanaga pričao ono što je pouzdano znao jer je bio kum djevojčine familije i svjedok njenog stradanja. Prema starčevom svjedočenju, Truhelka je napisao priču. Objavio ju je prvo u podliscima jednog zagrebačkog lista i posvetio svojoj preminuloj unučici Tanji, a kasnije je to objavio i kao knjigu Djevojački grob.

U vrijeme osmanske vladavine (prema Truhelki, u doba mladosti pripovjedača Arslanage), pošteno, marljivo i bogobojazno živio je Luka Grabovac sa ženom Lucom, a nedaleko od njega bogato i bahato živjeli su Kopčići. Luka i Luca bili su već u poodmakloj dobi kad se dogodilo čudo i kad je Luca rodila. U silnoj radosti izabrali su pomalo neobično ime i kćerku nazvaše Dijeva, tj. Diva, kako se izgovaralo u njihovom ikavskom kraju.

"Istina, stari fra Marijan na Šćitu, koji je kraj ruševina pogorjele crkve sjedio u kućici i čuvao tradicije nekog slavnog ramskog manastira, sjećajući se Epistola fra Grge Varešanina, propovjednika protiv mnogih narodnih običaja, zazirao je malo od tog imena, što ga roditelji djetetu odabrali, pa je za veću sigurnost uz narodno ime Diva zapisao u matrikulu u zaporci i kalendarsko 'Virginija'. U kući i oko kuće sve je malu zvalo Divom i kao Diva je odrasla." (Ćiro Truhelka)

Iako je fra Marijan zazirao od narodnog imena Diva (jer u narodnom vjerovanju ime određuje sudbinu, što bi trebalo značiti da se djevojka nikad neće udati), i on sam joj daje to ime: Virginia u prevodu znači djevica. Ostarjelim roditeljima djevojčica je velika radost, a i svi drugi koji su je ikad vidjeli govorili su kako je lijepa, pametna, draga, vrijedna, poštena, humana, plemenita, a iznad svega se uzdizala njena velika i čista ljubav prema Bogu. Još od djetinjstva bila je toliko posebna da joj se momci iz sela nisu udvarali iako je bila prelijepa, djevojke bi prekidale ogovaranje kad bi im ona prilazila, imala je blagost i milosrdno srce, "bila je radost očinje kuće, utjeha siromaka i ponos čitavog sela".

Ljubav prema Divi promijenila mladog bega

S obzirom na to da je samo njeno rođenje bilo čudo (zbog majčinih poznih godina, što je inače čest motiv u legendama i predajama, čime se naglašava da su te osobe odabrane), mala Diva nije mogla biti obično dijete.

Prvo iskušenje i opasnost za mladu djevu stiglo je s lijepim, mladim i bezobzirnim Tahir-begom, kojeg je "poznavala sva okolica od kupreških vrata pa do Rame pod imenom bijesna Tahirbega kao djevojačkog napasnika i bezobzirna čovjeka, čijem se jogunluku nitko nije mogao oteti".

Sreli su se na izvoru kad je Diva s ostalim djevojkama iz sela došla po vodu. Beg je ostao zatečen Divinom ljepotom: "Ta, Bože, to je lijepo kao sunce! Ko li je ta ljepotica? (…) Tako ti očiju, djevojko, reci mi, tko si, čija li si? - upita beg ponovno te pruži ruku, da i nju prihvati za podbradak, ali čim to Diva zapazi, uspravi se ponosno, ošinu ga okom, iz kojega sijevahu strijele te snažnom kretnjom desnice odbaci drzovito ruku, koja je mladiću klonula niz bok. Beg namršti čelo, a drugarice gledajući taj prizor opkolile, kao da su se dogovorile, Divu, da je zaštite, a ako treba, i obrane".

Poslije ovog susreta, Tahir-beg se potpuno promijenio.

"Živahni, jogunasti mladić, otkako je ugledao Grabovčevu Divu promijenio se u mirna, zamišljena, koji put upravo nujna čovjeka, tako, da je stari Abdurrahmanbeg znao u šali zapitati, na što li je 'bijesni' Tahirbeg nagrajsao, te se tako upitomio."

Sreli su se još nekoliko puta. Tahir-beg je bivao sve zaljubljeniji i nije više mogao zamisliti život bez lijepe "seljančice". Nekada momak "koji je nadaleko bio na glasu zbog svojih ljubavnih doživljaja, koji je ašikovao jednako s muslimanskim kao i s kršćanskim curama i za koga se govorilo da mu se nijedna cura ne može oteti kao ni janje gorskom vuku, a kada bi se koje nasitio, okrenuo bi joj leđa i tražio drugu", bolovao je za lijepom kršćankom.

Zbog ljubavi prema Divi shvatio je koliko se puta "ogriješio o ljubav igrajući se iz obijesti srcima djevojačkim" i sada se Divi zaklinjao u pravu ljubav.

Diva je bila mirna i sigurna u svoju vjeru:"Ne kuni se, beže, jer nismo jedno prema drugom: ti beg, a ja sirota seoska djevojka, ja se molim krstu, a ti se klanjaš ćabi. Naši putevi od starine drugim pravcem teku i nek znadeš, ništa ih sastaviti neće, pa ni ono, što ti ljubavlju zoveš."

Tahir-beg nije odustajao. Odlučio je da je isprosi znajući da se to protivi svim vjerskim i društvenim nazorima bosanskog begstva i da će se sva rodbina zgražati jer "bezi Kopčići vodili su od starine samo djevojke iz begovskih kuća a i tu bi probirali stare sojlije i da, otkad stoji Ćaba, nije bilo, da je Turčin uzimao ćafirske djevojke".

Međutim, Tahir-beg je znao da "ne pita srce ni za vjeru, ni za rod, ni soj, nego pita što je njemu drago". A njemu je bila draga samo Diva i htio joj je dokazati ljubav i poštene namjere.

Otac Džafer-beg u početku se protivio, ali uz majčinu pomoć sin jedinac poslao je oca u prosidbu. Stari beg otišao je u Grabovčevu kuću i zaprosio Divu. Na njegovo veliko iznenađenje, Diva je odbila ponudu, a Luka Grabovac podržao je kćerkinu odluku: "Nije kršteno čeljade za nekršteno, pa makar i bilo najstarijeg soja, a što se loze tiče, neka znadeš Džaferbeže, moja loza ni za dlaku nije mlađa od tvoje."

Odlazeći, uvrijeđeni beg je zaprijetio: "Zapamtićeš Džaferbega Kopčića, ti seljačino - ćen-ćafire (pasji nevjerniče)!"

Djevojku sakrili kod kuma Arslanage

Znajući kakvu je sramotu Divina odluka donijela bogatoj begovskoj kući, roditelji su je sklonili na planinu, u katun kuma Arslanage. Tahir-begu je ostala još samo otmica i on ide do kraja. U staro vrijeme otmice djevojaka u Bosni bile su česte; uglavnom bi bile dogovorene s djevojkom kojoj bi otac branio udaju.

"Drugačije je bivalo ako ni otac ni djevojka nisu pristali na prošnju. Onda otmica nije bila namještena, nego ozbiljna i često povodom krvavoj drami (…) Često se onda dešavalo, da bi svatovi-otimači, ako su bili brojem slabiji, podlegli i svi mrtvi ostali na krvavu razbojištu. Takovih svatovskih groblja znade narod u Bosni još danas i priča o mrtvim svatovima…"

Tahir-beg nije mogao računati na pomoć svojih pa se sjetio svoga kmeta Riste Furtule, najlukavijeg i najodvažnijeg u svome selu. Obećao mu je pokloniti čifluk na kojem je kmetovao i Risto je rado pristao.

Kad su krenuli u otmicu, ponio je bocu rakije da joj silom salije u grlo i opije je, te sohu: "Ako se djevojka nikojom silom ne može prisiliti da ide, provuče joj se soha iza leđa kroz oba rukava gunjca, da joj ruke stoje raskrštene, te njim ni maknuti ne može a kamoli se obraniti. Cura je onda tvoja, ti s njome radi po svom ćejifu i ne boj se da će ti odoljeti. Kad je oženiš bez nikjaha (vjenčanja), da vidiš, kako će svojevoljno poći za tobom i bježati pred ostalima, samo da joj se ne sazna sramota. Eto ova ista soha natjerala je po gdjekoju prkosnu i ponosnu djevojku, da je pošla, za kim nije htjela, ko što ide pitomo janje za ovcom..."

Risto je ubio Divinog psa čuvara, boca s rakijom se prolila, provukao je djevojci sohu kroz rukave i da svezao joj ruke uz njene krajeve. I kao starokršćanska mučenica, koju razapinju na križ, stajala je Diva nijema i nepomična. Risto i brat mu sklonili su se da Tahir-beg uradi "šta treba". A on ju je molio da pođe za njega dobre volje i obećavao da će joj "zemlju u raj pretvoriti", jer bez nje mu je život pakao.

Poštivanje univerzalnih vrijednosti

Svejedno, Diva ga nije htjela.

"Diva klonu korak natrag, pogleda opet u nebo i zavapi: - Sveta Gospo, pomozi mi jadnici očuvati obraz! - I uto se dogodi čudo: slabo, jedva doraslo djevojče, osjeti, kako su joj od jednoč ojačale mišice kao da je njima čelik mjesto krvi zastrujao. Trgnu rukama, a ona jaka grabova soha, koja je podnosila toliko tereta, prebi se na pola kao slamka. Jedna pola osta djevojci u ruci…"

Ipak, Diva Grabovčeva bila je uskoro mrtva. Nož u grudi zario joj je Tahir-beg. Posljednje riječi upućene kumu Arslanagi Zukiću iz Varvare, koji je kasno stigao, bijahu: "Nego jedan ću ti amanet ostaviti: pozdravi mi oca i majku i sve na domu i kazuj im, da lako umirem i da Bogu hvalim, što me je pomilovao, te sam svojom krvi mogla da obranim djevojaštvo svoje. Kazuj im to i nek se Bogu mole za me i zahvaljuju na milosti!"

Kum Arslanaga Zukić ubio je Tahir-bega i osvetio Divu Grabovčevu, a ljeto iza Divine smrti, na godišnjicu, krenula je povorka djevojaka na grob da se na njemu pomole i taj je grob u planini prešutno postao svetim mjestom.

Svake godine prve nedjelje u julu slavi se spomendan njenog mučeništva, kada se služi sveta misa i hodočasti na Divin grob. I cvijet po imenu "zečija stopa" i dalje raskošno cvjeta ne šireći se preko ograde groba.

Iako se to na prvi pogled ne bi reklo, priča o Divi Grabovčevoj istovremeno je priča o zajedničkom životu različitih religija i kultura na ovim prostorima.

Taj život temeljio se na poštivanju univerzalnih i elementarnih etičkih vrijednosti. Ne služi dobru i istini onaj ko je "naš", nego onaj ko poštuje istinu i temeljne ljudske vrijednosti. U zločinu protiv Dive Grabovčeve sudjeluju i kršćani, a štitio je koliko je mogao njezin kum musliman koji je na kraju i osveti.

Sudbina Dive Grabovčeve bila je inspiracija mnogim piscima, publicistima, slikarima, vajarima, kompozitorima, režiserima.

(Tekst provbitno objavljen u 45. broju printanog Stava)