Druga polovina 19. stoljeća jedan je od najtežih perioda u dugogodišnjoj historiji Bošnjaka. Povlačenjem Osmanskog Carstva i okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije našli su se prepušteni sami sebi, u opasnosti da od konstitutivnog postanu periferni faktor u vlastitoj domovini.
Promjena vlasti
Bošnjaci su na promjenu vlasti, koja je imala dalekosežne posljedice, reagirali na različite načine. Manji dio pružio je oružani otpor austrougarskim trupama, izloživši muslimansku populaciju represivnim mjerama Austro-Ugarske Monarhije, dok je najveći dio bošnjačkog stanovništva, usljed neinformiranosti, zbunjenosti, zatečenosti i obezglavljenosti, zauzeo pasivan odnos prema svim događajima s kraja 19. stoljeća. Veliki dio stanovništva rješenje je našao u masovnom napuštanju vjekovnih ognjišta i iseljavanju u područja koja su još bila u sastavu Osmanskog Carstva. Procjenjuje se da je u tri vala masovnog iseljavanja, od 1878. do 1910. godine, Bosnu i Hercegovinu napustilo oko 150.000 njenih stanovnika. Proturena je krilatica da je i sultan poručio: “Ko je moj, neka ide meniˮ. Kao i u svakom metežu, profiteri i sitnošićardžijske duše zadovoljno su trljali rukama bogateći se na preprodaji ogromnih begovskih posjeda.
Iseljavanje bošnjačkog stanovništva odgovaralo je skoro svima, sem iskrenim, samosvjesnim i vizionarski orijentiranim domoljubima. Naime, Austro-Ugarska Monarhija je na Berlinskom kongresu dobila mandat da upokori Bosnu i u njoj zavede red. Nije joj odgovaralo da se proširi vijest kako je muslimansko stanovništvo nezadovoljno i da se masovno iseljava. Zbog namjere da prikrije prave razmjere iseljavanja, nije ni vodila urednu i transparentnu evidenciju iseljenih osoba sve do 1906. godine. Međutim, iseljenički pokret joj je itekako išao na ruku jer je tako veoma jeftino dolazila do vrijednog i plodnog zemljišta za svoje koloniste a s druge strane rješavala se tako jednog dijela stanovništva koji je pružio veoma žilav otpor njenoj upravi.
Ostavljeni na milost i nemilost
Osmanska vlast je i u tome opet gledala svoj interes. Pitanje iseljavanja predstavljala je kao unutrašnju kolonizaciju Turske, odnosno namjeravala je na granicama Srbije, Bugarske i Grčke naseliti izbjeglo stanovništvo “zbog održavanja ravnoteže hrišćanskog elementa”.
Bošnjaci muslimani su u većini gradova ostali obezglavljeni, dezorijentirani, ostavljeni na milost i nemilost udarima sudbine koja je bila krajnje neizvjesna i nepredvidiva. Samo rijetki pojedinci, uvidjevši svu složenost novonastalih prilika, nastojali su svojim djelovanjem pomoći da se duhovni prijelom između orijentalnog naslijeđa i zapadnjačke perspektive što lakše i bezbolnije savlada. Među njima, zavidno mjesto pripada direktoru sarajevske i tuzlanske ruždije, tuzlanskom kadiji i muftiji, prvom direktoru Šerijatske sudačke škole, kasnije drugom reisu-l-ulemi hadži Mehmed-efendiji Teufiku Azabagiću.
Tradicionalna islamska ulema
Porijeklom je pripadao feudalnom sloju, a obrazovanjem tradicionalnoj školi islamske uleme. To mu nije bila prepreka da se u presudnom trenutku, kada je Bošnjacima prijetila realna opasnost da budu svedeni s glavne na marginalnu poziciju među narodima Bosne i Hercegovine, stavi na čelo progresivnih snaga koje su Bošnjake povele naprijed ka tranziciji u zapadnjačke kulturne i civilizacijske tokove. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak s pravom ga svrstava u red prosvjetitelja svoga vremena.
Da bi otupio oštricu masovnog iseljavanja i narodu objasnio da ne postoje vjerski razlozi za iseljavanje, odnosno hidžru, Azabagić je 1884. godine, kao tuzlanski muftija napisao zapaženu poslanicu "Risala o hidžri", u kojoj je argumentirano ukazao na svu pogubnost iseljavanja i katastrofalne posljedice koje iseljavanje ima po bošnjačko stanovništvo. Poslanicom je šerijatskim i praktičnim argumentima osporio pokušaje predstavljanja iseljavanja kao vjerske obaveze (farza). “Iseljavanje (hidžra) u naše vrijeme ravno je samoubojstvu, propasti i nestanku Bošnjaka muslimana s ovih prostoraˮ, bio je rezolutan muftija Azabagić. Zbog ovakvog stava, trpio je napade zastupnika teorije o nužnosti iseljavanja, ali je ustrajao “kao lider nedjeljive bošnjačke vjernosti islamu i bosanskom vatanu”.
Pozitivna uloga
Enciklopedijsko obrazovanje, izuzetno vizionarstvo i neprocjenjivo pozitivna uloga u jednom od najtežih perioda u historiji Bošnjaka ne mogu mu se osporiti ni zanijekati. Tradicionalista, konzervativac i kritičar reisa Azabagića – Sakib-ef. Korkut povodom njegove smrti zabilježio je da je s njim umrla cijela kutubhana. To mu se učinilo preskromno pa je dodao “kutubhana i po”. Azabagić je rođen 1838., a umro je 1918. godine. Živio je 80 godina u dva stoljeća i to većim dijelom u 19. i 18 godina u 20. stoljeću.
Školovao se u Bosni i Istanbulu za vrijeme i u sistemu Osmanskog Carstva, školovao se za jedno a radio u drugom vremenu. Bio je spona dva stoljeća, most između dvije kulturno-civilizacijske zone, orijentalno-islamske i zapadno-evropske, svjedok i sudionik izravnog kontakta islama i kršćanstva na prostoru Bosne i Hercegovine. Angažmanom i nakon odlaska u penziju, reis Azabagić postavio je nove međaše u daljem razvoju mnogih udruženja, časopisa, pokreta i inicijativa. Bio je među prvim Bošnjacima neosporne učenosti i visokopozicioniranog ranga koji je radni i životni vijek posvetio pomoći sunarodnicima da se što lakše uključe u politički i civilizacijski ambijent moderne Evrope kao prostora vjerodostojnog življenja islama.