Isaka Samokovliju, pisca, mnogi su od nas upoznali još u osnovnoj školi. Mnogi zavoljeli. Ali o Isaku Samokovliji liječniku malo toga se zna, a vrijedi ga upoznati. Liječničku karijeru Isaka Samokovlije približio nam je akademik Husref Tahirović knjigom Dr. Isak Samokovlija – život u bijelom mantilu.

Isak Samokovlija rodio se 3. septembra 1889. godine u Goraždu. Isak je u rodnom mjestu odrastao i započeo školovanje. Taj period, piše Tahirović, često je spominjao, rado ga se sjećao i o njemu pisao. U kratkoj autobiografiji zapisao je: „Peo sam se na bregove, vrištao sa djecom, muslimanskom i hrišćanskom, i rastao s njima. Tukli smo se, razbijali jedno drugom glavu, ali sve kao da smo od jedne matere i jednog oca. Jeli smo kolače na Pesah, gurabije na Bajram, peretke na Vaskrs.“

U osnovnu školu krenuo je bez znanja roditelja s nepunih devet godina. Kada je 1902. godine završio četvrti razred i kada je započela nova školska godina, on je ponovo krenuo s djecom u četvrti razred. Na upit učitelja: „Šta ćeš ti ovdje?“, odgovorio je: „Zato što ne znam šta da radim.“ Nakon toga, učitelj je posjetio Isakovog oca i rekao da je Isak najbolji đak i da je šteta da ne nastavi školovanje, a to je značilo odlazak u Sarajevo ili u neki drugi veći grad Monarhije, a finansijske mogućnosti to nisu dopuštale. Ipak, otac je obećao da će ga sljedeće godine upisati u gimnaziju, a da obnovi četvrti razred i dobro utvrdi gradivo. Tako je bilo, majka i djeca su se sljedeće godine preselili u Sarajevo, a otac ostao zbog posla u Goraždu. Studij medicine upisao je u Beču 1910. godine kao stipendista Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva „La Benevolencija“.

Isak Samokovlija bio je i pisac i liječnik, ali je radio nešto što je vjerovatno rijetko kome uspjelo. Trudio se iskoristiti svoj talenat za pisanje i običnom puku, jednostavnim i primamljivim jezikom pisati o medicinskim temama i tako educirati stanovništvo.

U uvodu knjige Dr. Isak Samokovlija – život u bijelom mantilu, koji je napisao Dževad Karahasan, kaže se da je moderna evropska drama nezamisliva bez liječnika – Georga Buchnera, Antona P. Čehova i Arthura Schnitzlera, pa i Mihaila Bulgakova. U balkanskoj književnosti svakako su najznačajniji liječnici-književnici Isak Samokovlija i Laza Lazarević. Svi su oni, izuzev Bulgakova, bili aktivni liječnici. Kako je Čehov u više navrata govorio: „Medicina je moja zakonita žena, književnost – nezakonita. Obje, naravno, smetaju jedna drugoj, ali, naravno, ne toliko da bi isključivale jedna drugu.“ Kod Samokovlije, očito, ne da nisu isključivale jedna drugu nego su pokazale izvjesnu dozu zajedništva i podarile nešto što je donosilo veliku korist „običnom“ svijetu.

Biografija Isaka Samokovlije, pa tako i liječnička praksa, obilježena je ratovima. Prva liječnička iskustva stjecao je u Prvom svjetskom ratu, kada je još kao student u Beču mobiliziran i poslan na front u ljekarsku službu. Iz tog perioda zabilježio je jednu poučnu crticu, koju je u knjizi prenio Husref Tahirović pod naslovom “Beštija”.

Naime, kao ljekar, dodijeljen je 1917. godine jednom austrijskom bataljonu u Elbasanu, u Albaniji. Kada je došao u bataljon, ustanovio je da veliki broj vojnika ima malariju. Odmah je bolesnike uputio u bolnicu. Ali ubrzo je po njega došao jedan ađutant i odveo ga u komandu. Pred komandom stajali su vojnici koje je uputio u bolnicu.

U to se otvore vrata i na njima se ukaza komandant bataljona. Bijaše to neki Švabo iz Inzbruka, aktivni oficir, major.

– Sie, Herr Doktor! Izvešću vas pred ratni sud! Šaljete mi pola bataljona u bolnicu. Šta vi mislite? Dvadeset vojnika odjednom! – vikao je.

– Dvadeset teških malaričara – kažem ja mirno.

– Ćutite. Mogao bih da vas ubijem kao sabotera. Malarija! Malarija! I to mi je neka bolest! Niko ne ide u bolnicu. Marš! Abtreten!

Kako je i naređeno, vojnici su vraćeni. Nisu otišli u bolnicu. Ali već sljedećeg dana stiže kurir. Komandant bataljona bio je u krevetu.

„He…e..rr ..dok..tor… Uhvatila je i mene… – govorio je i cvokotao zubima.

Pregledao sam ga.

– Šta je? – pita me major.

– Pa, malarija – kažem mirno.

– Beštija jedna! – psovao je major.

– Beštija! A kako mi je srce, pitao je zabrinuto uvlačeći se pod hrpu ćebadi.“

Tek poslije toga naredio je da se malarični vojnici prebace u bolnicu.

Između svjetskih ratova radio je kao ljekar u Sarajevu, a kasnije i u rodnom Goraždu, te u Fojnici. Poslije je u Sarajevu otvorio i privatnu praksu. Tahirović je zabilježio sjećanje Isakove kćerke Rikice Najdanović: „Kada se vratio u Sarajevo, imao je malu privatnu praksu u prizemlju svoje kuće gdje je radio poslije podne. Posebno sam bila ponosna kada bi mi dozvolio da mu pomažem s čišćenjem instrumenata. Tada nisu postojali jednokratni špricevi i igle. Svaki instrument, kao i stakleni špric, morao se dobro oprati, a igle pročistiti specijalnom žicom da bi se obezbijedila dobra prohodnost. Zatim bi se dugo iskuhavalo da se obezbijedi sterilizacija.

Sve sam to radila s ponosom doktorske pomoćnice i mislim da je to uticalo da se kasnije odlučim za studij medicine. Cijene pregleda bile su vrlo umjerene, ali ipak previsoke za sirotinju. Zato je moj otac četvrtkom primao siromašne bolesnike bez naknade, besplatno. Primao ih je s jednakom pažnjom i posvećenošću kao i ostale. Ljudi su to znali i veoma cijenili njegov dobrotvorni rad. Mnoge priče o sirotinji s Bjelava i drugih sarajevskih mahala kasnije je pretočio u svoje priče.“

Drugi svjetski rat bio je posebno teško vrijeme za Isaka Samokovliju, prije svega zato što je bio Jevrej. No, ustaške vlasti su ga mobilizirale da radi kao liječnik. Bio je poslan na domobranske vojne vježbe u raznim mjestima širom Bosne. Iz tog perioda postoje dvije zabilješke, obje su dopisnice koje je slao svome prijatelju Hamidu Dizdaru. Ali iz njih se teško može saznati u kakvom je stvarno stanju bio jer je pošta bila podvrgnuta ustaškoj cenzuri. Godine 1942. vraćen je u Sarajevo, gdje je radio kao ljekar u Uredu za izbjeglice Velike župe Vrhbosne u Sarajevu. Kada su njemačke okupacione vlasti, plašeći se širenja zarazne bolesti među svojom vojskom, odlučile da izbjeglice oboljele od tifusa presele izvan gradskog središta 1942. godine, izgrađeno je izbjegličko naselje, Logor na Alipašinom Mostu. Među devetnaest zaposlenih u Logoru bio je i Isak Samokovlija kao upravitelj ambulante izbjegličkog logora.

Iz tog perioda ostalo je nekoliko svjedočenja, ali ne i njegovi zapisi. Ostalo je zabilježeno da je u saradnji s „Merhametom“ uspješno zbrinjavao i smještao djecu bez roditelja koja su boravila u Logoru u različite objekte i sarajevske porodice.

„O prilikama i neprilikama koje je imao kada je radio i živio u Logoru na Alipašinom Mostu i kako ih je doživljavao dr. Samokovlija nije pisao ili zapisi o tome do sada nisu nađeni. Poslije rata nešto je o tome pričao svom bliskom prijatelju Samuelu Elazaru, koji će mnogo godina kasnije to sjećanje u članku ‘Isak Samokovlija – susreti i sjećanja’ kratko opisati: ‘Pošto je i sam bio rodom iz istočne Bosne (Podrinja), iz Goražda, našao je u logoru svojih vršnjaka i drugarica svoje majke s kojima je često vodio nevezane razgovore i osvježavao uspomene iz djetinjstva. Poznavajući dobro mentalitet i navike tog naroda, prikupljao je ponešto podataka iz narodne medicine, o čemu je poslije rata volio sa mnom razgovarati’“, piše Tahirović.

Sjećajući se svog oca, dr. Rikica Najdanović Samokovlija zapisala je da ga je rad u logoru na Alipašinom Mostu tokom Drugog svjetskog rata suočio ne samo s brojnim bolestima nego i tragičnim sudbinama protjeranog stanovništva, pritom navodeći da ga je rad s tim jadnim ljudima iscrpljivao uz njegove vlastite bolesti i lične tragedije. Ipak, nikad nije dozvolio da se to primijeti i često je, po izjavama izbjeglica, bio jedina svijetla tačka u njihovim životima u to teško ratno vrijeme.

Pred kraj rata 1945. godine Isak Samokovlija je raspoređen na drugu dužnost, tačnije, ponovo je mobiliziran u domobrane. U izvještaju o prelasku na novu dužnost, kako navodi Tahirović, zapisano je ovako: „...njegovo pravedno zalaganje da u granicama svojih mogućnosti ublaži boli i patnje muhadžirskih bijednika od kojih su ogromnu većinu sačinjavale žene, djeca i starci, oduševilo je i ganulo listom sve muhadžire. Nije moglo da bude rječitijeg priznanja za to od onog silnog plača i suza koje su za njim prolivene kada je napustio logor odlazeći na drugu dužnost.“

S ustaškim jedinicama i njemačkom vojskom, koja je bila u povlačenju, Samokovlija je kao liječnik u ustaškim jedinicama krenuo prema Bosanskom Brodu, ali je nakon više pokušaja uspio pobjeći u Doboju i priključiti se kasnije partizanima.

U periodu poslije Drugog svjetskog rata, osim uobičajenih ljekarskih poslova, posvetio se edukaciji naroda kroz objavljivanje edukativnih tekstova u raznim časopisima i brošurama.

„Dr. Isak Samokovlija počeo je da piše medicinske tekstove na zalasku ljekarske karijere. Njegovo bogato stručno iskustvo i dobro poznavanje mentaliteta i običaja bosanskog naroda, koje je stekao radeći u bosanskim selima i gradovima, te njegova orijentisanost prema tadašnjim savremenim pogledima socijalne medicine s kojima je još kao student bio dobro upoznat, uz njegov književni talenat, bile su osnove koje su mu omogućavale da gradi sjajne tekstove zdravstveno-prosvjetnog sadržaja, tekstove koje je objavljivao u časopisu Život i zdravlje ili u vidu zdravstveno-prosvjetnih brošura.

Bilo je to doba poslije Drugog svjetskog rata, doba u kojem su teške životne prilike bile uzrokovane siromaštvom, slabom ishranom, opštom zdravstvenom neprosvijećenošću naroda i lošim higijensko-sanitarnim stanjem. Uz to, na površinu su isplivavale nedaće koje su nastajale kao posljedica liječenja iracionalnim postupcima narodne medicine koje su primjenjivali njeni praktičari, a ne tako rijetko i odrasli ukućani, što je sve skupa usložnjavalo teške zdravstvene prilike u Bosni“, navodi Tahirović.

Isak Samokovlija napisao je 29 tekstova zdravstveno-prosvjetnog sadržaja, koji se po formi mogu razvrstati u četiri kategorije: tekstovi s razvijenim likovima, crtice, stručni članci i poezija.

Među tekstovima s razvijenim likovima izdvaja se serijal tekstova Baba Mara, zdravstveni udarnik, ima riječ. U jednom takvom, pomalo i duhovitom tekstu, dr. Samokovlija piše:

Pozvali me neki dan u prisoje. Dođi, poručili mi, imamo bolesnika, da nas savjetuješ. (...)

Ulazimo u kuću. Za nama uđoše domaćini. Ostali se sjatili oko ognjišta. Pozdravljamo se, sjedamo. Iznesoše pljosku. Nazdravlja domaćin, pa mi pruža da i ja gucnem. Prihvatam pljosku, držim je u ruci, pa kažem:

– Stanite, braćo, i saslušajte me!

– Svi uperili oči u me, očekuju da nazdravim, a ja ne mislim da nazdravljam, nego da korim. Smišljam kako ću, nezgodan čas – a valja kazati što je na srcu, nema kud. Metnem pljosku na sto pa nastavim.

– Domaćine i vi ostali domaćini! Ne budite uvrijeđeni, ali ja vam iz pljoske neću popiti ni kapi. Jesam, sustao sam, dobro bi bilo gucnuti, ove naše čiste šljive, ali ‘vako iz pljoske ne mogu. I evo zašto ne mogu. Saću vam kazati. Dajte mi onaj suharak tamo kraj peći i nož.

– Dohvatiše mi, ja zađeljah mali komadićak drveta, napravih nešto nalik na čep pa kad bih bila gotova okrenem se, pogledam naokolo u svakog, metnem tog pola zađeljanog čepa u usta te ga tako obalim pa ga onda pružim domaćinu: – Deder, domaćine, nek zareda ovaj komadićak drveta iz usta u usta ko gr’oce pljoske.

– Čaše, čaše! Viknu domaćin, pa okrećući se meni kaže:

– Oprosti, baba Maro, ama, eto, takav običaj kod nas.

– Ružan! – odgovorim ja.

– Eto, ko bi to činio da ovaj čep meće u svoja usta kad ga je drugi držao u svojim. Gadi se svakome, a od pljoske?

 

Jednu crticu, sjećanje iz prakse dr. Samokovlije, pod naslovom Spasi me, doktore prenosimo u cijelosti.

 

Svi smo mi ljekari doživjeli pokoji slučaj u svojoj praksi koji nam se usjekao, kako kažemo, duboko u duđu. Takav jedan doživljaj nameće mi se danas da ga kažem jer je vrijedilo da se zabilježi i jer će biti korisno ako ga čuje što više ljudi. Bilo je to prije 30 godina. Pozvali su me jednoj bolesnici u selo. Otac me zabrinuto molio da što prije dođem njegovoj kćeri koja je teško bolesna.

– Ima tri dana, kazuje otac, zabolilo je nešto u trbuhu. Dolazile su neke žene govorile da se strunila.

– A jesu li joj namještale strunu? – upitam ja.

– Ne znam, odgovara otac.

Stigli smo u selo. U dvorištu nas dočekuju neke žene, pozdravljam se, a jedna mi žena kaže:

– Znaš, strunila se, a ja sam joj jučer namjestila strunu.

Ušao sam u sobu. Bolesnica leži u krevetu. Odmah sam opazio da je stanje teško.

– Spasite me, doktore, – gleda me bolesnica užarenih očiju i govori isprekidano:

– Ja vas dobro poznajem. Vaša Beba ide sa mnom u školu. Mi smo dobre prijateljice.

Djevojka je u 16. godini, seljanka, đak drugog razreda Trgovačke akademije. Pregledao sam bolesnicu i ustanovio zapaljenje slijepog crijeva sa početnim zapaljenjem trbušne maramice. Ispitao sam tačno šta su sve radile žene sa djevojkom i kako su joj namještale strunu. Saznao sam da su joj trljale trbuh zejtinom i da joj je ona žena, što mi se javila u dvorištu, vezala fildžan na pupak. Bilo je jasno šta se dogodilo. Gnojno zapaljenje slijepog crijeva usljed trljanja i „vezivanja fildžana na pupak“ provalilo je u trbušnu duplju i gnoj s klicama rasuo se po crijevima i počeo odmah da izaziva opšte zapaljenje. Bio sam neobično dirnut teškom sudbinom ove mlade djevojke, seljanke, tako napredne, đaka Trgovačke akademije, ponosa svojih roditelja. Naslućivao sam najgore i preporučio sam da bolesnicu odmah prevezemo u bolnicu. Nažalost, ni u Državnoj bolnici u Sarajevu kraj sve požrtvovanosti ljekara nije se moglo ništa učiniti. Djevojka je umrla. Sjećam se kako je bio tužan sprovod. Sve njene školske drugarice i drugovi, tužni i potišteni, ispraćali su svoju dobru drugaricu koja je na tako tragičan način stradala.

Dr. Isak Samokovlija umro je u Sarajevu 15. januara 1955. godine. Sahranjen je uz najveće državne počasti na Jevrejskom groblju. U ime Društva ljekara Bosne i Hercegovine, od Samokovlije oprostio se dr. Mića Branisavljević. Jedini nekrolog koji je o njemu napisan kao ljekaru objavljen je u časopisu Život i zdravlje, koji je Samokovlija osnovao i godinama uređivao.