Kažu da čovjek jednim svojim učinjenim djelom iskoči iz prosječnosti. Ovisno o djelu, bude to ka zlu ili ka dobru. Od nas samih zavisi u koju ćemo se knjigu upisati. Ali, naravno, postoji gradacija i u zlu i u dobru. Jer inače ne bi bilo praštanja i nagrađivanja, stoji jutros na početku komentara u podgoričkom listu Pobjeda. 

Kažu da su u knjizi dobra na najvišem stepenu oni koji su spremni da se žrtvuju za unaprijed izgubljenu stvar. I kažu da to ni sam čovjek ne zna da bi uradio, dok mu sudbina ne nametne slijed događaja koji čovjekovu dušu vodi ka konačnom određenju.

Tako je i taj dan trebao biti kao svaki drugi. Uobičajeno putovanje vozom. Dotrajao voz i pruga u jadnom stanju i smoran zimski dan, ali ništa na šta do sada nije navikao.

Vojno lice u bivšoj armiji, vaspitan u spartanskom duhu, ova nelagoda putovanja mu svakako nije padala teško.

A onda stajanje u nekoj nedođiji za koju je prvi put u životu čuo.

Ostatak priče se zna i toliko je puta ponovljen. Oni putnici koji su imali tu nesreću da imaju neodgovarajuće ime i prezime su oteti i odvedeni na nepoznatu lokaciju i tu svirepo pogubljeni. Sa onima koji su u smrt odvedeni jer su pogrešnog Boga voljeli odveden je i Tomo Buzov. Po rođenju Hrvat i katolik, po ličnom izboru Jugosloven i ateista.

Ono što je nepoznato je šta je ovog čovjeka natjeralo da uloži svoju glavu za spas ljudi koje nije poznavao i da li je uopšte bio svjestan opasnosti koja mu prijeti.

Ali tog dana je bilo preopasno i glas pustiti, a kamoli se usuditi da se pita nešto one koji su taj dan odlučivali o životu i smrti. Ali Tomo Buzov se usudio da pita kakva je to država u kojoj neko može da uskoči u voz, legitimiše ljude i dijeli ih po imenu, naciji, vjeri.

U jednom filmu o holokaustu se kaže da Bog odlaže konačno uništenje svijeta samo zbog malog broja pravednika koji svojim djelima u najgorim vremenima ubijede Boga da to odloži.

Ili se možda to sam Isus s vremena na vrijeme pojavi, u ovom slučaju u liku oficira Buzova i mirno i dobrovoljno za sve nas ode na za sebe pripremljen krst, da opet po zna koji put proživi golgotu za sve nas.

Tomo Buzov je, kažu, bio ateista. Ali uvjeren sam više musliman, pravoslavac i katolik od ogromne većine koja se svakodnevno na ovim prostorima obraća Tvorcu, tvrdeći da ga štuju i žive po pravilima koje je On propisao.

Zašto? Zato što je naivno vjerovao u dvije stvari koje ljudi ovdje najviše zloupotrebljavaju: dobrotu i ljubav.

A šta je Bog recite mi, nego to dvoje.

Ne znam u kojem je od „onih“ svjetova završio Tomo Buzov. Znam samo da to mora biti najljepše mjesto na „onom“ svijetu, rezervisano za najplemenitije pripadnike ljudskog roda.

Jer računi moraju biti svedeni i na ovom i na onom svijetu. S tim što su tamo vage za pravdu puno preciznije i za razliku od ovog našeg nesavršenog svijeta, nije moguće da ijedan zločin i zločinac budu nagrađeni.

Tamo je dobro uzvišeno, a zlo poniženo.

Jer ako nije tako, onda ništa nema smisla.

Ni ovamo na ovom svijetu, a još manje na onom tamo.