Bio je 29. decembar 1975. godine. Bomba, ekvivalentna snazi 25 štapina dinamita, bila je postavljena u ormarić u prostoru za preuzimanje prtljaga na centralnom terminalu aerodroma Laguardia u New Yorku. Kada je detonirala nešto poslije 18:30, eksplozija je raskomadala zid ormarića, stvarajući val gelera koji je rušio sve na svom putu. Tijela su bila smrskana, udovi odsječeni. TV kamere snimile su jezivu scenu. Krv, pomiješana s hiljadama litara vode koju su pumpali vatrogasci, razlila se po terminalu i na stajalištima taksija ispred.
Tijela 11 mrtvih bila su izmrcvarena, neka neprepoznatljiva, dok su mnogi od desetaka ozlijeđenih bili nadomak smrti. Ovo je bio najkrvaviji teroristički napad u Sjedinjenim Državama u desetljećima, a New York City više neće vidjeti ništa slično sve do 11. septembra 2001. Zapravo, sreća je bila što je TWA prostor za prtljagu bio relativno prazan oko večere. Detonacija nekoliko sati ranije, kad je vrvjelo putnicima, ubila bi mnogo više.
Bio je deseti septembar 1976. godine, Boeing 727 s 41 putnikom poletio je s LaGuardije prema Chicagu. Nešto više od sat i po nakon putovanja, pet otmičara preuzelo je kontrolu nad avionom.
Borili su se za slobodnu Hrvatsku, objavili su teroristi. Mrzili su komunističku Jugoslavij i zahtijevali su štampanje njihove poruke u vodećim američkim novinama. Objavili su da su ostavili bombu na njujorškom Grand Central Stationu, uslužno rekavši vlastima gdje je mogu pronaći. Njihov kolovođa, 30-godišnji emigrant Zvonko Bušić, povezivan je s terorističkom grupom OTPOR, kao i njegovi kolege otmičari: supruga Amerikanka Julienne i trojica Hrvata.
Krenuli su ka Montrealu, zatim Newfoundlandu (gdje su otmičari oslobodili 35 svojih talaca), Islandu i konačno Parizu, gdje su se teroristi predali vlastima, ne učinivši ništa bilo kome od talaca. Kad su se vratili u New York, u pritvoru, otmičari su primili vijest da je bombu koju su ostavili na stanici Grand Central pronašla policija no detoirala je i jedna policajac je poginuo a trojica su bila ranjena.
Bušić je tada priznao da je zapravo bio na LaGuardiji na dan bombaškog napada 29. decembra. Otmičari su dobili zatvorske kazne, najveću Zvonko Bušić od 32 godine. Njegova supruga i ostali otmičari odslužili su po desetak godina za svoju ulogu u zločinu.
Bila je to ustaška teroristička mreža, mreža sljedbenika fašističkog režima Ante Pavelića, koji je za četiri godine vladavine Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, od 1941. do 1945. godine, ubio skoro milion ljudi. Za razliku od ostalih fašističkih diktatora, Poglavnik je nekažnjen pobjegao, zajedno s većinom svojih ministara i četom odabranih ljudi. Pobjegao je zahvaljujući pomoći zapadnih obavještajnih službi, koje su vjerovale da bi im Pavelić i njegovi ljudi mogli biti koristan instrument u borbi protiv komunizma.
Pavelić se nastanio u Argentini, gdje mu je tamošnja peronistička vlast pomogla da se domogne blaga opljačkanog tokom kratkotrajne takozvane Nezavisne Države Hrvatske, te da uz sebe okupi hiljade svojih sljedbenika. U Buenos Airesu Poglavnik je stvorio jedinu nacističku vladu u emigraciji koja je postojala na svijetu nakon Drugog svjetskog rata.
Početkom pedesetih godina sovjetska tajna služba stiže u Jugoslaviju kako bi obučavala i podržavala Titovu političku policiju, UDB-u (Unutrašnja Državna Bezbednost). Ova je strategija uspjela i pomoću nje zaustavljena je ofanziva unutar Jugoslavije koju su naredili Pavelić i Luburić. Ali sovjetska pomoć nije bila učinkovita niti je mogla prekinuti kampanju napada na jugoslavenske funkcionere u inozemstvu. Nastavljeni su napadi na jugoslavenske ambasade, firme i avione. Ni smrt Pavelića u decembru 1959. i Luburića u aprilu 1969. nisu zaustavile rad ustaške mreže.
Ustaše će svoj rekorde postavljati desetinama terorističkih napada: obaranjem ili otmicom najmanje četiri aviona, postavljanjem bombi i ubijanjem jugoslavenskih migranata koji su ih odbijali finansijski pomagati i, naravno, ubijajući na desetine jugoslavenskih funkcionera unutar i izvan Hrvatske. Do 1970. godine ustaše su predstavljali ozbiljan problem za sigurnosne službe zemalja u kojima su djelovali.
Prva teroristička akcija, poznata pod nazivom Operacija Gvardijan, koju su organizirali ustaše, desila se u junu 1947. godine, kada je grupa terorista iz austrijskog Villacha krenula ka planini Papuk. Do jula naredne godine pohapšeno je svih 85 terorista. Među njima i trojica visokih ustaških oficira iz Drugog svjetskog rata.
Svakako najpoznatija teroristička akcija koju su organizirali radikalni hrvatski teroristi bila je akcija „Raduša“ ili „Feniks“, kako je puno poznatija, po kodnom imenu ustaške emigrantske skupine koja ju je organizirala. Grupa od 19 terorista, dobro obučavanih i uz znanje nekih inozemnih službi, ubacila se krajem juna 1972. godine u Jugoslaviju kod Dravograda: tu su presreli kamion firme “Radenska” i odvezli se do okoline Bugojna kako bi podigli ustanak hrvatskog naroda. Od ukupno 19 terorista, 15 je likvidirano, a od četvorice uhvaćenih, trojica su osuđena na smrt i strijeljana. Preživio je samo jedan – Ludvig Pavlović, jer je tada imao 19 godina, a, po zakonu, smrtna kazna nije se mogla izreći mlađem od 21 godine. Pušten je na slobodu nešto prije izdržane kazne od 20 godina zatvora i nije poživio dugo nakon puštanja. Ubijen je pod nejasnim okolnostima u zapadnoj Hercegovini 1992. godine.
Hrvatski su teroristi napali jugoslavenske ambasade i konzulate u Bad Goldbergu, Münchenu, Frankfurtu, Berlinu, njemačkom Goteborgu, a slične operacije izveli su u New Yorku, Melbourneu, u švedskim gradovima Göteborgu i Stockholmu.
Pet terorista predvođenih ustašom Andelkom Brajkovićem uhapšeno je nakon atentata na ambasadora Vladimira Rolovića 7. januara 1971. Sljedeće je godine druga ćelija otela avion švedske kompanije „SAS“ i izbavila Brajkovićevu skupinu nakon preusmjeravanja leta za Španiju. Otmičari su uspjeli pobjeći zahvaljujući dogovoru sa španskim vlastima. Oni su bili ti koji su 26. januara 1972. godine postavili bombu na letu 367 JAT-a, koji je krenuo iz Hermsdorfa u Njemačkoj. Preživjela je samo stjuardesa Vesna Vulović, koja je ušla u knjige rekorda jer je preživjela pad sa 10.000 metara.
