Slično različitim baštinama istočne i zapadne civilizacije, i u Bosni se nekoć veličala platonska ljubav. Zaljubljenik (ašik) je zbog želje za viđenjem voljenog bića s jedne, i nemogućnosti stvarnog susreta s druge strane, svoju čežnju izgovarao u stihovima, koji su se upravo događali u toj napetosti, u naizgled nemogućem razmršenju čvora skopčanog u sukob želje i zabrane.

Zaljubljenik bi izgarao od čežnje za susretom za koji je unaprijed znao da je nemoguć, i baš zato bi ustrajavao u praksi da svoje čežnje saopći kroz pjesmu koja se od kraja 19. stoljeća počinje imenovati sevdalinkom prvenstveno u časopisu Bosanska vila, a poslije i u zbirkama u priređivačkoj obradi Mirka S. Popovića (1891) i Janka Veselinovića (1895). Upravo ta naša najljepša usmenoknjiževna lirska vrsta, koja je često nastajala pod okolnostima kakve se, naprimjer, susreću i u nastanku uzridskog gazela kod Arapa, u svom korijenu sadrži arapsku riječ sawda (crno), koja upućuje na suštinu njene čuvstvene tematike.

Historičar i kulturolog Smail Balić smatra da su glavni elementi bosanske muzike ostali samosvojni i ne može im se pripisivati čisto istočnjačko porijeklo, usprkos utjecajima arapsko-turske muzičke predaje koja se odvijala preko turskih pjesama na Balkanu i preko islamske duhovne pjesme. Kako god, nemoguće je ne uvidjeti, a o tome su pisali i velikani naše književne historije, da je ova pjesma ponijela oba elementa – i istočnjački i slavenski – i da se pretvorila u svojevrsnu fuziju dviju stečevina tvoreći treći kvalitet: Govoreći o spoju našeg narodnog, ali istočnjačkog elementa u sevdalinkama, historičar književnosti Muhsin Rizvić opisao ju je kao pjesmu “slovensko-orijentalnog emocionalnog oplođenja i spoja: orijentalnog po intenzitetu strasti, po sili i potencijalu senzualnosti u njoj, slovenskog po snatrivoj, neutješnoj, bolnoj osjećajnosti, po širini njene duševnosti.”

Prema mišljenju češkog etnomuzikologa Ludvíka Kube, ova pjesma (originalno slavenska) podlijegala je “muslimanstvu” zbog njegovih draži. Orijentalni utjecaj obogaćivao je pjesmu. U prilog tome, zanimljivo može biti i sljedeće tumačenje Kubina zapažanja o ašikovanju:

Istina je da muhamedanski mladoženja ne smije vidjeti nevjestu dok je ne odvede, ali pjesme nam mnogo kazuju o ašikovanju, tj. o zagledanju i o koketiranju mladih. To možemo vidjeti petkom kad se mladići, kroz rupice na kapijama i tarabama, trude da pogledom uhvate praznično odjevene djevojke, koje se šeću po dvorištu ili tamo igraju. U jednoj pjesmi pitaju roditelji tek dovedenu mladu ženu – što je tako nevesela, a ona im priznaje da ne može zaboraviti svoga prvog ašika, svoju prvu ljubav. A mladić se znao u tim vremenima zaljubiti i u samo ime djevojkino, kako to u drugoj pjesmi priznaje Bakarević Avdaga, koji govori svojoj Muliji: “Ko je tebi tako ime nadio, handžar mu se u srdašce zadio!”

Ova zapažanja govore o istočno-muslimanskoj kulturi koja je zapamćena i u pjesmama, a koja se miješala i sa onim lokalnim, slavenskim tradicijama. Dugi važan element Orijenta, kada je riječ o sevdalinkama, pojava je takozvane prekomjerne sekunde koja je svojevrstan muzički ukras ove pjesme i koja je svojstvena sevdalinci na njenom muzičkom planu.

U tekstu “Sredina i vrijeme nastanka i trajanja sevdalinke” Maglajlić je kolijevku sevdalinke vidio u specifičnoj gradskoj sredini sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske četvrti, mahale, u kojima su kuće, prema mogućnostima domaćina, imale potrebne prostore: ograđenu avliju sa kapidžikom i ašik pendžerom, riječju, kada se život počeo odvijati u onom ambijentu koji čini dobro poznatu pozadinu zbivanja u sevdalinci. U svim definiranjima ove vrste pjesme, sevdalinka je dominantno ljubavna, mada je Maglajlić napomenuo važnu činjenicu da postoje i one sevdalinke koje su opjevale određene bosanskohercegovačke gradove, ili pojedine njihove lokalitete.

Budući da se koncept stanovanja u bosanskim gradovima kroz više od četiri vijeka osmanske uprave zasnivao na strogo čuvanoj privatnosti, koja je subordinirana istočnjačko-muslimanskoj kulturi života, takav se ambijent na izvjestan način “mirio” s onim slavenskim, domicilnim osjećanjem i načinom odnosa među ljudima, s konceptom suživota koji je uključivao i toleranciju na drugog, ali i onom svom, unutrašnjem svijetu davao više slobode.

Stoga je za ispravno razumijevanje sevdalinke potrebno poznavati i kulturni kontekst njezina ostvarivanja, kao i slojevita značenja, uz razumijevanje kulture stanovanja, pa i arhitekture bosanskih kuća i avlija. Otkrivajući kulturni okvir ostvarivanja sevdalinke, američka slavistica Masha Belyavski-Frank  primijetila je da je suštinska komponenta kulturne pozadine sevdalinke ašikovanje, koje dolazi od arapske riječi ašik (zaljubljenik) iz korijena glagola voljeti. Također, historičar književnosti Sead Šemsović tvrdi da se sevdalinka javlja samo u onim mjestima i zajednicama u kojima je ašikovanje bilo društveno prihvaćena i rasprostranjena praksa. Etnomuzikologinja Tamara Karača Beljak razlikuje dvije vrste sevdalinke – onu koju su u intimi doma pjevale ženske osobe, gdje bi u tekstu kazivale i ono što po pravilima skromnosti ne bi smjele javno da kažu, i muške, takozvane “sarhoške” pjesme, koje su pjevane javno i koje su bile nešto slobodnijeg sadržaja. Ovdje treba imati na umu da, kada Karača-Beljak govori o “sarhoškim”, vjerovatno misli na one koje su se početkom dvadesetoga vijeka već počele pjevati u javnom prostoru, u kafanama alla franca, pa su stoga mnoge od njih nastale po uzoru na ovu tradicionalnu pjesmu, do tada njegovanu u intimi doma, i da su “sarhoške” pjesme relativno novijeg postanka.

No, vratimo se ašikovanju, ljubavnom razgovoru mladića i djevojke koji se odvija u određenim mjerilima dozvoljenog i koji je bio dopuštena i društveno prihvaćena praksa među bosanskim muslimanima i za vrijeme osmanske uprave, za razliku od većine društava velikoga muslimanskog svijeta.

U prilog tome govori i specifična arhitektura s mjestom predviđenim za takozvani ašik pendžer, oko koga se i događao ovaj ljubavni dijalog. Ašik pendžer gradio se na dijelu gornjeg sprata kuće koji je gledao na sokak ili na prostor gdje bi bilo dozvoljeno nekom momku da dođe “djevojci na oko”.

Djevojka je mogla birati između više udvarača. Ako bi joj se svidio određeni momak, davala mu je znak da može i dalje dolaziti i tako bi se odvijalo i razvijalo ašikovanje, međutim, uvijek preko koprene i kroz mušepke, koji su predstavljali izvjesnu branu za fizički kontakt.  Zaljubljenik je, u nemogućnosti da dotakne voljeno biće, zbog ograničenja koja nalaže tradicija i koja se ne mogu prekršiti – jer tu jasno stoje i ona fizička (mušepci) – posezao za pjesmom koja je bila jedino sredstvo relaksacije snažno nabijene emocije i želje da se ljubav iskaže.

U toj izvanrednoj napetosti, koja je trajala i time više rasla, između želje za bliskošću i zabrana do određenog trenutka, koje su vjerskog i tradicijskog usmjerenja, nastale su najljepše pjesme koje je iznjedrio bošnjački narod. “Samo susret s voljenim / voljenom mogao je zaliječiti rane nastale usljed čežnje i neispunjenih snova pa se zato u stihovima jedne pjesme rastužena djevojka – pritisnuta tegobnom samoćom – zapitala: Što moj dragi za sunca ne dođe, / Što ne dođe, da mi kahar prođe?

U čežnji za voljenim bićem nastaju i one, sevdalinci svojstvene, zamamne sanjarije, natopljene senzualnošću te ispunjene erotskim snovima.

U jednom od primjera koji variraju ovu lirsku temu djevojka je poželjela da nekim čudom postane “kutija šećera” pa da se prospe po dušeku svoga dragog ašika, kako bi se ostvarila njezina priželjkivanja: Kad se prene, neka šećer bere, / Kad se budi, nek me mladu ljubi.

Sevdalinka je često erotski nabijena pjesma, puna šifrirane senzualnosti u kojoj je alegorija često izražajno sredstvo ašika: Moj fesiću, na Bosni pašiću, / Dok te nosim dotle se ponosim!  

Vjerovatno se kroz ovih nekoliko primjera ponajbolje razaznaje ona Rizvićeva slavenska osjećajnost i orijentalna senzualnost u sevdalinkama. Na kraju, ova vrsta pjesme mogla je i nastati jedino u specifičnim okolnostima bosanskoga društva koje je bilo otvoreno prema velikoj orijentalno-islamskoj kulturi.