Izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice El-Kalem izdao je 2024. godine knjigu "Muzej Islamske zajednice: od ideje do realizacije", autora dr. Ekrema Tucakovića.

Kako je primijetio dr. Haris Dervišević, jedan od recenzenata, ova knjiga popunjava prazninu u kulturnom pejzažu Islamske zajednice koja je postojala decenijama, jer nudi "detaljnu i trijeznu hroniku jedne ideje koja se vraća iz generacije u generaciju, ali se stalno sudara s političkim, institucionalnim i finansijskim preprekama".

Knjiga je zasnovana na arhivskim dokumentima, novinskim tekstovima,  izvještajima i zapisnicima koji su do sada uglavnom bili rasuti.

Ona svjedoči o višedecenijskom potcjenjivanju, uništavanju i otuđenje muslimanskog kulturnog naslijeđa te mnogobrojnim pokušajima osnivanja muzeja kako bi se uspostavio institucionalni okvir zaštite i čuvanja kulturnog naslijeđa.

Imajući u vidu da knjiga donosi hronologiju odluka, inicijativa i neuspjeha, usto i pokazuje da je osnivanje muzeja rezultat višegeneracijske borbe, knjiga postaje referentni izvor za svakoga ko želi ozbiljno istraživati sudbinu islamskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini.

O knjizi, ali i o najavljenom skorom zvaničnom otvaranju Muzeja islamske kulture i umjetnosti za Stav je govorio dr. Ekrem Tucaković, voditelj Odejla za visoko obrazovanje, nauku i kulturu Rijaseta Islamse zajednice u Bosni i Hercegovini.

Tokom istraživanja građe za knjigu, do kojih ste zaključaka ili saznanja došli o statusu ili odnosu prema kulturnom naslijeđu islama i Islamske zajednice na ovim prostorima?

- Muslimansko kulturno naslijeđe u Bosni i Hercegovini dijelilo je sudbinu naroda u kojem je ono nastajalo i čija je bila neposredna baština. U razdobljima kriza, nemira i svjetskih ratova bošnjačko stanovništvo bilo je izloženo bezobzirnim progonima i brutalnim ubistvima, a njegovi kulturni spomenici općoj destrukciji i zatiranju.

U periodima mira, pak, državne strukture i s njima povezane institucije imale su, uglavnom, ignorantski odnos prema ovom naslijeđu i dugo su u njemu vidjele isključivo ostatke nekadašnje tuđinske vlasti i civilizacije.

Husref Redžić u djelu "Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini" identificirao je važan razlog društvenog i akademskog ignoriranja i odbacivanja muslimanske komponente, ističući da islamska umjetnost uopće nije sistematski izučavana niti je o njoj nešto vrednije objavljivano. Prema Redžiću, razlog za ovakav odnos "nalazio se u prikrivenom negiranju umjetnosti koju su donijeli i kod nas širili Turci. Po ovoj logici i praksi zvanične nauke u bivšoj Jugoslaviji trebalo je da sa Turcima iz naših zemalja ode i njihova umjetnost".

S druge strane, unutrašnja bošnjačka kolektivna energija i potencijal iscrpljivao se u borbi za fizičko preživljavanje i u pokušajima promjene statusa nacionalne, ekonomske i političke potčinjenosti i marginalizacije, što je dodatno istiskivalo kulturu na krajnje rubove pažnje i brige čak i onih koje je ova kultura u bitnome određivala.

U tim egzistencijalno teškim i nepredvidivim vremenima, spomenici kulture ostajali su prepušteni negativnom djelovanju vremenskih faktora, ljudskoj destrukciji i otuđenju ili, u najboljem slučaju, brizi svjesnijih pojedinaca čijim naporima je mnogo vrijednog i raritetnog naslijeđa, ipak, sačuvano.

U narodu koji je, kako to ističe časopis "El-Hidaje", pet stoljeća davao "kulturni ton čitavoj Bosni", inicijative aktivnijeg skupljanja kulturnog naslijeđa i formiranje muzeja, budući da to naslijeđe nije bilo u fokusu interesa državnih institucija, nisu isticane s posebnim i potrebnim žarom niti su stavljane u red pitanja od većeg značaja u bošnjačkim političkim i kulturnim agendama.

Programi bošnjačkih političkih stranaka iz austrougarskog i jugoslavenskog razdoblja nisu prepoznali značaj islamskog ili muslimanskog muzeja tako da takav muzej uopće nije uvrštavan u bilo koje oblike političkih zahtjeva ili inicijativa, jednostavno muzej je bio nevidljiv za političku sferu Bošnjaka.

Zanimljivo je da ni bošnjačka štampa čak ni iz doba, kako se to u nekim krugovima naziva, "preporodnog perioda" a ni kasnije, uopće ne uočava važnost muzeja niti tretira pitanje formiranja muzeja islamske kulture ili muzeja muslimanske provenijencije.

^{Tucaković: Muslimansko kulturno naslijeđe u Bosni i Hercegovini dijelilo je sudbinu naroda}

Od kada možemo pratiti nastojanja da se formira muslimanski ili islamski muzej?

- Od sredine 30-ih godina 20. stoljeća pitanje muzeja počinje se s vremena na vrijeme pojavljivati u štampi i službenim dokumentima Islamske zajednice.

Prvi javni spomen potrebe formiranja muzeja s eksponatima muslimanske kulture i istraživačko-sakupljačkog rada registrira se 1935. godine u tekstu M. Š. Ekremova objavljenom u zagrebačkom "Jutarnjem listu".

No, za početak prikupljanja građe i uspostavljenje muslimanskog muzeja najčešće se uzima raspis Ulema-medžlisa iz 1937. godine. U ovom raspisu se ne spominje formiranje muzeja, nego se traži prikupljanje i slanje Gazi Husrev-begovoj biblioteci na čuvanje naročito kamenih tariha s različitih objekata islamske arhitekture i graditeljskog naslijeđa, dakle spomenika koji "imaju neku istorijsku vrijednost, izloženi su kvaru ili su zabačeni".

Ipak, formiranje muzeja u Islamskoj zajednici prvi put ulazi u službenu cirkulaciju u prijedlogu i zahtjevu Mehmeda Handžića iz 1938. godine da se osiguraju sredstva za prikupljanje građe radi formiranja muzeja pri Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Od 1938. godine do danas ideja muzeja u različitim oblicima i izvedbenim fazama bila je prisutna unutar Islamske zajednice.

U ovoj prvoj fazi pažnja je bila usmjerena na skupljanje rukopisa, starije arhivske građe i epigrafike s bašluka, odnosno tariha, kronograma s građevina. Stara rukopisno-arhivska građa i kameni natpisi na arhitektonskim i nadgrobnim spomenicima (bašlucima) bila su dva polja kulturnog naslijeđa na koja je bila najkonkretnije i s najviše uspjeha usmjerena pažnja unutar Islamske zajednice. Najveći rezultati postignuti su u prikupljanju rukopisa na orijentalnim jezicima i njihovom pohranjivanju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Zahvaljujući ovim naporima, sačuvana su mnoga značajna rukopisna djela i vrijedne privatne i javne biblioteke orijentalnog karaktera.

Uprkos svim poteškoćama, čini se, od formiranja muzeja nije se odustajalo?

- Relativno brzo nakon Drugog svjetskog rata tema muzeja je visoko stavljena na dnevni red djelovanja Islamske zajednice.

Posebno je značajna 1954. godina, kada je Vakufski sabor donio formalnu odluku o osnivanju Muzeja Islamske zajednice i nakon čega su uslijedile mnoge konkretne aktivnosti. Donošenje odluke o osnivanju muzeja bilo je potaknuto zabrinutošću usljed široko rasprostranjenog nemara prema spomenicima islamske kulture, očiglednog propadanja, otuđenja i odsustva adekvatne državne brige i mjera zaštite.

Osnivanjem muzeja namjeravalo se spasiti od propadanja i sačuvati ono što je bilo moguće. O razmjerima propadanja i otuđenja građe i spomenika muslimanske kulture slikovito govorio diskusija Mustafe Zuhrića iz Banje Luke na sjednici Vakufskog sabora, koji osnivanje muzeja drži potrebnim kako bi se sačuvali "ostaci ostataka". Međutim, kaže Zuhrić, "morao bih zažaliti što smo mi muslimani i u tom pogledu zakasnili. Kad je snimljen kajmak, onda je nama na um palo. Koliko je naših starina otišlo preko granice? Možemo požaliti što smo i u tom pogledu bili aljkavi i što smo tapkali".

Paničan strah od nestajanja muslimanskog kulturnog naslijeđa i oštro upozorenje na teške posljedice po muslimanski identitet iščitava se iz nepotpisanog teksta objavljenog u "Takvimu" za 1965. godinu u kojem se konstatira da bi našim nehajom i nemarom moglo nestati i "tih ostataka spomenika naše kulture", čime bi se izgubio i "posljednji dokaz naše autohtonosti..., da imamo pravo na svoj opstanak".

Tekst završava posve zanimljivom, čak i za ovo vrijeme neobičnom tvrdnjom "da je čuvanje kulturnih spomenika FARZ isto kao što je farz savm, salat, hadž i zekjat! Iako on nije među šartovima naveden, on proizlazi kao zaključak iz mnogih drugih zapovjedi i pre­poruka u Kur'anu!"

Potpuno je zaboravljeno da je Vakufski sabor u Sarajevu 1956. godine donio "Statut Islamske vjerske zajednice za područje Vakufskog sabora u Sarajevu", a u članu 30 Statuta navodi se da su organi i ustanove Islamske zajednice sa svojstvom pravnog lica, između ostalih, i Muzej IVZ, a o organizaciji i radu Gazi Husrev-begove biblioteke "i Muzeja IVZ Saborski odbor će donijeti posebne pravilnike".

Time je muzej dobio normativnu poziciju kao zasebna ustanova, uz bok sa Gazi Husrev-begovom bibliotekom.

Nažalost, ove formalne odluke, premda su bile važne pretpostavke, nisu bile dovoljne da muzej profunkcionira.

Međutim, ukupni slijed događaja jasno potvrđuje da se od osnivanja muzeja nije nikada odustalo i da je muzej uvijek zaokupljao pažnju organa Islamske zajednice.

Koji bi se problemi mogli izdvojiti, ili šta je spriječilo pokretanje i rad muzeja?

- Iz prezentirane građe i dokumenata mogu se izdvojiti tri ključna problema koja su stajala na putu početka rada muzeja u njegovom punom kapacitetu: hronični nedostatak finansijskih sredstava, nemogućnost osiguranja lokacije ili prostora za smještaj muzeja i iznimno skroman učinak u prikupljanju muzejskih eksponata.

Donoseći odluku o formiranju muzeja 1954. godine, Vakufski sabor je izrazio očekivanje da će država finansijski pomoći muzej, no to se nije desilo.

Prostor Kuršumlije medrese bio je nacionaliziran i nije mogao biti stavljen u funkciju muzeja, stoga su vođene aktivnosti da se za muzej iskoristi prostor Hadži Sinanove tekije, zatim jedna od tetima Careve džamije i konačno Gazi Husrev-begova biblioteka.

Pored mnogih objektivnih ograničenja, o čemu postoji dosta građe na stranicama ove knjige, nepovjerenje prema akciji formiranja muzeja također je bio važan faktor neuspjeha.

To je naročito vidljivo na primjeru prikupljanja eksponata.

Ilustracije radi, prema zapisniku o primopredaji muzejskih eksponata iz 1966. godine, dakle 12 godina nakon donošenja odluke o osnivanju muzeja i mnogobrojnih realiziranih aktivnosti u tom pogledu, na spisku za primopredaju nalazi se nešto više od 130 stavki, što je za tako dug period veoma skroman učinak, imajući u vidu da, vjerovatno, dio tih predmeta i nije imao neku posebnu muzejsku i spomeničku vrijednost.

^{Tucaković: Relativno brzo nakon Drugog svjetskog rata tema muzeja je visoko stavljena na dnevni red djelovanja Islamske zajednice}

U knjizi se govori o određenim konceptualnim lutanjima kada je riječ o muzeju. O čemu je riječ?

- U prvim godinama po donošenju odluke o osnivanju, ambicija je bila da muzej prikuplja i izlaže svu raspoloživu građu islamske provenijencije, za početak s područja Bosne i Hercegovine a kasnije da se akcija proširi na cijelu bivšu Jugoslaviju, i što je više moguće da se prikupljaju originalni eksponati.

Poslije se, međutim, naglašava kako je intencija da se prikupi građa koja se nalazi prvenstveno u objektima Islamske zajednice i kod pojedinaca te da je naglasak na reproduktivnim djelima, a ne originalnim eksponatima, jer se smatralo kako je "naša najdragocjenija dokumentacija iščezla", a pored toga "za otkup eventualnih ostataka Muzej ne raspolaže sa potrebnim sredstvima".

Na ovaj način značajno je reduciran prostor za prikupljanje građe i sam njen krakter.

Tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća formirane su različite komisije i odbori za muzej među čijim članovima je bilo istaknutih bosanskohercegovačkih stručnjaka, afirmiranih historičara i kulturnih radnika koji su radili na razvoju koncepta muzeja i formirali liste potencijalnih eksponata i muzejske građe. Posebno se izdvajaju doprinosi Mehmeda Handžića, Hamdije Kreševljakovića, Mustafe Mulalića, a od druge polovine 80-ih godina Ismeta Bušatlića.

U izvještaju Vakufskog saborskog odbora za 1957. godinu odaje se priznanje članu Ulema-medžlisa Mustafi Ševi, koji je kasnije vršio ulogu i upravnika Muzeja, jer je prikupio najviše eksponata za muzej.

Potrošeno je mnogo vremena u raspravama o muzeju, pisanju izvještaja o urađenom i preprekama s kojima se na tom putu suočavalo, štaviše upotrijebljeni su određeni resursi i sredstva, međutim izostali su zacrtani rezultati. Stoga, Muhamed Hadžijahić u tekstu iz druge polovine 70-ih godina ocjenjuje "potpuno neuspješnom", kako kaže, korisnu akciju za osnivanje muzeja. "Muslimanska svijest" 1937. godine, komentirajući raspis Ulema-medžlisa o prikupljanju historijskih spomenika, videći u njemu začetak muslimanskog muzeja u Sarajevu kao nečega što bi moglo biti "jedinstveno u Evropi", dodaje "da se to ostvari treba mnogo više rada i mnogo više posla, nego ga može svršiti jedan administrativni raspis".

Od druge polovine 80-ih godina 20. stoljeća govor o muzeju i rad na prikupljanju muzejske građe ponovo su intenzivirani, što je rezultiralo formiranjem Muzeja Islamske zajednice "Kuršumlija medresa", ali je oružana agresija nasilno prekinula razvoj i etabliranje muzeja.

U knjizi ste iznijeli i jednu novu pretpostavku i prvi put u našoj javnosti se takva hipoteza pojavljuje. Naime, navodite da se razmišljalo i čak radilo na osnivanju nacionalnog muzeja Bošnjaka!

- U jednom arhivskom dokumentu u Gazi Husrev-begovoj biblioteci s kraja 60-ih godina pojavljuje se preporuka za prikupljanje historijske građe za osnivanje dva muzeja, od kojih je jedan trebao biti "Muzej Muslimana", čije bi aktivnosti pomogla Islamska zajednica. Prema njegovom imenu moglo bi se naslutiti da se radilo o ideji osnivanja nacionalnog muzeja Bošnjaka, imajući u vidu tadašnje priznanje bošnjačke nacije pod imenom Muslimani.

Naime, u zaključcima i preporukama Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ, čije je zasjedanje održano u Zagrebu 1968. godine, ističe se kako je potrebno "ubrzati osnivanje Muzeja Muslimana u Bosni i Hercegovini, radi sakupljanja bogatog historijskog blaga na ovom području, u koju će se svrhu dati predlog nadležnim organima za osnivanje istog, s tim da će organi IVZ pomoći njegovu aktivnost".

U izvještaju sa sjednice Vrhovnog sabora objavljenom u Glasniku također spominju se dva odvojena muzeja, s tim da bi jedan, koliko se može razumjeti iz teksta ovih zaključaka i preporuka, više funkcionirao kao muzej IZ u SFRJ, dok bi drugi bio muzej prosvjete i kulture muslimana u Bosni i Hercegovini.

Pojavljivanje dva muzeja različitog karaktera i na dvije različite lokacije u zaključcima i preporukama Vrhovnog sabora Islamske zajednice, s obzirom na visoki rang organa koji ih je donio, ne bi smjelo biti bez određene težine i ozbiljnosti.

Pretpostavka je da se to moralo temeljiti na određenim tendencijama koje su tada bile prisutne unutar Islamske zajednice, a možda i u društvu.

No, tragajući za mogućim razlozima koji su inicirali ovaj zaključak, posebno s obzirom na različite formulacije koje se pojavljuju u ovom arhivskom dokumentu i objavljenom izvještaju u "Glasniku", pokušao sam doći do zapisnika i radnih materijala za ovu sjednicu Sabora.

Nažalost, pošto je arhiva iz ovog perioda još uvijek neobrađena i nerazvrstana, ovi pokušaji nisu urodili željenim rezultatom.

Ipak, arhivski dokument u kojem se spominje potreba ubrzavanja osnivanja "Muzeja Muslimana", ukazuje da se mislilo na osnivanje nove muzejske ustanove. Nadalje, iz ovog naziva može se razumjeti da se, možda, razmišljalo o nacionalnom muzeju Bošnjaka, što ideji muzeja daje potpuno novu, nacionalnu, dimenziju umjesto dotadašnje vjerske i kulturne.

Naime, u tom periodu veliko početno "M" u terminu musliman već je bila odrednica za nacionalno ime Bošnjaka. Na prvi pogled ne čini se izglednim da je tada moglo biti nekih ozbiljnih razmišljanja u društvu ili među političkim elitama o formiranju nacionalnog muzeja Muslimana, kao tek priznate nacije, jer ni ostale nacije u Bosni i Hercegovini (Hrvati i Srbi) nisu imale zasebne nacionalne muzeje. No, ako se imaju u vidu političke i akademske rasprave vođene u procesu priznanja nacionalnog identiteta Bošnjaka pod imenom "Muslimani" i razumnih, ali tada već ugušivanih, prijedloga da Bošnjaci kao priznata nacija trebaju imati svoje nacionalne institucije koje će proučavati i afirmirati njihov nacionalni život, kao što ih imaju ostale jugoslavenske nacije, te da bosanski Hrvati i Srbi takve institucije imaju u Zagrebu i Beogradu, ima osnova za pretpostavku da se u pojedinim društvenim krugovima ozbiljno razmišljalo o nacionalnom muzeju Bošnjaka.

Ukoliko se to potvrdi kroz relevantne izvore i građu, vrijedna pažnje bila bi činjenica da se ideja nacionalnog muzeja Bošnjaka razvijala i unutar Islamske zajednice ili u saradnji s Islamskom zajednicom, koja će, prema ovom zaključku, pružiti podršku takvom muzeju.

Da bi se ova pretpostavka potvrdila, potrebno je provesti dodatna istraživanja unutar raspložive arhivske građe. Učešće Islamske zajednice u takvom projektu bila bi nova i značajna spoznaja.

^{Tucaković: Na izložbi su predstavljeni dokumenti i eksponati višestoljetnog prisustva islama na prostoru Bosne i Hercegovine}

U javnosti je najavljeno skoro zvanično otvaranje Muzeja islamske kulture i umjetnosti i predstavljanje njegove prve postavke!

- Široj javnosti je poznato da je Rijaset Islamske zajednice 2023. godine donio odluku o osnivanju Muzeja islamske kulture i umjetnosti.

Ovoj odluci prethodila je izrada odgovarajućeg elaborata, a snažan zamah osnivanju Muzeja dao je projekat "Pod nebom vedre vjere - Islam i Evropa u iskustvu Bosne" koji se realizirao tokom 2022. i 2023. godine a finaliziran je multimedijalnom izložbom na kojoj su predstavljeni dokumenti i eksponati višestoljetnog prisustva islama na prostoru Bosne i Hercegovine, muslimanskog kreativnog duha i njegovog susretanja s drugim vjerskim i kulturnim tradicijama.

Dio eksponata do kojih se došlo tokom istraživačkog rada za potrebe ovog projekta ustupljen je novoosnovanom muzeju.

U međuvremenu vrše se pripreme prostora Gazi Husrev-begovog hanikaha, Kuršumlije medrese i dijela Gazi Husrev-begove biblioteke kao prostora koji će činiti izložbenu cjelnu Muzeja islamske kulture i umjetnosti i čije zvanično otvaranje je planirano sredinom maja 2026. godine.