Politička kriza, koju proživljavamo zahvaljujući politici “trojke”, nije uzrokovana samo antizapadnim djelovanjem zapadnih diplomata već i prilično niskim nivoom političke pismenosti građana, općenito, za koju su najodgovorniji naši profesori s fakulteta političkih nauka i analitičari čiji tekstovi ispunjavaju stranice magazina i portala koji baštine ideologiju i narativne strategije YUTEL-a, ali i medija koji su, mogli bismo reći, racionalni i objektivni.
U našoj javnosti, posebice među političarima i novinarima, kao da postoji takmičenje ko će prije prepoznati šta se stvarno iza brda javlja, ko će biti prvi koji je prepoznao problem, šta je ili šta bi moglo biti konačno i/ili jedino ispravno rješenje za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Svijest o procesima, uzrocima događaja i pojava, svijest da ti isti događaji nisu vječni, kao i mogućnost rješenja problema drugačijeg od onog za koje mi smatramo da je ispravno, manjkaju u našim naracijama. I kada međunarodna, zapadna politika, napravi neki potez za koji smatramo da je loš za nas, naše nacionalne i državne interese, brzinom svjetlosti se sjetimo “embarga na oružje ‘90-ih”, “kršćanskog Zapada i većinski muslimanske Bosne” i, htjeli to priznati ili ne, kao Kalimero u crtanim filmovima zakukamo: “Nepravda!”
Onda požurimo da prepoznamo događaje i izjave koji dokazuju našu veličanstvenu spoznaju o nepravdi koja nam se nanosi, a ni na kraj pameti nam nije da pokušamo prepoznati ima li na mjestima s kojih dolazi makar malo prostora preko kojeg ćemo doći do njenog izvora i zatrpati ga političkim i diplomatskim putem, lobiranjem, nekim trećim legalnim i legitimnim putem.
Naravno da su se i Bošnjacima i Bosni nanijele nepravde kosmičkih razmjera, od kojih je najveća neiskorištena mogućnost sprečavanja Genocida, kao i nepravda koju nam je netom nanio visoki predstavnik, kršeći naše zakone i arogantno gazeći političku volju Bošnjaka. S druge strane, iz naših misaonih, pa i emocionalnih paradigmi, a ako želimo biti objektivni i efikasnije se boriti za naše interese, ne bi trebale biti isključene i činjenice da je vojna intervencija Zapada doprinijela prestanku oružane agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu, da je strateški interes Zapada opstanak Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, a sila koja počiva na liberalno-demokratskim načelima i štiti ih, Sjedinjene Američke Države, ne odustaje od onakve Bosne i Hercegovine kakvu i sami želimo.
Politika Dereka Cholleta, Gabriela Escobara, Michaela Murphyja, Christiana Schmidta i inih nije i ne može biti strategija Zapada, osim u slučaju da se Zapad stvarno raspada unutar sebe, neovisno o nama, što, kao što znamo, još nije slučaj.
Upravo je to pokazalo nedavno saslušanje Dereka Cholleta, posebnog savjetnika državnog sekretara SAD i njegovog potčinjenog Gabriela Escobara, zamjenika pomoćnika državnog sekretara i specijalnog izaslanika State Departmenta za Zapadni Balkan, pred Vanjsko-političkim odborom Senata SAD-a. U javnosti je ono percipirano kao još jedan u nizu dokaza da moramo biti zabrinuti zbog politike zapadnih diplomata na Zapadnom Balkanu. Fokus naših novinara, pa i političara, u analizama tog saslušanja stavljen je na izjave Escobara i Choleta, njihova repetiranja pogrešnih i izlizanih zaključaka o korupciji kao centralnom problemu Zapadnog Balkana. Vrlo je malo pažnje posvećeno (osim što je citiran) onome što je mnogo važnije od Choletovog i Escobarovog pravdanja, izjavama i pitanjima predsjedavajućeg Odbora Boba Menendeza.
Indirektno, Menendez je optužio i Choleta i Escobara da su zemlje Balkana “sve dalje od članstva od Evropske unije iako su ih dvije trećine u NATO-u”, da se “problem odnosa Srbije i Kosova ne rješava”, da “Aleksandar Vučić provodi autoritarnu vlast i projekt ‘srpski svet’” i da je “blizak s Rusijom i Vladimirom Putinom”, a, što je najvažnije za Bosnu i Hercegovinu, primijetio je i da “nametanje odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta u izbornom procesu i formiranju Federalne vlade nije bilo dobro”. Predsjedavajući Vanjsko-političkog odbora Senata SAD-a doslovce je upozorio na sve što kritičari zapadne politike na Balkanu govore duže vrijeme, praktično stao na njihovu stranu rekavši: “Bojim se da su i SAD pomogle u tome.”
I jesu, to svi znamo. S tim da sigurno veću važnost za kreiranje strateške politike Zapada ima senator Menendez, nego izvršilac poslova Escobar. Menendez je u “boardu” poslodavaca, Escobar u kategoriji njihovih radnika. Saslušanje Choleta i Escobara pred Odborom poslalo je jasan znak da recentna politika SAD-a na Balkanu nije u akordu sa strategijom SAD-a, naprotiv, disonantna je. A to nam govori dvoje.
Prvo, i naši političari i naši analitičari moraju u svoje misaone mehanizme ugraditi dio koji im pomaže da shvate da niti jedan ljudskom rukom stvoren sistem, pa ni “almighty” sistem SAD-a, nije savršen. Da i u njemu, kao i našem sistemu, postoje “dobri momci” i “loši momci”, da postoje oni koji ga unapređuju i oni koji ga koče. I State Department ima svoje Elmedine Konakoviće, blago rečeno. Slobodno bismo mogli reći da su Gabriel Escobar i Michael Murphy za strategiju Zapada na Balkanu isto što i Elmedin Konaković i Edin Forto za bošnjačku i bosanskohercegovačku strategiju, s razlikom što su ovi prvi dobili izun nalogodavaca, a ovi drugi (zbog tog izuna) došli u poziciju da ruše ono što smo teškom mukom izgradili i nastojimo očuvati i unaprijediti.
Naime, institucijama zaštićene liberalno-demokratske vrijednosti imaju istovremeno i svoju prednost i mahanu. Prednost je što je zapadni čovjek već navikao da institucionalno rješava probleme. Nedostatak je što su ti mehanizmi veoma spori, isuviše birokratizirani, posebno kada je riječ o vanjskoj politici prema malim državama kakva je naša. Slikovito rečeno, kada se donese odluka da se pošalje Gabriel Escobar na Zapadni Balkan da ondje riješi probleme i ubrza proces euroatlantskih integracija pripadnih mu zemalja, onda se bjanko potpisuju njegovi projekti i odluke od njegovog nadređenog. Escobar, tako, može raditi koliko hoće, ali ne i dokle hoće – do saslušanja pred spomenutim Odborom Senata SAD-a. A ako Odbor procijeni da je Escobar uprskao, a sudeći po izjavama predsjednika Odbora Menendeza, očigledno je procijenio, onda cijenu neće platiti Escobar, nego njegov nadređeni – u našoj javnosti tek se pojavila vijest da predsjednik SAD-a ima namjeru smijeniti Escobarovog nadređenog Dereka Choleta i na njegovo mjesto imenovati Jamesa C. O'Briena, višeg savjetnika bivše sekretarke Madeleine Albright. O’Brien će, vjerovatno, dati još jednu priliku Escobaru i, ako je ovaj ne iskoristi, jednostavno ga smijeniti.
Ne bismo rekli ni da je Murphyjevo duže obraćanje prije nekoliko dana (nekako baš poslije saslušanja Escobara i Choleta) na početku Konferencije “Strateško partnerstvo BiH – Euroatlantski svijet” nehotično bilo ispunjeno retoričkim obrascima kojima se izražava odanost Bosni i Hercegovini, ali i Bošnjacima: Murphy je rekao “tvrdnje da su Sjedinjene Američke Države napustile narod, konkretno Bošnjake, ove zemlje... daleko od istine”. Pravda li se to Murphy, ne nama, nego svojim nalogodavcima?
Saslušanje o kojem je bilo riječi i najavljena smjena Escobarovog šefa može, ali ne mora biti, garancija da će se trenutna (auto)destruktivna politika Zapada na Balkanu promijeniti, a nama, koji strahujemo da je takva politika samo simptom ozbiljnijih civilizacijskih lomova (urušavanje liberalno-demokratskog poretka kao takvog), nada da nemamo razloga za brigu. Ali sigurno jeste dokaz za drugu pouku koju bismo trebali izvući...
Bošnjačka politika, priznajmo to sebi, nije dovoljno lobirala na Zapadu. U pravu su oni koji nam spočitavaju da se previše oslanjamo na sam Zapad, da je dovoljno što su istina i pravda na našoj strani, te to što se, uistinu, ponašamo u duhu zapadnih vrijednosti. Nismo rasisti, nismo šovinisti, hoćemo građansku državu, nemamo problem što je dijelimo s druga dva naroda, bez obzira na to što su njihovi politički predstavnici političkim sredstvima nastavili agresiju iz devedesetih; čak ni kada nam je izbrisano “sveto slovo zapadnog poretka – Ustav”, politički nosioci bosanskog suverenizma, SDA i DF, nisu pokrenuli revolucije i nerede... Ali nije dovoljno. Svijet je takav.
I među najboljima nađu se neki Escobar ili Konaković. Donosioci odluka, centri moći, bilo veliki bilo mali, mogu pogriješiti. Neophodno je raditi na njihovoj prevenciji, a posebno se aktivirati kada se ona napravi: Gabriel Escobar, kao paradigma političara koji ne razumiju gdje su došli i kako afirmirati zapadne vrijednosti na Zapadnom Balkanu, koji je tek de jure u zapadnom kulturno-civilizacijom poretku, mnogo prije dolaska Schmidta i Murphyja u Bosnu i Hercegovinu svojom politikom dokazao je da ne zna i ne može (možda i neće!) povući adekvatne korake.
Nama je škola trebala biti njegov pokušaj svrgavanja Albina Kurtija na Kosovu, u čemu je nakratko uspio, ali se Kurti vratio. Pogodite kako? Tako što se Albancima ne može desiti “trojka”. Jednostavno, Albanci su narod čija je nacionalna svijest i politička kultura na višem nivou nego kod nas. Nažalost, oni samozvani analitičari, koji godinama svojim neznavenim analizama nevažno podižu na mjesto važnog, i obratno, uopće nisu ni pokušali baciti pogled na Kosovo i na vrijeme prepoznati posljedice akcija zapadnih izaslanika na Balkan. (U percepciji svijeta Ivane Marić & Co, Albanci su samo slastičari.) O Crnoj Gori da i ne govorimo. Da ne griješimo dušu, bilo je tekstova i priloga koji su upozoravali, ali nisu dobili prostor u medijskoj mašineriji koja nas mentalno drži u okovima socijalističkog misaonog univerzuma, u kojem je sve crno ili bijelo, u kojem država ili mora biti pravedna kao Bog ili je ne treba biti.
Saslušanje Choleta i Escobara pred Vanjskopolitičkim odborom Senata SAD-a, te najavljena smjena Choleta, održivom čine nadu da će se Zapad vratiti samome sebi na Balkanu. No, nada niti može niti treba biti dovoljna za ostvarenja naših ciljeva. Potrebno je političko jedinstvo i djelovanje. Ali prije svega, učljivost i spremnost na promjene. Naši nacionalni i državni ciljevi, kao i devedesetih, pripadni su pravoj strani historije. I njih ne treba mijenjati. Potrebno je mijenjati političke i narativne strategije, ne ciljeve. Jer svijet nije isti kao devedesetih. A povijest nas uči da i najmalobrojniji narodi nisu nebitni. Naš artikuliran i jasan glas može biti važan. Na koncu, to i jeste ono što je u okvirima naših mogućnosti. Artikulirati i jasno izraziti naše stavove i uzdignute glave boriti se za njih. Strpljivo i predano, s akcentom na – strpljivo.
