Dok su slike imigracionih racija u SAD-u početkom ove godine punile naslovnice, uporedo s vijestima o smrtnim slučajevima u pritvorima ICE-a i dvije smrtonosne pucnjave, evropski političari su požurili da se distanciraju od ekscesa Trumpove mašinerije za deportaciju.

Kada su se pojavili izvještaji o tome da će službenici američke Imigracione i carinske službe (ICE) biti raspoređeni u Italiji tokom Zimskih olimpijskih igara, osude su brzo stigle sa svih strana političkog spektra. Ipak, mnogi od tih istih glasova ostali su sumnjivo nijemi spram onoga što se trenutno dešava u samoj Evropi.

Evropska komisija je 11. marta 2025. godine predložila sveobuhvatnu reviziju pravila EU o povratku – novu Uredbu o povratku – koju civilno društvo opravdano naziva Uredbom o deportaciji. Ona se zasniva na decenijama širenja migracionih baza podataka i nadzorne arhitekture EU – od Eurodaca do Šengenskog informacionog sistema – što je kulminiralo onim što se može opisati isključivo kao digitalna mašina za deportaciju. Infrastruktura već postoji, a ovaj zakon bi je samo pretvorio u oružje.

Poput mnogih nedavnih zakona EU o migracijama, ovaj prijedlog je predstavljen bez sveobuhvatne procjene utjecaja na osnovna ljudska prava. Šesnaest stručnjaka UN-a već je izrazilo zabrinutost u pogledu njegove usklađenosti s međunarodnim pravom. Uprkos tome, institucije EU ubrzano forsiraju ovaj dosje kroz zakonodavni proces. Njihov proklamirani cilj je jasan, a to je deportovati što više ljudi.

Metode predložene za postizanje tog cilja trebale bi zabrinuti svakoga ko drži do zaštite od masovnog nadzora. U središtu uredbe su lični podaci: njihovo prikupljanje, razmjena i prenos. Države članice bit će obavezne prikupljati i dijeliti što više informacija kako bi olakšale procese deportacije.

Međutim, lični podaci nisu apstrakcija. Oni su digitalni trag našeg identiteta – našeg kretanja, historije bolesti, porodičnih veza i pravnih zahtjeva. Kada država kontrolira te podatke, ona kontrolira putanju nečijeg života. Ovo širenje nadzora nije ograničeno samo na osobe koje države namjeravaju deportovati. Vlade širom Evrope kontinuirano povećavaju pristup policije biometrijskim bazama podataka, pokreću pilot-projekte za prepoznavanje lica i dijele podatke preko granica.

Jednom uneseni, podaci pokreću kaskadni efekt. Okvir interoperabilnosti koji povezuje baze podataka EU podrazumijeva da se, nakon što se osoba registrira u sistemu, te informacije mogu proširiti među brojnim institucijama u sekundi, uz razorne posljedice. Širom Unije raste pritisak na javne službe – uključujući zdravstvene i socijalne radnike – da dijele podatke o korisnicima s organima za provođenje zakona.

Efekt zastrašivanja je očigledan: ljudi izbjegavaju bolnice, škole i skloništa iz straha da će ostvarivanje osnovnih prava pokrenuti postupak deportacije. U Minneapolisu su škole privremeno prešle na online nastavu kako bi djeca mogla nastaviti učiti bez straha od racija ICE-a, a prijedlog EU stvorit će sličnu klimu straha. U Italiji je policija nedavno upala u bolnicu kako bi istražila ljekare koji su izdavali potvrde kojima se ljudi spašavaju od pritvora u nehumanim uslovima tokom čekanja na deportaciju.

Nezakonite prakse rasnog profiliranja također će porasti u ovoj klimi policijske nekažnjivosti i rasno motivirane sumnje. Uredba normalizira policijske racije u privatnim i javnim prostorima radi "otkrivanja" osoba bez dokumenata, kao i oduzimanje elektronskih uređaja, te utire put korištenju tehnologije biometrijske identifikacije prilikom nasumičnog zaustavljanja i pretresa.

Arhitektura nadzora se ne zaustavlja na evropskim granicama. Uredba otvara vrata nezakonitim sporazumima o razmjeni podataka s državama van EU, izlažući deportovane osobe visokom riziku od daljnjeg progona. Veze između nadzora, represije, pritvora i deportacije u Evropi već su jasne. Prijedlog se oslanja na okrutnost neophodnu za održavanje takvog režima, produžavanjem maksimalnih perioda pritvora i ukidanjem izuzeća za ranjive grupe, poput porodica s djecom.

Deportacioni centri u kojima će ljudi biti zatvoreni sve su češće opremljeni naprednim tehnologijama nadzora. "Zatvoreni centri s kontroliranim pristupom" na grčkim ostrvima, koje finansira EU, služe kao model za budućnost. Opremljeni senzorima pokreta, CCTV mrežama, sistemima za ulazak putem otiska prsta i nadzorom telefona, to nisu prihvatni centri, već visokotehnološke zone zadržavanja. Povećanje broja deportacija značit će širenje ovog modela, kako unutar EU, tako i u eksternim "centrima za povratak".

U međuvremenu, privatne kompanije profitiraju od digitaliziranog režima masovnih deportacija u Evropi. Tehnološke firme poput Palantira i Clearview AI, te zaštitarske kompanije poput Geo Group, već pružaju infrastrukturu koju koristi ICE u SAD-u. Kako EU razvija vlastitu verziju tog sistema, brojni unosni ugovori za tehnologije nadzora će se umnožiti.

Izbor pred zakonodavcima EU je jasan i nemilosrdan. Želimo li Evropu u kojoj komšije mogu nestati preko noći? Gdje podaci postaju valuta u dogovorima s autoritarnim režimima? Gdje bolnice služe kao kanali za prikupljanje podataka za deportaciju?

Evropa ne može vjerodostojno kritizirati autoritarne ekscese u inostranstvu dok kod kuće gradi sopstvenu distopijsku mašineriju za deportaciju. Evropski parlament još uvijek ima moć da odbaci ili radikalno izmijeni ovaj prijedlog. Europarlamentarci koji osuđuju režim deportacije Donalda Trumpa ne smiju ignorirati njegovog evropskog pandana koji nastaje pred njihovim očima.

Ovo je više od pukog tehničkog pitanja o upravljanju migracijama. Ovo je odlučujući trenutak u oblikovanju društva kakvo gradimo – društva masovnog nadzora i rasističke isključenosti ili društva utemeljenog na brizi i zajednici, piše EUobserver.