Moliše me kolašinski prviši:
“Nami mevlud daj bosanski napiši!
Što j’ u Kur’an na sve iman imamo
Bošnjački nam gradi mevlud molimo!”
Hafiz Salih efendija Gašević je impozantna ličnost alhamijado književnosti Bošnjaka s prostora Crne Gore. No, iako je to tako, detaljna biografija ovog stvaraoca još uvijek nije poznata. Ono što nam je dostupno i što čini kičmeni stub njegovog životopisa osvjetljava samo pojedine detalje iz njegovog ovodunjalučkog života.
Salih Gašević je rođen u Nikšiću, kako se najčešće navodi, 1268. godine po Hidžri, što će reći 1851. ili 1852. godine, jer je ta hidžretska godina započela 27. oktobra 1851. godine po gregorijanskom kalendaru. U rodnom mjestu završio je mekteb i ruždiju. U do sada objavljenim biografijama Saliha Gaševića ne navode se imena njegovih učitelja. Međutim, na osnovu nedavno otkrivenih i proučenih spisa koji su ostali iza njega, a radi se o jednoj kasidi koja se čuva u Muzeju Hercegovine u Mostaru, dr. hfz. Elvir Duranović nam otkriva da se, prema kazivanju samog Gaševića, jedan od njegovih prvih mualima zvao hodža Hasan efendija.
Nakon završenog mekteba, Salih Gašević je završio i ruždiju u Nikšiću i svoje dalje obrazovanje nastavio u Istanbulu. U svoj rodni grad se vratio po završetku obrazovanja i ubrzo zaposlio u finansijskoj službi nikšićkog mudirluka, dospijevajući i do položaja mal mudira. S obzirom na visoko obrazovanje koje je posjedovao, te uz to važnu funkciju koju je obavljao i izvrsno poznavanje orijentalnih jezika, kao i titulu hafiza – čuvara Kur’ana Časnog, Salih Gašević je bio veoma poštovana ličnost u Nikšiću svoga doba. Neposredno pred pad Nikšića pod crnogorsku vlast 1877. godine, Gašević je godinu dana ranije odselio u Ljumu, kazu u Prizrenskom sandžaku, gdje je postavljen za sreskog načelnika (kajmekama). U Ljumi je ostao do 1887. godine, kada je imenovan za načelnika u Šahovićima (današnje Tomaševo), mjestu koje je u to doba bilo središte kaze Donji Kolašin. Tokom svog službovanja u Šahovićima hafiz Salih je zapao u hastaluk (razbolio se), zbog čega je prenesen u Bijelo Polje, kako bi ga tamošnji hećimi pokušali liječiti. Ipak, smrt je bila jača od života, pa je Salih efendija Gašević preselio na ahiret 1316. h. g. (1898/99). Dženaza mu je klanjana u haremu Čaršijske džamije u centru Bijelog Polja, gdje je i pokopan. Njegov mezar je ostao na tom mjestu sve do stradanja Čaršijske džamije tokom savezničkog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Nakon ratnih dešavanja ostaci džamije su uklonjeni, a zemni ostaci hafiza Saliha Gaševića, zajedno s njegovim nadgrobnim nišanima, preneseni su u Gornje groblje u Lješnici, gdje se i danas nalaze.
Epitaf na Gaševićevom nadgrobnom nišanu spada u jedan od najinteresantnijih te vrste u Crnoj Gori. Do sada je urađeno više prevoda tog epitafa na bosanski jezik. Prvi prevod uradio je muftija Harun Lamežević 1935. godine, da bi te iste godine to učinio i Alija Nametak. Dvije godine kasnije epitaf s nišana preveo je i Fehim Bajraktarević, da bi to znatno kasnije, u dva navrata, prvi put 1972, a potom i 1998. godine, učinio i Mehmed Mujezinović. Posljednji prevod ovog lirskog epitafa uradili su Derya i Ugur Mantu, doktorandi na Ankara Univerzitetu. Prema njihovom prevodu, ovaj epitaf glasi ovako:
Plemstvo moje sljedbe su nosioci Kur’ana [hafizi].
Nemoj biti gord, robe [Božji], na ovaj prolazni svijet.
Jednog dana ćeš morati s njega otputovati, oprostivši se sa svim prijateljima.
Kada te snađe suđeni čas, morat ćeš umrijeti.
Dok ti se ovdje nije sviđao vrijedni [skupocjeni] saten,
Najposlije će ti navući ćefine.
Kolašinski kajmekam Nikšićanin Hafiz Salih
Godina 1316. (1898/99.)
Hafiz Salih Gašević svakako je najpoznatiji kao autor Mevluda – spjeva o rođenju Muhammeda, a. s. To djelo nastalo je na nagovor kolašinskih prvaka, kako stoji i u samom djelu. Interesantno je navesti da se ustvari radi o prevedenoj adaptaciji Mevluda Sulejmana Čelebije, koji je nastao još 1312. godine u Bursi na turskom jeziku pod naslovom Vesiletun nedžat. Znajući mentalitet i jezičke karakteristike Bošnjaka s kojima je dijelio istu sudbinu, Gašević je pri prepjevavanju pomenutog Mevluda, u njega unosio i nove dijelove, dok je neke postojeće izostavljao.
Prvo izdanje ovog djela pod naslovom Mevlud a’lani ala lisan-i Bosnevi objavljeno je 1296. h. g. (1878/79). Uz prvo, autor je lično finansirao štampanje i drugog izdanja, koje je uslijedilo 1311. h. g. (1893/94). Oba izdanja štampana su uz dozvolu visokog mearifskog nazareta (ministarstva prosvjete) u vilajetskoj štampariji “Kosovo” u Skoplju. Nakon toga Gaševićev Mevlud doživio je na desetke izdanja da bi ga 2015. godine Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore stavila pod svoju zaštitu.
Prema navodima dr. hfz. Elvira Duranovića, Alija Nametak je zabilježio da je svojevremeno od Saliha Safveta Bašića, nekadašnjeg profesora Šeriatske sudačke škole u Sarajevu, saznao da je hafiz Salih Gašević napisao i jedan udžbenik za vjersku pouku – Ilmihal, koji, ako je ta informacija tačna, do sada nije pronađen.
Novo naučno otkriće koje obogaćuje biografiju Saliha efendije Gaševića jeste da je on bio i autor jedne kaside, koju su pronašle i naučnoj javnosti u Katalogu arapskih, turskih i bosanskih rukopisa Muzeja Hercegovine Mostar predstavile dr. Dželila Babović i mr. Madžida Mašić. Prema njihovim saznanjima to je “do sada nepoznata pjesma savjetodavnog i moralno-didaktičkog karaktera, autora Saliha Gaševića”. O ovoj kasidi pisao je i Elvir Duranović, koji nas obavještava da je “Gaševićeva kasida napisana (je) u rimovanom stihu i to je obrazac kojeg se autor dosljedno, uz rijetke izuzetke, drži. Najveći dio napisan je u osmercu, dok su pojedini dijelovi u devetercu ili sedmercu”. Pored ovih navoda, Duranović iznosi još jednu bitnu pojedinost koja nam ukazuje da je prezime hafiza Saliha Gašović, a ne Gašević, kako smo do sada vjerovali i tvrdili.
Biografija Saliha efendije Gaševića je bogatija otkrićem još jedne važne pojedinosti, a radi se o rukopisu njegovog Mevluda, koji je, prema navodima pisara, završen u Bijelom Polju 10. maja 1873. godine. Ovaj rukopis nedavno je pronašao arheolog Burhan Čelebić iz Bijelog Polja u glavnoj gradskoj džamiji u Bijelom Polju. Mevlud je pisan arebicom.
