U svom članku, "Šta stoji iza njemačkog saučesništva u genocidu Izraela nad Gazom", objavljenom 1. novembra 2024. u Middle East Eye, sociolog Jurgen Makert analizira nepokolebljivu podršku Njemačke izraelskim akcijama u Gazi, ukazujući na breme nerazriješenih historijskih problema koje Njemačka još uvijek nosi.
Makert, profesor sociologije na Univerzitetu u Potsdamu, tvrdi da ovaj stav Njemačke prema Izraelu odražava selektivno razračunavanje sa prošlošću – stav koji uvažava krivicu samo prema jevrejskim žrtvama Holokausta, dok zanemaruje širi kontekst, uključujući i brutalne aspekte kolonijalne i rasno motivisane prošlosti Njemačke. Zanemaruje i druge žrtve Holokausta: Rome i Sinte, slavenske narode i sve ostale koji su smatrani za Untermenshen. Ova selektivna memorija, kako tvrdi Makert, omogućila je Njemačkoj da razvije moralno pojednostavljenu vanjsku politiku, što ima ozbiljne posljedice za Palestince u Gazi, ali i za međunarodni ugled same Njemačke.
Nedavna izjava njemačke ministrice vanjskih poslova Analene Berbok, koja brani izraelske genocidne akcije u Gazi koje su dovele do velikih civilnih žrtava među Palestincima, izazvala je osude međunarodnih posmatrača i aktivista za ljudska prava. Među njima je i specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija, Frančeska Albanese, koja je osudila Berbokine izjave, naglašavajući moguće pravne posljedice njemačkog podržavanja države optužene za ratne zločine. Prema Makertu, Berbokine izjave odražavaju dublji, duboko ukorijenjen problem u njemačkoj vanjskoj politici: gotovo bezuslovnu lojalnost Izraelu, potaknutu narativom koji tumači njemačku historijsku krivicu zbog Holokausta kao obavezu da podržava Izrael, bez obzira na humanitarne posljedice. Makert tvrdi da je ovakvo tumačenje odgovornosti opasno pojednostavljeno, jer zanemaruje historijske kompleksnosti i međunarodno pravo.
Ovdje treba napomenuti da je njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock doslovno naci-unuka. Njen djed, Waldemar Baerbock, bio je uvjereni nacista i pukovnik u Hitlerovoj vojsci, poznat po odanosti nacional-socijalizmu i višestrukom iščitavanju Mein Kampfa, uz prestižne nacističke nagrade koje je primio. Baerbockina kontroverzna retorika jasno pokazuje da je ona prava naci-unuka, u narodu poznata kao “nunka”.
U središtu Makertove kritike je njemački koncept “Vergangenheitsbewältigung“ – “suočavanje sa prošlošću” – koji je dugo oblikovao njemačku historijsku svijest.
Makert tvrdi da je njemački pristup ovom procesu bio suviše usko definisan, fokusirajući se gotovo isključivo na Holokaust kao izdvojeni događaj – “raskol sa civilizacijom” koji je jedinstven, neponovljiv i koji se, prema zvaničnom narativu, desio iz vedra neba, bez historijskih okolnosti koje bi objasnile uspon nacizma. Na taj način, nacisti su prikazani kao da su se pojavili iz vakuma, bez društvenih i političkih faza koje su postupno dovele do njihove vladavine.
Ovaj jedinstveni fokus, tvrdi on, zanemaruje druge historijske zločine Njemačke, kao što je genocid nad Nama i Herero narodima u kolonijalnoj Namibiji. U ranom 20. stoljeću, njemačke kolonijalne snage u Namibiji sprovodile su sistematsko nasilje i kampanje istrebljenja, ali ovi događaji su i dalje uglavnom nepoznati u njemačkom kolektivnom pamćenju. Ovaj propust, smatra Makert, omogućava Njemačkoj da se distancira od strukturalnog rasizma i kolonijalnog ideološkog temelja koji su oblikovali njenu kolonijalnu i nacističku prošlost. Fokusirajući se isključivo na Holokaust, Njemačka izbjegava suočavanje sa punim obimom svoje historijske odgovornosti – što, prema njemu, i danas oblikuje njenu vanjsku politiku.
Makert smatra da je ova selektivna memorija dio šireg strateškog narativa koji omogućava Njemačkoj da se predstavi kao moralni autoritet u pitanjima historijske odgovornosti, dok opravdava svoju podršku onome što opisuje kao “rasistički i ratoborni kolonijalni režim Izraela”. Nedavna izjava kancelara Olafa Šolca, koji je obećao da će Njemačka stajati uz Izrael, prema Makertu, odražava ovo ideološko usmjerenje, koje pojednostavljuje složen geopolitički krajolik u oblik moralne obaveze. Smatrajući svoju podršku Izraelu kao historijsku odgovornost kako bi se iskupila za Holokaust, Makert smatra da Njemačka propušta priliku za sveobuhvatnije i uravnoteženije razračunavanje sa svojom prošlošću – razračunavanje koji bi uključilo priznavanje kolonijalnog nasilja i rasnih hijerarhija koje su odigrale ključnu ulogu u njemačkoj historiji i konačno uticale na nacističku ideologiju.
Makert ide dalje, sugerirajući da je njemački narativ usmjeren isključivo na Holokaust omogućio zemlji da se oslobodi odgovornosti za druge oblike historijskog nasilja. Tretirajući nacističke zločine kao izoliranu, samostalnu anomaliju, Makert tvrdi da Njemačka zanemaruje šire društvene i strukturalne faktore koji su doprinijeli porastu fašizma. On se poziva na političkog ekonomistu Karla Polanjija, koji je tvrdio da je transformacija društava u samoregulirajuće tržišne ekonomije u 19. stoljeću erodirala društvenu koheziju, dovodeći do pojave fašističkih ideologija kao reakcionarnih pokreta. Prema Makertu, njemačka nesposobnost da se suoći s ovim širim historijskim kontekstom omogućila je usvajanje vanjske politike koja bez kritike podržava Izrael – politike koja, po njegovom mišljenju, reflektuje kolonijalne i rasno motivisane stavove koje Njemačka nikada nije u potpunosti priznala.
Berbokine nedavne izjave, zaključuje Makert, predstavljaju simptom ovog nerazriješenog historijskog opterećenja. Gotovo apsolutna njemačka podrška Izraelu, čak i pred široko rasprostranjenim civilnim stradanjima u Gazi, otkriva politiku koja se temelji ne na nijansiranom razumijevanju historije, već na pojednostavljenom moralnom usmjerenju. Ovo usmjerenje, tvrdi Makert, zapravo dopušta Njemačkoj da zanemari humanitarne i pravne posljedice svojih postupaka. On ukazuje na nedavne njemačke postupke, kao što je zabrana ranjenoj palestinskoj djeci da dobiju medicinsku pomoć u Njemačkoj zbog navodnih “sigurnosnih prijetnji,” kao indikator duboko ukorijenjene dehumanizacije Palestinaca.
Djeca sigurnosna prijetnja!
Makert upozorava da ovo bezrezervno savezništvo s Izraelom ne samo da šteti Palestincima već i ugrožava njemačku moralnu i pravnu poziciju na svjetskoj sceni.
U suštini, Makertov članak tvrdi da je trenutna njemačka vanjska politika rezultat veoma uskog razračunavanja sa sopstvenom historijom koja joj je omogućila da konstruiše selektivni narativ iskupljenja za Holokaust. Smanjivanjem svoje historijske krivice samo na jevrejske žrtve Holokausta, Njemačka izbjegava potrebu za sveobuhvatnijim i iskrenijim suočavanjem sa svojom kolonijalnom prošlošću i strukturalnim rasizmom koji prožima njenu cjelokupnu historiju. Zaključuje da, kako Njemačka nastavlja bezuslovno podržavati Izrael, ona perpetuira ciklus saučesništva i nasilja koji je, zapravo, ukorijenjen u njenoj vlastitoj neispitanoj historiji.
U svom članku, "Šta stoji iza njemačkog saučesništva u genocidu Izraela nad Gazom", objavljenom 1. novembra 2024. u Middle East Eye, sociolog Jurgen Makert analizira nepokolebljivu podršku Njemačke izraelskim akcijama u Gazi, ukazujući na breme nerazriješenih historijskih problema koje Njemačka još uvijek nosi.
Makert, profesor sociologije na Univerzitetu u Potsdamu, tvrdi da ovaj stav Njemačke prema Izraelu odražava selektivno razračunavanje sa prošlošću – stav koji uvažava krivicu samo prema jevrejskim žrtvama Holokausta, dok zanemaruje širi kontekst, uključujući i brutalne aspekte kolonijalne i rasno motivisane prošlosti Njemačke. Zanemaruje i druge žrtve Holokausta: Rome i Sinte, slavenske narode i sve ostale koji su smatrani za Untermenshen. Ova selektivna memorija, kako tvrdi Makert, omogućila je Njemačkoj da razvije moralno pojednostavljenu vanjsku politiku, što ima ozbiljne posljedice za Palestince u Gazi, ali i za međunarodni ugled same Njemačke.
Nedavna izjava njemačke ministrice vanjskih poslova Analene Berbok, koja brani izraelske genocidne akcije u Gazi koje su dovele do velikih civilnih žrtava među Palestincima, izazvala je osude međunarodnih posmatrača i aktivista za ljudska prava. Među njima je i specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija, Frančeska Albanese, koja je osudila Berbokine izjave, naglašavajući moguće pravne posljedice njemačkog podržavanja države optužene za ratne zločine. Prema Makertu, Berbokine izjave odražavaju dublji, duboko ukorijenjen problem u njemačkoj vanjskoj politici: gotovo bezuslovnu lojalnost Izraelu, potaknutu narativom koji tumači njemačku historijsku krivicu zbog Holokausta kao obavezu da podržava Izrael, bez obzira na humanitarne posljedice. Makert tvrdi da je ovakvo tumačenje odgovornosti opasno pojednostavljeno, jer zanemaruje historijske kompleksnosti i međunarodno pravo.
Ovdje treba napomenuti da je njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock doslovno naci-unuka. Njen djed, Waldemar Baerbock, bio je uvjereni nacista i pukovnik u Hitlerovoj vojsci, poznat po odanosti nacional-socijalizmu i višestrukom iščitavanju Mein Kampfa, uz prestižne nacističke nagrade koje je primio. Baerbockina kontroverzna retorika jasno pokazuje da je ona prava naci-unuka, u narodu poznata kao “nunka”.
U središtu Makertove kritike je njemački koncept “Vergangenheitsbewältigung“ – “suočavanje sa prošlošću” – koji je dugo oblikovao njemačku historijsku svijest.
Makert tvrdi da je njemački pristup ovom procesu bio suviše usko definisan, fokusirajući se gotovo isključivo na Holokaust kao izdvojeni događaj – “raskol sa civilizacijom” koji je jedinstven, neponovljiv i koji se, prema zvaničnom narativu, desio iz vedra neba, bez historijskih okolnosti koje bi objasnile uspon nacizma. Na taj način, nacisti su prikazani kao da su se pojavili iz vakuma, bez društvenih i političkih faza koje su postupno dovele do njihove vladavine.
Ovaj jedinstveni fokus, tvrdi on, zanemaruje druge historijske zločine Njemačke, kao što je genocid nad Nama i Herero narodima u kolonijalnoj Namibiji. U ranom 20. stoljeću, njemačke kolonijalne snage u Namibiji sprovodile su sistematsko nasilje i kampanje istrebljenja, ali ovi događaji su i dalje uglavnom nepoznati u njemačkom kolektivnom pamćenju. Ovaj propust, smatra Makert, omogućava Njemačkoj da se distancira od strukturalnog rasizma i kolonijalnog ideološkog temelja koji su oblikovali njenu kolonijalnu i nacističku prošlost. Fokusirajući se isključivo na Holokaust, Njemačka izbjegava suočavanje sa punim obimom svoje historijske odgovornosti – što, prema njemu, i danas oblikuje njenu vanjsku politiku.
Makert smatra da je ova selektivna memorija dio šireg strateškog narativa koji omogućava Njemačkoj da se predstavi kao moralni autoritet u pitanjima historijske odgovornosti, dok opravdava svoju podršku onome što opisuje kao “rasistički i ratoborni kolonijalni režim Izraela”. Nedavna izjava kancelara Olafa Šolca, koji je obećao da će Njemačka stajati uz Izrael, prema Makertu, odražava ovo ideološko usmjerenje, koje pojednostavljuje složen geopolitički krajolik u oblik moralne obaveze. Smatrajući svoju podršku Izraelu kao historijsku odgovornost kako bi se iskupila za Holokaust, Makert smatra da Njemačka propušta priliku za sveobuhvatnije i uravnoteženije razračunavanje sa svojom prošlošću – razračunavanje koji bi uključilo priznavanje kolonijalnog nasilja i rasnih hijerarhija koje su odigrale ključnu ulogu u njemačkoj historiji i konačno uticale na nacističku ideologiju.
Makert ide dalje, sugerirajući da je njemački narativ usmjeren isključivo na Holokaust omogućio zemlji da se oslobodi odgovornosti za druge oblike historijskog nasilja. Tretirajući nacističke zločine kao izoliranu, samostalnu anomaliju, Makert tvrdi da Njemačka zanemaruje šire društvene i strukturalne faktore koji su doprinijeli porastu fašizma. On se poziva na političkog ekonomistu Karla Polanjija, koji je tvrdio da je transformacija društava u samoregulirajuće tržišne ekonomije u 19. stoljeću erodirala društvenu koheziju, dovodeći do pojave fašističkih ideologija kao reakcionarnih pokreta. Prema Makertu, njemačka nesposobnost da se suoći s ovim širim historijskim kontekstom omogućila je usvajanje vanjske politike koja bez kritike podržava Izrael – politike koja, po njegovom mišljenju, reflektuje kolonijalne i rasno motivisane stavove koje Njemačka nikada nije u potpunosti priznala.
Berbokine nedavne izjave, zaključuje Makert, predstavljaju simptom ovog nerazriješenog historijskog opterećenja. Gotovo apsolutna njemačka podrška Izraelu, čak i pred široko rasprostranjenim civilnim stradanjima u Gazi, otkriva politiku koja se temelji ne na nijansiranom razumijevanju historije, već na pojednostavljenom moralnom usmjerenju. Ovo usmjerenje, tvrdi Makert, zapravo dopušta Njemačkoj da zanemari humanitarne i pravne posljedice svojih postupaka. On ukazuje na nedavne njemačke postupke, kao što je zabrana ranjenoj palestinskoj djeci da dobiju medicinsku pomoć u Njemačkoj zbog navodnih “sigurnosnih prijetnji,” kao indikator duboko ukorijenjene dehumanizacije Palestinaca.
Djeca sigurnosna prijetnja!
Makert upozorava da ovo bezrezervno savezništvo s Izraelom ne samo da šteti Palestincima već i ugrožava njemačku moralnu i pravnu poziciju na svjetskoj sceni.
U suštini, Makertov članak tvrdi da je trenutna njemačka vanjska politika rezultat veoma uskog razračunavanja sa sopstvenom historijom koja joj je omogućila da konstruiše selektivni narativ iskupljenja za Holokaust. Smanjivanjem svoje historijske krivice samo na jevrejske žrtve Holokausta, Njemačka izbjegava potrebu za sveobuhvatnijim i iskrenijim suočavanjem sa svojom kolonijalnom prošlošću i strukturalnim rasizmom koji prožima njenu cjelokupnu historiju. Zaključuje da, kako Njemačka nastavlja bezuslovno podržavati Izrael, ona perpetuira ciklus saučesništva i nasilja koji je, zapravo, ukorijenjen u njenoj vlastitoj neispitanoj historiji.
