Jedan od događaja koji je obilježio devedesete godine 20. stoljeća u kolektivnom sjećanju sandžačkih Bošnjaka zasigurno je otmica u stanici Štrpci. Zločin se dogodio 27. februara 1993. godine, kada su pripadnici srpskih jedinica, pod komandom Milana Lukića, oteli 18 Bošnjaka i jednog Hrvata iz voza 671 koji je saobraćao na relaciji Beograd–Bar, kasnije ih ubili i prema nekim svjedočenjima tijela bacili u Drinu. Dvadesti putnik, koji je također izveden, bio je Afroamerikanac čija je sudbina nepoznata.
Većina otetih putnika je bila iz sandžačkih gradova Prijepolja i Bijelog Polja. Kako je otkriveno, ova operacija je bila dio specijalnog rata etničkog čišćenja koji su vodili najviši državni organi SR Jugoslavije. Operacija je imala za cilj da potakne zbijeg Bošnjaka iz Sandžaka, posebno iz rubnih dijelova koji graniče sa BiH.
Predsjednici Srbije i SR Jugoslavije Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić obećavali su porodicama otetih Bošnjaka da će učiniti sve da se taj slučaj rasvijetli i počinioci kazne. Naravno, nisu im rekli da su za otmicu znali mjesec ranije, za šta postoje neoborivi dokazi.
Posmrtni ostaci 16 putnika još nisu pronađeni, dok su posmrtni ostaci Rasima Ćorića i Jusufa Rastodera pronađeni u jezeru Perućac.
„Štrpcima kod Priboja iz voza je izvedeno 18 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedan tamnoputi Afrikanac, odvedeni su svi u selo Prelovo kod Višegrada, likvidirani i bačeni u Drinu. I ovaj zločin počinila je jedinica kojom je komandirao Milan Lukić. Prema dokumentima Željezničko-transportnog preduzeća Srbije, koji nose oznaku 'strogo poverljivo', državni organi u Srbiji obavješteni su da će se dogoditi ovaj zločin još 28. januara, dakle mjesec dana ranije, ali nisu ništa poduzeli da se zločin spriječi. Kasnija saznanja o ovom zločinu upućuju na zaključak da zločin i jeste planiran u Beogradu. Na to upućuje i činjenica da su putnici Bošnjaci iz Priboja samo legitimizirani, a potom im je vraćena lična karta. To ukazuje da su zločinci imali naređenje da ne izvode putnike iz Priboja, jer je cilj bio da se uzdrma Sandžak u dubini i podstakne na iseljavanje, a taj proces u Priboju već se odvijao. Nurudin Polimac iz Priboja zbog legitimiziranja u vozu preživio je težak šok, a kada je saznao kako su završili ostali putnici, zapao je u depresiju i nekoliko mjeseci kasnije preminuo u 52. godini života. Poruka Bošnjacima šta ih čeka ako pokušaju da se vrate u svoja sela upućena je već 6. aprila 1993. godine, kada je Hasan Mujović iz Sjeverina, pješačeći 10 sahata od Priboja planinskim putevima, došao u Sjeverin da obiđe svoju majku Meru, koja nije htjela da napusti svoju kuću nakon otmice i likvidacije Bošnjaka iz Sjeverina. U kuću su u večernjim sahatima upala tri srpska vojnika s najlon čarapama na glavama, majku su onesvijestili udarcem kundakom od puške u glavu, a Hasana su odveli, nakon čega mu se gubi svaki trag“, kaže za sedmični list „Stav“ Džemail Halilagić predsjednik Odbora za ljudska prava i humanitarnu djelatnost Priboj te autor knjige “Sandžak bez Bošnjaka – velikosrpski zločinački plan”.
Brojni događaji iz prve polovine devedesetih godina prošlog stoljeća sasvim jasno dokazuju da zločini počinjeni nad Bošnjacima nisu smišljeni u glavama nekih „pijanih delinkvenata“ koji su se “oteli kontroli”, nego da je Srbija planski i sistemski provodila politiku etničkog čišćenja i Bosne i Sandžaka, s ciljem ostvarenja 200 godina starog velikodržavnog projekta.
Brat ubijenog Nijazima Kajevića, Sinan Kajević, priznaje da na svaku godišnjicu budu potreseni prilikom davanja izjava za medije, a nikakvih rezultata nema.
"Tražimo samo kosti, ne tražimo da nam daju nadoknade. Tražimo samo ono što nama pripada, jer teško je imati uvijek mejta (umrlog) u kući, a nesahranjenog. U srcu nosimo mejta, a ne možemo da ga sahranimo. Apelovao bih i molio ove sadašnje vlasti, tražili smo od svih vlasti, ako je moguće da nam izađu u susret i sahranimo svoje bližnje rođake, braću, očeve", kazao je Sinan.
Govori kako zna da vlasti imaju sva saznaja o učesnicima otmice, mjestu ubistva, da postoje knjige napisane, te da im nije jasno čiji je interes da im se to ne saopći. On je, u prilog ovom mišljenju, ustvrdio da se iz dokumentacije tokom suđenja saznalo da je otmica unaprijed bila planirana i da su državni organi imali informacije šta će se desiti.
Otac ubijenog Fikreta Memovića, Halit Memović, ne vjeruje da se mogu naći posmrtni ostaci njegovog sina. Podsjeća da se Fikret vraćao sa službenog puta iz Beograda i da je prilikom otmice njegov kolega pokušao da ga brani. Halit očekuje da sud riješi ovaj slučaj i navodi da je prilikom suđenja u Bijelom Polju, na koja je odlazio 5-6 puta, od osuđenog Nebojše Ranisavljevića čuo neka saznanja.
Fikretov brat, Fadil Memović, u ime porodice traži da se vrate posmrtni ostaci kako bi znali gdje je Fikretov mezar.
"Nedužan je čovjek otišao. Ima mnogo pitanja. Država je sve znala, da imaju informacije, da će se voz zaustaviti u Štrpcima, jer voz u Štpcima nije stajao nikad do tog dana. Mi smo toliko nemoćni, samo tražimo da nam se vrati, da bismo znali gdje je mezar. I dalje nas to boli, ovolike godine", ispričao je Fadil, koji je u vrijeme otmice radio u željeznici i informacije o otmici dobio od svojih kolega.
Fadil ne vjeruje da bi kao građani Srbije mogli dobiti status članova porodica civilnih žrtava rata, koji bi im osigurao simbolične beneficije u vidu mjesečnih novčanih primanja i socijalne podrške. U zadnjih nekoliko godina, na godišnjicu zločina Općina Prijepolje članovima porodica dodjeljuje pomoć od po 30 hiljada dinara.
Brat ubijenog Adema Alomerovića iz Brodareva, Sabit Alomerović, kaže da ni danas niko neće zvanično da kaže mjesto gdje su ubijeni, mada, dodaje, vlasti znaju.
"Milošević je kao predsjednik države dolazio u Prijepolje, obećao nam je 'zemlju ćemo prevrnuti naše građane ćemo naći'. To traje i do danas, i svaki predsjednik Srbije isto priča, rezultata nema. Idu s ovom politikom odlaganja da mi pomremo svi, pa sjutra, ako bi našli kosti, da ih nema ko sahraniti", ukazuje on i predočava da Ademova majka, supruga i sin nisu živi, a mlađi sin mu je u Americi.
Nije zadovoljan odnosom vlasti Srbije prema porodicama žrtava i ne traži materijalnu nadoknadu.
"Samo tražimo nalogodavce i krivce. Da se naša duša zadovolji i te kosti, ako se negdje nađu, da ih po svim našim običajima pokopamo. Da se jednom stavi tačka na ovu našu nesreću", poručio je Sabit, penzionisani nastavnik.
Imena otetih i ubijenih:
- Esad Kapetanović (19),
- Ilijaz Ličina (43),
- Fehim Bakija (43),
- Šećo Softić (48),
- Rifet Husović (26),
- Senad Đečević (16),
- Ismet Babačić (30),
- Halil Zubčević (49),
- Adem Alomerović (59),
- Muhedin Hanić (27),
- Safet Preljević (22),
- Džafer Topuzović (55),
- Rasim Ćorić (40),
- Fikret Memović (40),
- Favzija Zeković (54),
- Nijazim Kajević (30),
- Zvezdan Zuličić (23),
- Jusuf Rastoder (45) i
- Toma Buzov, vojni penzioner iz Beograda.
