Veliki broj gradova i općina u Bosni i Hercegovini će od ove godine imati besplatan javni Wi-Fi, a podaci građana koji budu koristili tu uslugu, uključujući i podatke o ostvarenim komunikacijama, bit će "na raspolaganju" Beogradu.

Naime, radi se o rezultatu projekta Evropske unije WiFi4WB, koja za cilj ima uvođenje besplatnog javnog Wi-Fi signala u gradovima i općinama širom Zapadnog Balkana. Planirano je da u svakoj državi Zapadnog Balkana po jedan internet provajder dobije posao isporuke, instalacije i održavanja tehničkog aspekta ovog projekta.

U Bosni i Hercegovini to je kompanija m:tel, koja je u vlasništvu Telekoma Srbije, i to ne zato što su dostavili bolju ponudu od BH Telecoma već zato što aktuelna uprava BH Telecoma uopšte nije učestvovala u javnom pozivu niti su pokazali bilo kakav interes za učešćem.

Takav odnos aktuelne uprave ovog javnog preduzeća neće imati samo posljedice po njegovo finansijsko poslovanje već i po sigurnost građana.

Naime, svaki operater koji upravlja javnim hotspotovima može od korisnika koji konektuje svoj uređaj na besplatni Wi-Fi prikupiti podatke koji se odnose na identifikatore uređaja, lokaciju, vrijeme i trajanje korištenja, količinu prometa, te domene koje se posjećuju, kao i opće metapodatke o saobraćaju, poput onih ko s kim komunicira. Sadržaj komunikacija je u pravilu zaštićen enkripcijom, ali ne uvijek i ne u svim aplikacijama, posebno ako se korisnici spajaju na nesigurne mreže ili pristaju na sumnjive zahtjeve uređaja.

Gradovi i općine koje učestvuju u ovom projektu dobijaju besplatnu instalaciju, internet uslugu i održavanje u periodu od tri godine, a obavezuju se da će nakon isteka tog perioda nastaviti finansirati projekat. To u praksi znači da će učešćem u ovom projektu m:tel dobiti i dugoročnu tržišnu poziciju, jer nakon tri godine trošak prelazi na budžete lokalnih zajednica. Dakle, ne samo da ćemo Beogradu servirati na tacni podatke građana Bosne i Hercegovine već ćemo im i plaćati za to.

Posebno je problematično što je BH Telecom, kao najveći domaći operater i kompanija u većinskom javnom vlasništvu, ostao nijem i pasivan u projektu koji se direktno tiče digitalne infrastrukture u javnom prostoru. Nije riječ o tržišnoj utakmici na komercijalnom internetu, nego o mreži koja će biti instalirana u centrima gradova i općina, na mjestima gdje se kreće najveći broj građana, gdje se održavaju javni događaji i gdje je gustina korištenja najveća.

A kada je operater koji pruža te usluge u većinskom vlasništvu države, i to u našem slučaju susjedne, politički i sigurnosni problem postaje očit. Čak i ako niko ne "prisluškuje" sadržaj, država vlasnik ima interes i potencijalne mehanizme da dođe do metapodataka, bilo kroz formalne zahtjeve, bilo kroz regulatorni pritisak, bilo kroz interne politike kompanije. U prostoru u kojem se BiH i Srbija već decenijama nalaze u politički osjetljivim odnosima, naivno je očekivati da se na ovakvu infrastrukturu gleda kao na neutralnu.