Svjetski poredak nastao nakon Drugog svjetskog rata, i modificiran nakon raspada Sovjetskog saveza, nalazi se pred totalnim krahom – slažu se skoro svi bolje informirani analitičari međunarodnih odnosa. Neoliberalizam skriven pod plaštom globalizacije uništio je temeljnu strukturu svjetske ekonomije i njegovi oficijelni zagovornici Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države nalaze se u fazi kada će napokon morati, protiv svoje volje, priznati da se njihova apsolutna hegemonija nalazi pred konačnim krajem.

Ova hegemonija, nastala kao posljedica raspada Sovjetskog saveza, zasnivala se na postepenom rušenju svih prethodno poznatih i priznatih principa međunarodnog prava i na apsolutnom nametanju vlastite volje putem gole sile ili pomoću drskih prevara. Međutim, kada stvari krenu loše na vojnom planu (primjeri Ukrajine i Izraela), i na ekonomskom planu (vlastite ekonomije i Evropska unija), niko se više neće pouzdavati u diplomatiju i međunarodno pravo u odnosima s onima koji su izigrali već potpisani Sporazum u Minsku i davno dogovoreno rješenje o stvaranju dvije države na tlu Palestine (kao i mnoge druge prethodno potpisane međunarodne sporazume). Svi će znati da se mogu pouzdati samo u vlastitu vojnu i ekonomsku silu. Primjeri Rusije i Irana, kao i Kine, a i stvaranje BRICS-a, to najbolje pokazuju.

Kakva je, onda, u ovom i ovakvom geopolitičkom i međunarodno-pravnom kontekstu, perspektiva međunarodnog mirovnog sporazuma sklopljenog u Daytonu i države koja se uz njegovu pomoć još formalno drži na okupu? Sada, kad je cjelokupni međunarodno-pravni poredak doveden u pitanje, da li je jedan međunarodni sporazum poput ovog potpisanog u Daytonu održiv i da li će ga se pridržavati oni koji se pojavljuju kao njegovi garanti, a koji su istovremeno učinili sve što je bilo u njihovoj moći da potkopaju i sruše slične međunarodne sporazume, poput onog potpisanog u Minsku? Ovo nije samo pitanje kredibiliteta države koja je još garant Daytona (a taj je kredibilitet ozbiljno narušen tokom mandata predsjednika Donalda Trumpa i Joea Bidena) nego, prije svega, pitanje izmijenjenih geopolitičkih okolnosti u kojima, možda, toj državi više nije u interesu da se sporazum iz Daytona i dalje održava, čak ni u dosadašnjem, isključivo formalnom obliku.

Osim toga, prisjetimo se da je otvoreno rušenje međunarodnog pravnog poretka započelo upravo agresijom na Bosnu i Hercegovinu i otvorenom podrškom koju je toj agresiji pružala Velika Britanija, uz krajnje suzdržan odnos Sjedinjenih Američkih Država u vrijeme mandata predsjednika Busha starijeg. U tom kontekstu, potpisivanje Daytonskog sporazuma, uz stvaranje pravnog poretka unutar Bosne i Hercegovine kakav prethodno nije postojao nigdje u svijetu, predstavljalo je zapravo ozvaničenje propasti fundamentalnih pravnih principa unutar međunarodnih odnosa. Naime, Daytonski sporazum predstavljao je realizaciju principa Lisabonske konferencije iz 1992. godine, na kojoj je suverenitet Bosne i Hercegovine – suprotno principima o nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta koji su važili još od 17. stoljeća – podijeljen i prenesen na trojicu etnonacionalističkih lidera (od kojih su dvojica bili pod direktnom kontrolom susjednih zemalja – Srbije i Hrvatske). Takav ustavno-pravni “poredak” u ovoj zemlji zadržao se sve do današnjeg dana, i ona je još uvijek, iako formalno priznata kao suverena i nezavisna, ostala bez svog unutrašnjeg suvereniteta.

Međutim, i takav Dayton, u kojem je ozvaničeno rušenje ovih fundamentalnih pravnih principa, postepeno je urušavan iznutra i izvana tokom svih ovih godina, bez bilo kakvih reakcija države-garanta. Prije dvije godine konačno je i srušen odlukama Visokog predstavnika Christiana Schmidta – o čemu sam mnogo puta govorio i pisao – kojima je prvo izmijenjena ustavna struktura Bosne i Hercegovine (kako bi se nametnuo Izborni zakon u skladu sa željama Republike Hrvatske, i kako bi se time uspostavila ustavna nejednakost na etničkom principu), a zatim je i sam Ustav suspendiran da bi se na vlast silom dovela sadašnja marionetska vladajuća garnitura. Za takva svoja nedjela, kojima je Daytonski sporazum praktično stavljen van snage, Schmidt je dobio javno deklariranu podršku ambasada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije – upravo one dvije države koje su se od 1990-ih upustile u posao dekonstrukcije međunarodnog pravnog poretka radi jačanja vlastite hegemonije i koje su, u međuvremenu, tu dekonstrukciju dovele do samog kraja.

Ako je 1992. godine na Lisabonskoj konferenciji, a zatim i agresijom na Bosnu i Hercegovinu, započelo rušenje međunarodnog pravnog poretka, kakva je perspektiva Bosne i Hercegovine u trenutku kad je – nakon izraelskog genocida u Gazi i svih zaobilaženja međunarodnih pravnih principa od strane i NATO-a i Rusije u njihovom sukobu na teritoriji Ukrajine – taj poredak u potpunosti lišen svakog preostalog smisla? Osim Schmidtovih rušilačkih poteza protiv posljednjih ostataka pravnih principa koje je još sadržavao Dayton, očito je da i atmosfera u samoj zemlji, s potpunim raspadom pravnog i političkog sistema, a i način na koji se prema njoj odnose Srbija i Hrvatska, ali također i Velika Britanija i sadašnja američka administracija, veoma podsjeća na 1992. godinu i početak agresije susjednih zemalja. Ni ponovno aktueliziranje priča u Londonu, Washingtonu i Brusselsu o “nužnosti” da se Bosna i Hercegovina i formalno stavi pod direktnu vlast Srbije i Hrvatske ne svjedoči o tome da je atmosfera u krugovima gdje se faktički odlučuje o sudbini ove zemlje bitno drugačija od one koja je vladala 1992. godine.

Ono što jeste drugačije jeste činjenica da malobrojni saveznici koje je Bosna i Hercegovina imala u 1990-im sada imaju znatno drugačije pozicije u odnosu na tadašnji period. Iran, pored sve veće eskalacije u sukobu s Izraelom, ima veoma aktivan odnos u stvaranju strateškog trougla unutar BRICS-a, koji se sastoji od Rusije, Kine i Irana. U takvom kontekstu, strateška pozicija Irana možda jeste bitno ojačana u odnosu na poziciju iz 1992. godine, ali, također, takva pozicija ostavlja Iranu malo prostora za bavljenje problemima Bosne i Hercegovine. Jedini evropski saveznik Bosne i Hercegovine, Austrija, nalazi se – kao i ostatak Evrope – u strateškoj defanzivi u svjetlu sve vjerovatnije ruske pobjede nad Ukrajinom. Ovaj ishod Evropu dovodi u sasvim novi geopolitički kontekst, u vezi s čim ni sama nema jasnu predstavu – samo jasno izražen strah. Zaokret Turske od NATO-a i Evropske unije ka BRICS-u također predstavlja gubitak jednog potencijalnog saveznika unutar atlanticističkog bloka, a da pritom neće moći izgraditi nikakvu poziciju za Bosnu i Hercegovinu unutar BRICS-a. Sličan je slučaj i sa Saudijskom Arabijom i ostatkom islamskog svijeta. Struje unutar američkog State Departmenta koje su aktivno podržavale opstanak Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. godine do danas također se nalaze u strateškoj defanzivi u odnosu na one struje unutar iste institucije čija je vizija svijeta znatno bliža viziji Velike Britanije, viziji unutar koje za Bosnu i Hercegovinu nema apsolutno nikakvog mjesta.

Ono što se također razlikuje jeste činjenica da je Bosna i Hercegovina već uveliko podijeljena na relativno homogene etničke teritorije, te da za njenu konačnu disoluciju nije potreban novi oružani sukob – dovoljno je samo da se u spomenutim prijestolnicama postigne konsenzus o tome da se jednostavno zanemari Daytonski sporazum, kao i toliki drugi međunarodni sporazumi u proteklim godinama, i da se Srbiji i Hrvatskoj zvanično dodijeli kontrola nad Bosnom i Hercegovinom (Srbiji nad Republikom srpskom, Hrvatskoj nad Federacijom). U jednom takvom scenariju, koji nije teško zamisliti, Schmidt bi mogao da zloupotrijebi tzv. Bonske ovlasti, kao što ih je prethodno već zloupotrebljavao, tako da donese odluku kojom bi ova dva entiteta bila stavljena pod vlast susjednih država. Ni prema Daytonu, a ni u postojećoj političkoj praksi, ne bi bilo nikoga ko bi mu se u tome mogao suprotstaviti – pogotovo ako bi za to dobio podršku ambasada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. A on takvo nešto ne bi ni pokušao ako ne bi imao njihovu unaprijed osiguranu podršku.

Ili, zamislimo sljedeći scenario: Milorad Dodik je od Parlamenta Bosne i Hercegovine zatražio dozvolu da Republika srpska učestvuje u radu BRICS-a. Kako se svijet već praktično dijeli između sfera utjecaja Zapada i BRICS-a, Bosna i Hercegovina ne bi imala nikakve mogućnosti da opstane kao jedinstvena država ako bi jedan njen dio formalno ušao u sferu utjecaja BRICS-a, dok bi drugi ostao unutar sfere utjecaja Zapada. Naravno, takav je scenario također zamišljen u tri spomenute prijestolnice na Zapadu, a njihova dugogodišnja marioneta Milorad Dodik samo glumi odanost idejama BRICS-a, u svrhu konačne podjele Bosne i Hercegovine. No, efekat “neminovnosti podjele” između Srbije i Hrvatske time bi bio postignut. Ni ovoj se opciji niko od postojećih političkih snaga ne bi mogao, a vjerovatno ni htio, suprotstaviti. Slijepa lojalnost svemu što dolazi sa Zapada, čak i u trenutku totalnog raspada svjetskog geopolitičkog i međunarodnopravnog poretka, postala je svojstvo današnje verzije “dobrih Bošnjana” – upravo suprotno duhu i mentalitetu onih stvarnih, historijskih.

Na kraju, da li raspad cjelokupnog svjetskog poretka možda predstavlja šansu za građane Bosne i Hercegovine – da uzmu stvari u svoje ruke i povrate suverenitet koji im je oduzet u Lisabonu i Daytonu? Naravno, ali samo kao čisto teoretska mogućnost. Jer, da li možemo zamisliti scenario prema kojem bi se trideset godina savijanja kičme pred svim nastojanjima i željama onih moćnijih iznenada pretvorilo u svoju suprotnost – u odlučno uspravljanje i nesalomljivi otpor, baš onako kao što su se u srednjem vijeku pripadnici Crkve bosanske suprotstavljali volji tadašnjih moćnika u Vatikanu?

A ako smo još 1990-ih bili spremni da se i bez oružja suprotstavimo onim do zuba naoružanim, iza kojih su stajali oni najmoćniji, pitanje je da li smo nakon trideset godina ispiranja mozga od strane tih najmoćnijih i dalje spremni da se suprotstavimo, ili je i ta spremnost do kraja isprana?